Cda li sad pričamo o tome? Mislim na temu koju većina medija i većina političke klase izbjegava tako dugo. Znate, jedina stvar koja se na kraju računa – opstanak života na Zemlji. Svi znaju, koliko god pažljivo izbjegavali temu, da su, pored nje, sve teme koje pune naslovnice i opsjedaju stručnjake prašina. Čak i urednici Timesa i dalje objavljuju kolumne u kojima poriču da nauka o klimi to zna. Čak i kandidati za Torijevo vodstvo, ignorišući ili umanjujući značaj problema, znajte to. Nikada tišina nije bila tako glasna ili tako rezonantna.
Ovo nije pasivna tišina. To je aktivna tišina, žestoka posvećenost rasejanosti i irelevantnosti pred egzistencijalnom krizom. To je praznina marljivo ispunjena trivijalnostima i zabavom, tračevima i spektaklom. Pričajte o bilo čemu, ali ne o ovome. Ali dok ljudi koji dominiraju sredstvima komunikacije mahnito izbjegavaju tu temu, planeta govori, urlajući koja postaje nemoguće ignorirati. Ovih dana atmosferskog besa, ovih toplotnih udara i šumskih požara zanemari ljutito šuštanje i grubo upadne u naše tiho povlačenje.
Još ništa nismo vidjeli. Opasne vrućine koje Engleska trenutno pati već su postaje normalan u južnoj Evropi, i u nekim delovima bi se ubrajao u hladnije dane tokom toplih perioda srednji istok, Afrika i Južnoj Aziji, gdje vrućina postaje redovna prijetnja životu. Sada ne može biti dugo, osim ako se ne preduzmu hitne i sveobuhvatne mjere prije ovih dana bijesa postati norma ečak iu našoj nekada umjerenoj klimatskoj zoni.
Ista formula vrijedi za svaku štetu koju ljudi čine jedni drugima: ono o čemu se ne može raspravljati ne može se riješiti. Naš neuspjeh da spriječimo katastrofalno globalno zagrijavanje proizlazi prije svega iz zavjere šutnje koja dominira javnim životom, iste zavjere šutnje koja je, u jednom ili drugom trenutku, okružila svaku vrstu zlostavljanja i eksploatacije.
Ne zaslužujemo ovo. Milijarderska štampa i političari koje promoviše možda zaslužuju jedni druge, ali niko od nas ne zaslužuje ni jednu ni drugu grupu. Oni između sebe grade svijet u kojem mi nismo izabrali da živimo, u kojem možda nećemo moći živjeti. Po ovom pitanju, kao i po mnogima, ljudi imaju tendenciju da budu daleko ispred onih koji tvrde da nas predstavljaju. Ali ti političari i medijski baroni koriste svaku zamislivu lukavštinu i lukavstvo kako bi spriječili poduzimanje odlučnih akcija.
Oni to čine u ime industrije fosilnih goriva, stočarstva, finansija, građevinskih firmi, proizvođača automobila i avio kompanija, ali i u ime nečeg većeg od bilo kojeg od tih interesa: moć dužnosti. Oni koji danas drže vlast to čine tako što suzbijaju izazove, bez obzira na formu koju imaju. Zahtjev za dekarbonizacijom naših ekonomija nije samo prijetnja industriji koja je intenzivna ugljika; to je prijetnja svjetskom poretku koja dopušta moćnim ljudima da dominiraju nama. Dati tlo zagovornicima klimatskih kampanja znači predati vlast.
U proteklih nekoliko godina, počeo sam da uviđam da su mejnstrim ekološki pokreti napravili strašnu grešku. Teorija promjene koju zastupa većina etabliranih zelenih grupa je potpuno pogrešna. Iako se rijetko otvoreno artikulira, ona upravlja njihovom strategijom. Ide otprilike ovako. Premalo je vremena, a pitanje je preveliko da se pokuša promijeniti sistem. Ljudi nisu spremni za to. Ne želimo da uplašimo naše članove ili da izazovemo svađu sa vladom. Dakle, jedini realan pristup je inkrementalizam. Vodićemo kampanju, pitanje po pitanje, sektor po sektor, za postepena poboljšanja. Nakon godina upornosti, mali zahtjevi će doprinijeti sveobuhvatnoj promjeni koju tražimo i pružiti svijet kakav želimo.
Ali dok su oni igrali strpljenje, moć je igrala poker. Pobuna radikalne desnice je zahvatila sve pred sobom, slomeći administrativnu državu, uništavanje javne zaštite, zauzimanje sudova, the izborni sistem i infrastrukturu vlade, zatvarajući pravo na protest i pravo na život. Dok smo sami sebe uvjeravali da nema vremena za promjenu sistema, oni su nam dokazali da smo pogriješili mijenjajući sve.
Problem nikada nije bio u tome što je promjena sistema preveliki zahtjev ili predugo. Problem je u tome što je inkrementalizam premalo pitanje. Ne samo da je premala da bi pokrenula transformaciju; ne samo premali da zaustavi plimni val revolucionarnih promjena koji se kotrlja iz suprotnog smjera; ali i premali da razbije zavjeru šutnje. Samo zahtjev za promjenom sistema, direktno suočavajući se sa snagom koja nas vodi do planetarnog uništenja, ima potencijal da se uporedi sa razmjerom problema i da inspiriše i mobiliše milione ljudi koji su potrebni za efikasnu akciju.
Sve ovo vrijeme, ekolozi su govorili ljudima da se suočavamo sa neviđenom egzistencijalnom krizom, dok ih istovremeno traže da recikliraju svoje čepove za flaše i zamijene slamke za piće. Zelene grupe tretiraju svoje članove kao idiote i, pretpostavljam, negdje duboko u sebi, članovi to znaju. Njihova bojažljivost, nevoljkost da kažu šta zaista žele, njihovo pogrešno uvjerenje da ljudi nisu spremni čuti ništa izazovnije od ovoga mikropotrošačke gluposti nosi značajan dio krivice za globalni neuspjeh.
Nikada nije bilo vremena za inkrementalizam. Daleko od toga da je to prečica do promjene koju želimo vidjeti, to je blato u kojem tone ambicija. Promjena sistema, kao što je desnica dokazala, jeste, i uvijek je bila, jedino brzo i efikasno sredstvo transformacije.
Neki od nas znaju šta želimo: privatna dovoljnost, javni luksuz, ekonomija krofne, participativna demokratija i ekološka civilizacija. Ništa od toga nije veće od onih koje su milijarderske štampe postavile i koje su uglavnom postigle: neoliberalna revolucija koja je uništila efektivnu upravu, efektivno oporezivanje bogatih, efektivno ograničavanje moći biznisa i oligarha i, sve više, efektivnu demokratiju.
Pa hajde da prekinemo sopstvenu tišinu. Prestanimo lagati sebe i druge pretvarajući se da male mjere donose velike promjene. Napustimo plahost i simboliku. Hajde da prestanemo da donosimo kante vode kada to mogu samo vatrogasna vozila. Izgradimo našu kampanju za sistemske promjene prema kritičnom pragu od 25% javnog prihvatanja, iznad kojeg, prema nizu naučnih studija, sugeriše, društveni savjet se dešava.
Osjećam se jasnije o tome kako izgleda efikasna politička akcija nego ikada. Ali ostaje glavno pitanje. S obzirom da smo ga tako kasno napustili, možemo li doći do društvene prekretnice prije nego što dostignemo ekološku prekretnicu?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati