Čestitamo nekim od vodećih ličnosti laburista, koji jesu počeo da otkriva neki 19th Stoljetni prijedlozi za političke reforme. Proporcionalna zastupljenost, devolucija od centra, ukidanje Doma lordova: nekoliko visokih laburističkih političara sada poduzima radikalan korak usuđujući se razmišljati o ovim “radikalnim” inovacijama. Dok nemam ništa protiv 19th Stoljetna rješenja za naše 18th Stoljetna vlada, da li bi bilo previše pitati, uz rizik da ove hrabre pionire pošalje u mrtvu nesvjesticu, da i oni počnu istraživati neke novije ideje?
Bez obzira na to koji kreten pobijedi druge puzave da bi postao sljedeći premijer, neumjerena moć će opet biti dodijeljena nekome kome ne bi trebalo dozvoliti ni blizu. Ali čak i da su vodeći kandidati za zamjenu Borisa Johnsona imali krila i oreole, ipak ne bi mogli dobro upravljati nama. Društvo je složen sistem, a složeni sistemi se nikada ne mogu razumno i dobronamjerno kontrolisati iz centra. Centralizovan, hijerarhijski sistem znači koncentrisanu moć, a koncentrisana moć favorizuje koncentrisano bogatstvo. Milijarderima i njihovim medijskim carstvima je lako kooptirati sisteme poput našeg.
Ljudski poriv za povratkom kontrole, glasno obećan od strane vlada koje su uradile suprotno, je stvaran. U daleko većoj mjeri nego što je to bilo dopušteno u našoj zabilježenoj historiji, trebalo bi nam biti dopušteno da upravljamo svojim životima.
Drugim riječima, možda je vrijeme da se ponovo otkrije Murray Bookchin. Bookchin, koji je umro 2006. godine, bio je američki ljevač, radnik u automobilskoj industriji i upravitelj trgovine koji je postao profesor u polju u kojem je pomogao da se razvije: socijalna ekologija. Iako su ga često povezivali s anarhizmom, do kraja života je prekinuo s tom tradicijom. Svoju političku filozofiju nazvao je komunalizmom.
Njegovi spisi na ovu temu objavljeni su posthumno u knjizi pod nazivom Sljedeća revolucija. Ne biste ga čitali iz zadovoljstva. Njegov stil je strog, nezgrapan i opsežan, bez topline i humora. Ali njegove ideje su moćne.
On pravi ključnu razliku između državnosti i politike. On državu vidi kao silu za dominaciju, a državno upravljanje kao sredstvo kojim se ona održava. Politika je, naprotiv, „aktivno angažovanje slobodnih građana“ u njihovim poslovima. On vidi općinu (selo, grad ili grad) kao mjesto u kojem smo prvi put pobjegli od tribalizma i parohijalizma i počeli istraživati našu zajedničku ljudskost. Ovo je arena u kojoj sada možemo izbjeći dominaciju i stvoriti “zaista slobodno i ekološko društvo”.
Za razliku od klasičnih anarhista, on predlaže strukturirani politički sistem, izgrađen na većinskom glasanju. Počinje narodnim skupštinama, sazivanim u opoziciji prema državi, otvorenim za svakoga iz susjedstva koji želi da se pridruži. Kako se formira više skupština, one stvaraju konfederacije čije se ovlasti ne prenose naniže, već se delegiraju naviše. Skupštine šalju delegate da ih predstavljaju u konfederalnim vijećima, ali ti ljudi nemaju vlastita ovlaštenja: oni mogu samo prenositi, koordinirati i upravljati odlukama koje su im predate. Njihove skupštine mogu biti opozvane u bilo koje vrijeme. Na kraju, u njegovoj viziji, ove konfederacije istiskuju države s kojima se takmiče.
On vidi da skupštine takođe postepeno stiču kontrolu nad ključnim elementima lokalne ekonomije. Građanske banke bi finansirale kupovinu zemljišta i preduzeća u vlasništvu zajednice. Cilj je na kraju zamijeniti ne samo državnu vlast, već i ekonomsku dominaciju.
Bookchinov komunalizam je glavna inspiracija u autonomna regija u sjeveroistočnoj Siriji nadaleko poznat kao Rojava. Nakon što su lokalni ljudi porazili teroriste ISIL-a, a sirijska vlada povukla svoje trupe kako bi vodila svoj građanski rat negdje drugdje, Rojavljani su iskoristili priliku da grade sopstvenu politiku. Ispod izuzetno teškim okolnostima, stvorili su mjesto u kojem ljudi imaju više slobode i kontrole nego bilo gdje u okolnim regijama. To nikako nije savršena republika, ali njeni ljudi su učinili da Bookchinove ideje funkcioniraju do mjere za koju su mnogi vjerovali da je nemoguće.
Čini se da je to odlika deliberativne, participativne demokratije: bolje funkcionira u praksi nego u teoriji. Mnoge od prepreka koje kritičari zamišljaju nestaju kako se ljudi transformišu procesom u koji su uključeni. Klasičan primjer je participativno budžetiranje u Porto Alegreu, južni Brazil. Tokom svog vrhunca (1989.-2004.) prije nego što ga je umanjila neprijateljska lokalna vlast, promijenio je život grada. Korupcija je skoro eliminisana, ljudsko dobro i javne službe uveliko poboljšano. Odluke koje su donosile narodne skupštine bile su zelenije, pravednije, mudrije i distributivnije od onih koje je donosila gradska vlast.
Zašto funkcionira bolje nego što možemo zamisliti? Možda zato što nas trenutni sistem dominacije uvjerava u našu vlastitu nesposobnost. To nas tjera na takmičenje kada treba da sarađujemo da bismo riješili naše zajedničke probleme. Užasni kulturni ratovi koje su pokrenule vlade i mediji i koji se vode između ljudi sa sličnim socio-ekonomskim interesima omogućeni su našim isključenjem iz značajne moći: nemamo priliku da se kreativno angažujemo jedni s drugima u izgradnji boljih zajednica. Nemoć nas izdvaja. Zajedničko, jednako donošenje odluka spaja nas.
Čak i tako, ne vidim Bookchinove recepte kao lijek za sve. Ne vjerujem da se adekvatno bavi problemima globalnog kapitala, globalnih lanaca opskrbe, odbrane od agresivnih država ili potrebe za globalnim djelovanjem na globalne krize. Ali u najmanju ruku, možemo stvoriti enklave demokratije u pejzažu dominacije. Kako prednosti stvarne, participativne demokratije postanu očigledne, sve više ljudi će se pitati zašto je ne mogu imati. S obzirom na očigledan pomak ka institucionalnom kolapsu punog spektra u Velikoj Britaniji, teško je vidjeti kako bismo mi, ljudi, mogli raditi lošiji posao po mnogim ključnim pitanjima od države.
Rečeno nam je da su države i dominacija koju nameću, koliko god nefunkcionalne i destruktivne bile, neizbježan i nezamjenjiv oblik ljudske organizacije. Bookchin i oni koje je on inspirisao pomažu nam da osporimo ovu tvrdnju.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati