Četiri godine nakon invazije i okupacije Iraka predvođene Amerikancima, Bushova administracija ima malo toga za slaviti i mnogo toga za poniznost, možda ništa dirljivije od efekta demonstracija.
Umjesto da demonstrira snagu i uliva strahopoštovanje, Bushova administracija je demonstrirala carsku aroganciju i izazvala prkos. Umjesto unapređenja poštovanja demokratije, pokazao je kako se lako može zloupotrijebiti.
Očigledni razlozi za invaziju na Irak su nastojanje da se osigura nesmetan pristup nafti u regiji i strateški prioritet zaštite Izraela od bilo kakvog odvraćanja njegove hegemonije nad regijom.
Ali sekundarni razlozi za rat takođe uključuju odlučnost da se odvrate saveznici i konkurenti od težnje ka globalnim liderskim ulogama, da se spreči ponovni nastanak Rusije kao suparničke supersile i da se obeshrabre druge sile od težnje da izazovu dominaciju SAD. Ovo su američki strateški prioriteti navedeni u zvaničnim dokumentima pripremljenim ubrzo nakon završetka Hladnog rata.
Invazija i okupacija Iraka trebalo je da pokažu kako prijateljima tako i neprijateljima strašnu vojnu moć jedine preostale supersile na svijetu, kao i spremnost Washingtona da iskoristi tu moć da nametne svoju volju.
Demonstracijski efekat je takođe uključivao, sa zakašnjenjem, neiskrenu tvrdnju da je cilj rata bio da se uspostavi demokratija u Iraku i da se regionu pokaže vrednost demokratskog upravljanja.
Predviđeni demonstracijski efekat nije demonstracijski efekat koji su proizvele četiri godine okupacije.
Ono što je jasno pokazano nakon četiri godine rata je da je najmoćnija vojna država na svijetu bila nemoćna u nametanju svoje volje iračkom narodu, ili suzbijanju otpora njegovoj okupaciji.
Pobunjeničke grupe bombardovale su 12. aprila irački parlament koji se nalazi u najbezbednijoj zelenoj zoni u Bagdadu, ubivši osam ljudi. Bushova administracija je priznala da čak ni Zelena zona više nije sigurna. A to je došlo nakon dva mjeseca najnovije vojne strategije nazvane "nalet" koja je dovela više američkih vojnika u Irak, ali ne i više sigurnosti.
To uviđaju i priznaju uticajni kreatori mišljenja. Stoga su urednici New York Timesa pozvali Bijelu kuću da shvati da “pobjeda više nije opcija u Iraku, ako je ikada i bila. Jedini racionalni cilj je da se odgovorno organizuje neizbežni izlazak Amerike.” (29,07.)
Čak ga i članovi Bushove stranke napuštaju. Republikanski senator Chuck Hagel iz Nebraske glasao je s demokratama na glasanju u Senatu tražeći datum povlačenja iz Iraka. Hagel je rekao: „Neće biti vojnog rješenja za Irak. Irak pripada 25 miliona Iračana koji tamo žive. Ne pripada Sjedinjenim Državama. Irak nije nagrada koju treba osvojiti ili izgubiti.” (NYT. mart 28.07).
Daleko od toga da je bio zastrašen, ruski predsjednik Putin je nedavno obišao Bliski istok u vrlo vidljivoj diplomatskoj ofanzivi, nakon što je oštro osudio američku vanjsku politiku širom svijeta, a posebno na Bliskom istoku. Kina je, savijajući mišiće, nedavno uspješno testirala protivraketni sistem koji je podvukao njene globalne težnje za statusom.
Daleko od toga da izaziva strahopoštovanje u regionu, rat u Iraku i demonstracijski učinak militarizirane vanjske politike i paralizirane supersile, ohrabrili su Iran da se snažnije potvrdi. Tradicionalni saveznici poput Saudijske Arabije oštro su osudili nezakonitost iračke okupacije i pozvali arapsko jedinstvo kako bi se uskratila kontrola vanjskih sila nad regijom.
Čak je i Hizboalah, daleko od toga da je bio zastrašen, pokrenuo efikasan otpor izraelskom napadu na Liban koji je podržavala Amerika prošlog ljeta.
Demonstracijski učinak demokratije usidrene u vladajućim institucijama u Iraku i širenja na ostatak Bliskog istoka također je proizveo drugačiju demonstraciju.
Prvo, pokazao je da je demokratija nametnuta oružjem krhka i neodrživa, osim ako se njene procedure pluraliteta stranaka i redovni izbori ne legitimišu slobodno izraženim pristankom naroda i učešćem naroda u političkom procesu. Demokratiji u Iraku nedostaje oboje.
Demokratija je također više od tržišne ekonomije, koju je američka okupatorska sila požurila da implementira, dodijelivši ugovore bez ponuda velikim američkim korporacijama, malo ili nimalo vodeći računa o nacionalnim interesima iračkog naroda.
Demokratija je također i suštinski vezana za vladavinu prava i poštovanje ljudskih prava. I ovdje, umjesto da pokaže poštovanje ovih principa poštivanjem međunarodnog prava u tretmanu zatvorenika, rat je pokazao antidemokratsku tendenciju Bushove administracije.
Administracija je odobravala upotrebu mučenja i zlostavljanja u Iraku, u zaljevu Guantanamo na Kubi i u Bagramu u Afganistanu. U Iraku je mučenje bilo široko rasprostranjeno i nije ograničeno na skandalozno ponašanje nekoliko američkih vojnika u Abu Ghraibu.
Human Rights Watch je osudio SAD zbog narušavanja globalnih ljudskih prava 2004. U otvorenom pismu predsjedniku Bushu od 7. maja 2006. Amnesty International je rekao: “zloupotrebe koje su američki agenti navodno počinili u objektu Abu Ghraib u Bagdadu su ratni zločini.”
Vladavina prava u demokratiji takođe znači odgovornost izabranih zvaničnika. I ovdje je nesumnjivo najupečatljiviji demonstracijski učinak nakon četiri godine rata i okupacije neuspjeh anglo-američkih demokratija da pozovu na odgovornost one koji su odgovorni za rat i patnje nanesene iračkom narodu.
Ovaj neuspjeh je upečatljiv s obzirom na sve veći broj dokaza da su i Bushova administracija i Blairova vlada doveli u zabludu svoje ljude, udružili se u vođenju ilegalnog rata i mogli biti odgovorni za ratne zločine.
Sveukupni demonstracijski efekat bio je efekat imperijalne arogancije: strašna, ali nesposobna supersila koja vodi kolonijalni rat koji se ne može pobijediti, nesposobna da uguši otpor svojoj okupaciji, kršeći međunarodno pravo, grubo kršeći ljudska prava, dok iznosi šuplje tvrdnje o promoviranju demokratije.
Prof. Adel Safty je istaknuti gostujući profesor na Sibirskoj akademiji za javnu upravu, Novosibirsk, Rusija. Njegova najnovija knjiga, Liderstvo i demokratija, objavljena je u Njujorku.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati