Ako ostavimo po strani diplomatske finoće i sebične proklamacije o hitnoj potrebi za mirom i spremnosti Izraela da 'podnese bolne žrtve' kako bi ga postigao, u Annapolis konferencija je zapravo potvrdila logiku rata. Trenutni izraelski napad i kolektivno kažnjavanje Palestinaca u Gaza dokaži to.
Annapolis potvrdio logiku rata jer su američki i izraelski stavovi ukazivali da će bilo kakvi pregovori između Izraelaca i Palestinaca ne biti u kontekstu pravde i zakona, ali zasjenjen realnošću moći koju proizvodi izraelska ratna mašina. Prestupnik insistira na tome da žrtvi nametne svoje uslove kao uslov 'mira'. I Vašington slaže se; dok su oni koji predstavljaju konsenzus međunarodne zajednice o sukobu – kao što su Ujedinjene nacije – pristojno spušteni u beznačajan status posmatrača. I Vašington slaže se.
Zapravo, at Annapolis, Predsjednik Bush je potvrdio – ne poštujući principe pravde i međunarodnog prava – svoju podršku izraelskom stavu o dva glavna suštinska pitanja sukoba. Ponovio je svoju podršku izraelskom odbijanju da dozvoli Palestincima protjeranim 1948. da se vrate u Izrael- teška nepravda prema Palestincima. On je također ponovio ranije data uvjeravanja Izraelcima da podrže njihov zahtjev da zadrže dio palestinske zemlje koju su silom odredili 1967. godine - kršenje samog preambula Rezolucije 242 Savjeta bezbjednosti UN koja potvrđuje zakonsku neprihvatljivost sticanja teritorija nasilnim putem.
Bush je također stao na stranu Izraelaca po pitanju naselja, samo nazivajući ispostave ilegalnim, ali ne i sama naselja – koja međunarodna zajednica smatra nelegalnim. U savjetodavnom mišljenju iz 2004. godine Međunarodni sud pravde potvrdio je nezakonitost izraelskih naselja na okupiranim teritorijama, uključujući Istočni Jeruzalem.
Ojačani znanjem koje imaju Vašingtonpodržavaju nametanje svojih uslova i stvaranje više činjenica na terenu, Izraelski lideri najavili su – ubrzo nakon Annapolisa – da planiraju izgradnju više naselja na okupiranim palestinskim teritorijama.
Nedavni napad na Palestince mora se posmatrati u ovom kontekstu realnosti moći i izraelske strategije da ih učini još nepovoljnijim za žrtvu.
Zaptivanje Gaza i prekid snabdijevanja električnom energijom i benzinom osuđeni su kao vjerovatno da bi izazvali humanitarnu krizu i predstavljali su kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva – jasno kršenje međunarodnog prava.
john holmes, podsekretar UN-a za humanitarna pitanja, opisao je izraelsku akciju kao "neprihvatljivu" i "moralno neopravdanu".
Evropska unija je pozvala Izrael da se ne izriče "kolektivno kažnjavanje" palestinskom stanovništvu Gaza.
Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem izvijestila je da su 2006. i 2007. godine izraelske snage ubile 816 Palestinaca, uključujući 152 maloljetnika, od kojih su 48 bila djeca mlađa od 14 godina.
To je izraelskoj vladi rekao šef Izraelske sigurnosne agencije Yuval Diskin Izrael ubio 1,000 terorista u Pojasu Gaze u protekle dvije godine – opisujući tako žrtve uključujući nevine civile, žene i djeca kao teroristi.
Kao u prošlosti kada mir prijeti, Izraelski lideri eskaliraju nasilje ili kako bi pokazali da su svi Palestinci teroristi kojima se ne može vjerovati i stoga nisu spremni za mir, ili pokušati likvidirati palestinski nacionalizam silom kao što je pokušano u Liban u 1982.
Žestina izraelskog odgovora na akcije Hamasovog militantizma i kolektivna kazna nametnuta 1.5 miliona Palestinaca nisu samo grubo neproporcionalni odgovori, oni su neefikasni. I Izraelci to znaju.
Zamjenik ministra odbrane Matan Vilnai nedavno je rekao za Izraelski radio da ne očekuje da će posljednje sankcije zaustaviti raketnu vatru iz Pojasa Gaze.
Izraelski list Haaretz objavio je da zvaničnici odbrane vjeruju da će palestinski militanti intenzivirati svoje napade kao odgovor na sankcije. Izraelske akcije, objavio je list, je “novi oblik eskalacije” za pripremu terena za veliki napad na Gaza. Ministar odbrane Barak je navodno to rekao prije nekoliko sedmica Izrael "sve bliže" velikoj operaciji u Gaza. (Januar 20, 08)
Izraelska strategija za mogući sporazum sa Palestincima je jasna: ako postoji sporazum, on mora odražavati superiornu moć osvajača, a ne legitimna prava žrtve.
Ova realnost se otvoreno priznaje i raspravlja, sigurno drugačije uokvireno, ali suštinski nepromijenjeno.
Na primer, Izvještava se da je izraelski premijer Olmert tražio dodatnu podršku od predsjednika Busha tokom njegove nedavne posjete Izrael. Izraelci žele slobodne ruke u tome West Bank tokom pregovora sa Palestincima da održavaju stalni pritisak na svoje sagovornike. Oni takođe žele Vašingtonpodržava demilitarizaciju buduće palestinske države i za Izraelima pravo da nadgleda sve granične prelaze. Oni takođe žele Bushovu podršku Izraelima pravo da prerasporedi svoje trupe u buduću palestinsku državu ukoliko Izraelci odluče da postoji opasnost od invazije.
Drugim riječima, žele palestinsku državu koja je vazal ponovo okupirana u trenutku. Zamislite kada bi Palestinci tražili reciprocitet i insistirali na istim sigurnosnim garancijama; na kraju krajeva, to su Palestinci - čiji su životi uništeni izraelskim nasiljem, oduzimanje posjeda i kolektivno kažnjavanje - koji se više moraju bojati od Izraelaca.
Bespomoćnost palestinske pozicije bila je evidentna već kod Annapolis. Suočeni s najnovijim izraelskim napadom, sve što su palestinski lideri mogli učiniti bilo je da apeluju na međunarodnu zajednicu da pomogne zaustaviti “'plamteće uništavanje palestinskih života i imovine i nastavak izraelske politike podrivanja mirovnog procesa.”
Prof. Adel Safty je autor knjige From Camp David to the Gulf, Montreal, Njujork. Njegova najnovija knjiga, Liderstvo i demokratija izdaje IPSL Press, Njujork. 2004.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati