Izvanredno izručenje – program CIA-e za slanje osumnjičenih u američki pritvor u druge zemlje radi mučenja – odnio je novu žrtvu: vladu Kanade. Ranije ovog mjeseca otkriveno je da je svjesno sarađivala sa CIA-om na žrtvovanju jednog svog građanina u zatvoru i mučenju u drugoj zemlji.
Savezni sudac naredio je kanadskoj vladi da javno objavi neke od zatamnjenih dijelova izvještaja Arar komisije o izvanrednom izvođenju kanadskog državljanina sirijskog porijekla Mahera Arara, koji je uhapšen dok je bio u tranzitu u New Yorku 2002. godine, na putu kući u Kanadu. Arara je CIA odvezla u Siriju gdje je bio zatvoren godinu dana i navodno mučen. Pušten je na slobodu, a da nikada nije optužen za zločin.
G. Arar je pokrenuo pravne postupke u Kanadi i SAD. Kanadska istražna komisija na čelu sa gospodinom sudijom Dennisom O’Connor-om ga je oslobodila. Kanadska vlada se formalno izvinila i ponudila gospodinu Araru novčanu kompenzaciju.
Reči cenzurisane u ime nacionalne bezbednosti i konačno otkrivene sudskim nalogom 9. avgusta, pokazuju da je kanadska bezbednosna agencija znala da je, prenoseći neproverene informacije – dobijene mučenjem i kasnije odbačene – o Araru, sarađivala sa CIA-om u hapšenje, zatvaranje i mučenje jednog od svojih građana, što je jasno kršenje međunarodnog prava i kanadskog zakona o ljudskim pravima.
Kanadski sigurnosni zvaničnici su još u oktobru 2002. znali da su CIA i FBI davali osumnjičene zemljama koje su bile spremne da djeluju kao agenti mučenja. Također su znali da su CIA-i davali vrlo sumnjive informacije o Araru koje je dobio pod mučenjem od drugog Sirijca-Kanađanina-Ahmada Abou El Maatija koji je bio zatvoren u Siriji.
Informacije objavljene ranije ovog mjeseca pokazuju da je 10. oktobra 2002. g. Hooper, visoki kanadski sigurnosni službenik, izjavio u memorandumu: “Mislim da bi SAD željele da Arara odvedu u Jordan gdje mogu da se snađu s njim. ” Gdje se gospodin Arar u to vrijeme nalazio nije poznato; zapravo je prebačen iz SAD-a u Jordan, a odatle odveden u Siriju gdje je bio zatvoren.
Kanadska konzervativna vlada se borila i izgubila dugu pravnu bitku kako bi sačuvala u tajnosti svoje saznanje i namjernu uključenost u program izvanrednih predaja koji je sponzorirala CIA.
Izvanredno izvođenje je sada opširno dokumentovano. Izvještaj Human Rights Watch-a pripremljen u oktobru 2004. godine, dokumentirao je slučajeve osoba koje su “nestale” dok su bile u američkom pritvoru nakon što su uhapšene na mjestima poput Pakistana, Indonezije, Tajlanda i Maroka.
U Outsourcing Torture, Jane Mayer (New Yorker, 14,05. februara XNUMX.) opisala je slučajeve u kojima su "osumnjičeni za terorizam u Evropi, Africi, Aziji i na Bliskom istoku često bili otimani od strane američkih agenata sa kapuljačama ili maskama", a zatim ih tjerali u avion i transportovani na strane lokacije gdje “pretvoreni osumnjičeni često nestaju”.
Adrian Levy i Cathy Scott-Clark, citirajući američke i britanske vojne izvore i izvještavajući iz Afganistana, pišu da je broj “zatvorenika duhova” veći od 10,000. Oni dokumentuju mučne slučajeve ljudi koji su oteti i odvedeni u treće zemlje gde su navodno trpeli torturu. „U desetinama više slučajeva“, napisali su, „ljudi su jednostavno nestali“. (Guardian, 19,05. mart XNUMX.)
Samovolju izvanrednog izvođenja opisao je Stephen Grey, autor knjige Ghost Plane: The True Story of CIA Torture Program, koji je rekao za Democracy Now da je program korišten „da bi se ljudi sklonili s ulica koji su smatrani prijetnjom i poslani u zemlje u kojima nisu imali nikakve veze. Mislim, Maher Arar... bio je kanadski državljanin, poslan je u Siriju. Imamo egipatskog državljanina koji je poslan u Libiju. Imamo etiopske građane koji su poslati u Maroko…” (19. oktobar 2006.)
Američke vojne istrage su potvrdile da je CIA rutinski dovodila u razne vojne zatvore u Iraku osobe bez da se u obzir uzme njihov identitet ili razlog njihovog pritvora; ovi zatočenici su postali poznati kao “zatvorenici duhovi”.
General-major Antonio Taguba je u svom izvještaju o zlostavljanju u zatvoru Abu Ghraib izjavio: „U najmanje jednoj prilici, 320. bataljon MP u Abu Ghraibu držao je šačicu „zatvorenika duhova“ [za CIA-u] koje su se kretali unutar objekat da ih sakrije od gostujućeg istraživačkog tima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC). Ovaj manevar je bio obmanjujući, suprotan doktrini vojske i kršenje međunarodnog prava.”
Program vanrednog izručivanja takođe krši nacionalno zakonodavstvo Sjedinjenih Država koje je Kongres usvojio 1998. godine i zabranjuje „nedobrovoljni povratak bilo koje osobe u zemlju u kojoj postoje značajni razlozi za vjerovanje da bi osoba bila u opasnosti da bude podvrgnuta mučenju.“ Nadalje, pod Američki zakon, "teško kršenje" Ženevske konvencije zabrane mučenja je federalni zločin.
Pod vatrom i suočenim sa rastućom javnom osudom programa vanrednih izručenja, zvaničnici Bushove administracije potvrdili su za New York Times (6,05. marta 2.) postojanje programa izručivanja i maltretiranja. “Ovo je,” primijetili su urednici NYT-a, “potvrdilo da je Bushova administracija eksternalizirala torturu i namjerava to nastaviti raditi.” Čak je i bivši inspektor CIA-e Frederick Hitz osudio ovu praksu zbog njene nezakonitosti i nemorala. (Democracy Now, 2007. februar XNUMX.)
Advokat State Departmenta, William Taft IV, izrazio je zabrinutost zbog kriminalne prakse mučenja i pokušaja Bushove administracije da to opravda. U podužem pravnom mišljenju, koje je poslao Ministarstvu pravde 11. januara 2002. i kopirao tadašnjem savjetniku Bijele kuće Albertu Gonzalesu,. navodno je upozorio Ministarstvo pravde i advokate Bijele kuće da je nepoštivanje Ženevskih konvencija "neodrživo". Pozvao ih je da zagreju predsjednika Busha da će ga ostatak svijeta “vidjeti kao ratnog zločinca”. (New Yorker, 14. februar 2005.)
Najnovija knjiga prof. Adela Saftyja je Leadership and Democracy, New York.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati