Peta godišnjica postojanja US invazija na Irak trebalo je da bude povod da glavni ratni planeri u Bushovoj administraciji zastanu i trezveno razmisle o fijasku koji je Irak rat je postao.
Umesto toga, Predsjednik Bush i njegov potpredsjednik Dick Cheney su se bavili uobičajenom retorikom o 'napretku' i 'pobjedi'. Tvrdoglavost ove diskreditovane retorike sugeriše da se za vreme Bushove administracije ne nazire kraj nesrećama koje su zadesile Irak i njeni ljudi.
Zapravo, Bushov najviši vojni komandant u Irak predstavio mu planove za održavanje nivoa trupa u Irak do 2008. godine na gotovo istom nivou kao što su bili u proteklih pet godina rata.. (NYT, Ožujak 25, 08)
Potpredsjednik Dick Cheney potvrdio je namjeru administracije da nastavi politiku eskalacije nasilja. „Sada bi to bila greška,“ rekao je tokom svoje nedavne posjete Irak, "biti toliko željni da smanjimo snagu da rizikujemo da dovedemo ishod u opasnost." (NYT, mar 18.08)
Da se opravda odluka o održavanju visokog nivoa nasilja, Bushova administracija je tvrdila da je porast bio uspješan i da je postignut napredak Irak
'Uspjeh' i 'napredak',' kako god, moraju se mjeriti prema razumnim i vjerodostojnim kriterijima, nije protiv sebičnih optužbi, diskreditovane tvrdnje ili stepene neuspjeha.
Bush je tvrdio da je invazija na Irak bio je „izvanredan prikaz vojne efikasnosti“ koji će se proučavati generacijama. Ali nije rekao zašto je ista mašina vojne efikasnosti morala upotrijebiti ekstremno nasilje da osvoji Faludžu i druga područja otpora. Američki kapetan Paul Fowler objasnio je za The Boston Globe vojnu strategiju koju su američke snage koristile protiv iračkih pobunjenika: 'Jedini način da ih iskorijenite je da uništite sve na svom putu' (28. novembar, 2004).
Tokom njegove posjete Irak sredinom marta potpredsjednik Dick Cheney pohvalio poboljšanje sigurnosti u Irak kao "fenomenalno". Otprilike u isto vreme, bombardovanje u šiitskom svetom gradu Karbala ubio 43 osobe - dramatično ilustrujući jaz koji razdvaja retoriku Bushove administracije od stvarnosti u Irak.
Čejni je nastavio da ponavlja svoju diskreditovanu tvrdnju da je rat vredan pokretanja zbog veze između njih Irak i Al-Kaida. Kao i obično, nije pružio dokaze.
Sve veći broj dokaza diskredituje Cheneyjeve tvrdnje. New York Times je u martu izvijestio da je “iscrpna recenzija više od 600 koju je sponzorirao Pentagon,000 iračkih dokumenata zarobljenih tokom američke invazije 2003. godine nije pronašlo nikakve dokaze da je Sadamov režim imao ikakve operativne veze s terorističkom mrežom Al Kaide.” (18. mart, 08)
Na političkom frontu, nema razloga za slavlje. Vlada koju podržavaju SAD Irak nije uspio da proširi svoju podršku javnosti i neguje svoj legitimitet kao istinskog predstavnika iračkog naroda. The Bagdad Konferencija pomirenja koja je osmišljena da dovede zaraćene frakcije do dogovorenog rješenja bila je opterećena uzdržanima i bojkotirana od strane vodećeg sunitskog bloka i šiitske frakcije koju predvodi Muqtad al Sadr.
Čak i kada bi se došlo do nekog pomirenja, Bush ne može uzeti zasluge za to jer su okupacija i njena strategija ekstremnog nasilja u velikoj mjeri odgovorni za podsticanje etničkih trvenja i za ogromno kretanje stanovništva. To je rezultiralo „getoizacijom“. Bagdad’ gdje su nekada mješovita i mirna naselja sada postala etnički definirana i međusobno neprijateljska geta.
Odluka centralne vlade da pokrene vojnu ofanzivu protiv snaga Al Sadra u Basra da preuzmu kontrolu nad naftom bogatom regijom, bila poremećena masovnim dezerterstvom. Više od 1,000 iračkih vojnika odbilo je da se bori protiv svojih šiita i napustilo svoje položaje.” (NYT, Apr 4.08).
Jaz između ljudi i vlade ogorčio je mnoge Iračane koji svoju vladu vide kao marionetu američkih okupacionih snaga. “Maliki je odgovarao Američki pritisak da se krene za Sadrom,“, rekao je jedan Iračanin za Washington Post. “Ova vlada prima naređenja od Amerikanaca," Prisjetio se života pod Sadamom Huseinom: "Tada, bilo je struje 22 sata dnevno.” On je dodao da „nije imao struju osam dana. (Vašington Pošta. 31. mart)
Skromniji cilj porasta da osigura Bagdad pokazao se problematičnim što se vidi iz raketa i minobacača ispaljenih iz šiitskih naselja u Bagdad na jako utvrđenoj Zelenoj zoni, kao odgovor na ofanzivu koju podržava Amerika Basra.
Nir Rosen opisao je nevolju američke vojske kada se pridružila 'bitka za Bagdad” 2006: „američka vojska [je] jedna od mnogih milicija koje djeluju u Irak. Ali američka vojska je izgubljena Irak… Udar na sunite, udarajući na šije, udara uglavnom na nevine ljude. Nesposoban da razlikuje bilo koga, sigurno nesposoban da raspolaže bilo kakvom moći, osim na neposrednom uglu ulice gdje se nalazi.” (Demokratija sada,, novembar 27, 2006)
Pošto se broj tela koristi kao merilo uspeha od strane Bušove administracije, i ne vodi broj iračkih tijela, informacije iračke organizacije The Body Count Project (BCP), bilo bi od pomoći da se shvati "uspjeh" koji Iračani navodno doživljavaju pod naletom. BCP je izvijestio da su tokom iste sedmice Bush i Cheney slavili 'fenomenalno' poboljšanje Irak, da je: „Protekle sedmice u nasilju je izgubilo živote 300 civila, Od toga 14 djece. Samo američke snage su ubile 31. Broj mrtvih u martu je već preko 1,000 "
Smrt stotina hiljada civila i tragični životi onih koji su ostali; raseljavanje oko 4 miliona Iračana prisiljenih da pobjegnu od nasilja, uništavanje osnovne infrastrukture, razbijeni životi i osiromašenje čitave nacije, su neizbježna realnost rata i okupacije. Ne može biti uspjeha bez okončanja temeljnog uzroka ove sramne tragedije.
Prof. Adel Saftynajnovija knjiga, Liderstvo i demokratija, objavljeno je u Njujork.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati