Zbogom Kamerone Pomiritelju, zdravo Kamerone Razaraču. Osnažen prošlosedmičnim izborima, premijer zna da se može izvući gotovo sa svime. Birači nisu uspjeli da ga kazne zbog pokušaja demontaže NHS-a i zbog toga što je prekršio obećanje da će zaštititi službe na prvoj liniji. Šta sad ne može?
Njegov sljedeći cilj je okoliš. U naredne dvije sedmice – vjerovatno u ponedjeljak, 16. – kabinet će odlučiti da li će ili ne odustati od svoje obaveze sprječavanja naglih klimatskih promjena.
Kada se raspravljalo o Zakonu o klimatskim promjenama iz 2008., i konzervativci i liberalni demokrati tražili su njegovo jačanje. David Cameron je tvrdio da njegove ciljeve za smanjenje ugljika ne bi trebali postaviti političari, već grupa stručnjaka: sada se zove Komitet za klimatske promjene. On je 2006. godine insistirao na tome da ovo tijelo „treba postaviti i sprovodi ove ciljeve, a ne samo da ih prati kako Vlada predlaže.”(1) Raspored smanjenja gasova staklene bašte, rekao je, treba da bude “bez političkog uplitanja”. Razlog je, objasnio je u drugom članku, bio da se spriječi vlada da „kratkoročna izborna razmatranja stave iznad dugoročnih interesa zemlje i planete.”(2)
Zakon je usvojen, ali je – na Cameronovo razočaranje – omogućio vladi da poništi petogodišnje budžete za ugljenik koje je predložio komitet. Međutim, postavio je pravno obavezujući opšti cilj: smanjenje od 80% do 2050.3). Vlade bi mogle smanjiti vlastite obaveze samo tako što bi ih prebacile na svoje nasljednike. Cilj od 80 posto nije ispunio ono što je tražio liberalni demokrat Chris Huhne, koji je sada državni sekretar za energetiku i klimatske promjene. U članku za Guardian 2007. godine, on je objavio da liberalni demokrati “žele ni manje ni više nego Britaniju s nultom emisijom ugljika do 2050.” (4)
Sada, kao što su otkrili Prijatelji Zemlje, koalicija bi mogla da pokida svoje obaveze. Trezor, Ministarstvo za transport i Poslovno odjeljenje (koji vodi LibDem Vince Cable) lobiraju unutar vlade da se poništi savjet odbora da, kako bi se održalo na cilju, emisija ugljika treba smanjiti za 60% do 2030. Toliko o Georgeu Osborneovo obećanje iz 2009. da “pod konzervativnom vladom, trezor više neće biti kukavica u gnijezdu Whitehalla kada su klimatske promjene u pitanju.”(5)
Druga odeljenja, uključujući Huhneovo, pokušavaju da brane metu. Odluka je već nekoliko puta odlagana: sada izgleda da će do obračuna doći na sastanku vladinog odbora za ekonomska pitanja idućeg ponedjeljka. Ako Osborne i Cable pobijede, ovo će biti prvi put da su klimatski ciljevi odbijeni. To bi predstavljalo katastrofalan presedan: stranke na vlasti danas neće moći da pozovu buduće vlade na odgovornost ako i one dopuste da raspored izmakne.
Prijatelji Zemlje tvrde da ako pobijede Trezor i poslovni odjel, Chris Huhne mora podnijeti ostavku. Ostati u takvim okolnostima značilo bi izgubiti sav preostali kredibilitet. Centralna svrha njegovog resora, i njegove karijere u vladi, je da sprovede zakon.
Ali ovo je tek početak napada koalicije na životnu sredinu. Vladin izazov birokracije predstavlja – barem na papiru – najširu prijetnju zaštiti okoliša od Zakona o ograđivanju. Odjednom se postavlja pitanje da li zakonodavstvo o životnoj sredini – da, sve – treba „u potpunosti ukinuti“ (6). Navedeni su kao pregovarači cijeli Zakon o klimatskim promjenama, zakoni o čistom zraku, pravila koja regulišu hemikalije koje oštećuju ozonski omotač, Zakon o uređenju grada i zemlje, Zakon o selu i pravu puta, zakoni o osnivanju nacionalnih parkova (a samim tim i sami parkovi) , pravila koja provode energetsku efikasnost, regulišu opasan otpad, sprečavaju smeće i obraštanje pasa: svi propisi, veliki i sitni, koji nas štite od pohlepe i sebičnosti drugih ljudi.
To je zapanjujuća inicijativa koja oduzima dah, a mali protest koji je izazvao svjedoči o tome koliko je ova zemlja postala pijana, dok vlada udara svaku zaštitu koju su naši preci tako naporno radili da bi osvojili, sve što nas brani od divljeg, neregulisanog tržišta. Smisao izazova birokracije nije da se ukine sav ovaj zakon, već da se olabave vijci. Vlada je u procesu ponovnog postavljanja političkih granica, tako da nečuveni prijedlozi koje ona iznosi u budućnosti izgledaju bez izuzetka. Prednja klupa Toryja sastavljena je od vrlo pametnih, proračunatih ljudi. Oni tačno znaju šta njihovi sponzori u korporativnoj klasi očekuju od njih i šta moraju da urade da nas omekšaju za sledeći napad.
Oni neće biti nesvjesni načina na koji vjetar duva na prvoj liniji britanskog ekološkog sukoba. Regije u kojima bi trebalo da budu postavljene velike elektrane na obnovljive izvore energije su u velikom političkom revoltu. Ljutnja je usmjerena ne toliko protiv vjetroturbina koliko protiv prateće infrastrukture. Ovdje u Montgomeryshireu, na primjer, turbine dijele zajednicu; ujedinjuju ga dalekovodi i trafostanice: u užasu i odvratnosti. Krajem aprila, 2000 ljudi (izvanredan broj u ovom rijetkom regionu) okupilo se da čuje svog poslanika Torijevaca, Glyna Daviesa, kako osudi trenutne planove (7). Dvije sedmice kasnije, Torijevci su osvojili mjesto u velškoj skupštini uz veliki zamah. Nedavno sam se vratio sa škotskog gorja, gdje nadogradnja dalekovoda Beauly-Denny izaziva slične reakcije.
Čini se da su tri zaključka očigledna. Ukoliko se novi dalekovodi ne zakopaju, program obnovljivih izvora energije će stati: podzemni kablovi moraju postati čvrsta zelena potražnja, iako će značajno povećati troškove. Čak i tako, sada je jasno da postoji granica koliko više obnovljive energije može biti raspoređeno prije nego što udari u brdo javnog protivljenja. To je jedan od razloga zašto bismo trebali početi razmatrati druge opcije za dekarbonizaciju opskrbe električnom energijom: posebno nove nuklearne tehnologije poput torija, integralnih brzih reaktora ili reaktora na putujućim valovima. Dok mi u pokretu za zaštitu životne sredine ne odlučimo kako ćemo riješiti ove sukobe, vlada treba samo sjediti i gledati kako se raspadamo, dok se krajolik sukobljava s ugljikom. Naši cinični ministri znaju da se odustajanjem od ovih planova može izgubiti malo glasova, a mnogo dobiti.
Ovo je opasan trenutak u kojem bi se zeleni lako mogli nadmašiti od strane nemilosrdne vlade. Cameron je oličenje vladajuće kulture odvojene od strahova i bogatstva onih kojima dominira, koja propovijeda odgovornost, ali prakticira onoliko malo koliko može da se izvuče, koja će iščupati svako drvo koje nas štiti od korporativne oluje. “Najzelenija vlada ikada” predstavlja najveću prijetnju našoj okolini. Šta ćemo učiniti po tom pitanju?
reference:
2. http://www.independent.co.uk/news/uk/politics/climate-change-what-mps-think–a-to-c-424376.html
3. http://www.legislation.gov.uk/ukpga/2008/27/part/1
4. http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2007/aug/30/wemeangreen
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati