Kada su premijeri Abe Shinzo i John Howard potpisali prvi sveobuhvatni sporazum o sigurnosti Japana u pola stoljeća, i jedini osim sporazuma sa Sjedinjenim Državama, dvije zemlje su dale pet ključnih spoljnopolitičkih signala i suštinski sekuritizirale odnos između dvije zemlje. zemlje.
Prvo, Zajednička deklaracija Japana i Australije o sigurnosnoj saradnji [1] kodificira i po prvi put javno priznaje postojeću široku sigurnosnu saradnju između Japana i Australije. Njihova bilateralna saradnja već uključuje obavještajnu saradnju, japanske baze u Australiji, pomorsku saradnju, zvanične razmjene, zajedničke vježbe i antiterorističke aktivnosti, uz zajedničko učešće u širokom spektru multilateralnih aktivnosti koje uglavnom predvode SAD. Desmond Ball je već 2006. godine procijenio da je: „sigurnosni odnos između Australije i Japana sada narastao do te mjere da bi, ako bi se mogao sumirati raspon kooperativnih aktivnosti, Japan bio u prvih pet australskih partnera u sigurnosti - nakon SAD-a , UK, Novi Zeland, ali ispred Indonezije, [i te] Australije bi se vjerovatno rangirala među prvih pet na japanskoj listi sigurnosnih partnera.” [2]
Kao i kod svakog takvog opšteg ugovora, tajni prilozi ili MOU će najvjerovatnije navesti detalje o novim nivoima saradnje. Ali osim kodifikacije aranžmana koji su već na snazi, izjava o ciljevima Zajedničke deklaracije i općenitost područja suradnje koja obećava predočava širenje u mnogo intenzivniju suradnju u budućnosti.
Drugo, eksplicitnim „potvrđujući zajedničke strateške interese i sigurnosne prednosti oličene u njihovim odnosnim savezničkim odnosima sa Sjedinjenim Državama, i obavezujući se na jačanje trilateralne saradnje“, Japan i Australija signaliziraju preokret na pola stoljeća istočnoazijske sigurnosne arhitekture. Antisovjetski sistem bilateralnih saveza u kojima dominiraju SAD, ali nekoordinirani, zamjenjuje se novonastalim antikineskim multilateralnim sistemom savezništva kojim dominiraju SAD. Činjenica da Južna Koreja, koja se sada približava Kini i poništava svoju zajedničku vojnu komandu sa SAD, još nije uključena u ovaj novi aranžman, upozorava nas da je istočnoazijska politika koja stoji iza ove nove tripartitne sigurnosne arhitekture izrazito klimava.
Istočna Azija i Pacifik
Treće, dok je jedina država osim SAD-a koja se poimence spominje u Zajedničkoj deklaraciji Sjeverna Koreja, pakt je jasan signal namjere da se isključi Kina. Još uvijek nije jasno koji je točno stepen isključenosti, da ne kažem obuzdavanja Kine, namijenjen. Jasni su kontradiktorni pritisci između želje da se vozimo kineskim ekonomskim vlakom i udaramo u bubanj o navodnom vojnom ekspanzionizmu. Ali dvije stvari su sigurne.
S jedne strane, uprkos retorici o Sjevernoj Koreji, sadašnja vlada u Japanu Kinu vidi kao svoju najozbiljniju sigurnosnu prijetnju i neće sklopiti uporediv odbrambeni pakt s Kinom. Australija možda neće vidjeti Kinu na isti način, ali neće uravnotežiti odbrambeni pakt s Japanom s paralelnim bilateralnim ili multilateralnim sigurnosnim sporazumom s Kinom, uprkos svojoj ekonomskoj posvećenosti - i ovisnosti o - Kini.
S druge strane, puno značenje pakta i saveza SAD-Japan-Australija za Kinu ovisi o još uvijek neriješenom političkom sukobu u SAD-u o tome kako će one, kao globalni hegemon, odgovoriti na uspon Kine u svijetu status napajanja. Jednom kada prođu američka preokupacija 'ratom protiv terorizma' i oslabljujućim debaklima u Iraku i Afganistanu, onda će se pitanje hoće li SAD nastojati obuzdati uspon Kine pomaknuti u prvi plan Washingtonske agende. U međuvremenu, nije iznenađujuće što Kinezi pretpostavljaju najgore.
Četvrto, Zajednička deklaracija potvrđuje već ubrzane tendencije i Japana i Australije da militarizuju svoju vanjsku politiku. U Japanu, tokom protekle decenije, više nacionalističkih lidera je odbacilo stege svojih konzervativnih prethodnika u nastojanju da Japan učine „normalnom zemljom“. Snage za samoodbranu (SDF), skoro šest puta veće od australske vojske, raspoređene su u Iraku i Indijskom okeanu, kao i u mirovnim ulogama UN-a. Stara mantra „čisto defanzivne odbrane“ ustupila je mjesto deklaraciji o pravu na preventivni udar i sticanju neophodnog ofanzivnog kapaciteta. Specijalne snage, obavještajni sateliti, protivraketna odbrana i normalizacija prekomorskih raspoređivanja su red dana. Najviši ministri u kabinetu Abe Junzoa pozvali su na raspravu o nabavci nuklearnog oružja.
Zajednička deklaracija također proširuje sklonost Howardove vlade prema vojnim rješenjima i dodaje sjevernu potporu svojoj misiji regionalnog upravljanja, iako misija pod američkom delegacijom. Štaviše, ne samo da intenziviranje sigurnosnih odnosa s Japanom prati sličan australski pakt s Indonezijom prošle godine, već dolazi samo dan nakon što su Indonezija i Japan objavili da pojačavaju odbrambenu saradnju. Glasnogovornik indonežanske odbrane jasno je iznio širu stratešku poentu kada je napomenuo da “Japan ima značajan utjecaj kao stabilizator u regiji nakon fenomenalnog razvoja kineske i indijske ekonomije”. [3]
Peto, odbrambeni pakt simbolizira averziju obje vlade da se pomire sa stvarnim sigurnosnim problemima sa kojima se suočavaju dva društva i azijsko-pacifički region. Zajednička deklaracija uključuje kratku referencu na “ljudsku sigurnost”, spominjući pandemije i pomoć u katastrofama. Japan je osamdesetih godina prošlog vijeka, prepoznajući neadekvatnost vojnih rješenja za pitanja poput energetske nesigurnosti i posljedica globalne nejednakosti, izmislio „sveobuhvatnu sigurnost“ i razvio pojam ljudske sigurnosti daleko od onoga o čemu se govori u Canberri. Ali u stvarnosti, dok klimatske promjene, pandemije i energetska nesigurnost predstavljaju stvarne i prisutne prijetnje, Tokio i Canberra su sve više zaokupljeni militariziranim odgovorima na manje opipljive prijetnje. Odbrambeni budžet Australije od više od 1980 milijarde dolara nadmašuje 22 miliona dolara izdvojenih za pomoć regionalnim susjedima s ptičjim gripom, dok je prošle godine Japan dao 100 miliona dolara za pomoć zemljama ASEAN-a s ptičjim gripom.
Australija može očekivati da će vidjeti više japanskih baza kao što je zemaljska obavještajna satelitska stanica u Landsdaleu u Međunarodnom telekomunikacijskom centru u Perthu. Može očekivati više i bližu saradnju između australskih odbrambenih snaga i japanskog SDF-a u pomorskom zabrani kako za sigurnost granica, tako i za Inicijativu za sigurnost proliferacije koju predvode SAD. Može očekivati još zajedničkih vježbi i treninga sa SDF-om u Australiji. Može očekivati još testiranja japanskih svemirskih vozila sa australskih poligona. Ništa od toga nije samo po sebi nepoželjno.
Ipak, čak i pored jasne i nepromišljene namjere da se suprotstavi Kini, protekle tri decenije akumulirane saradnje u oblasti odbrane, kodificirane u Zajedničkoj deklaraciji, od kojih je većina pokrenuta u tajnosti i gotovo sve bez ozbiljnog parlamentarnog nadzora, nosi zamah koji će dovesti do dalje širenje. Štaviše, nejasno sročena obećanja Deklaracije o saradnji u vezi sa "kontraproliferacijom oružja za masovno uništenje" i "kontraterorizmom" mogu se lako proširiti tako da pokriju gotovo sve moguće nepredviđene situacije. Parlamentarna i javna debata o vrsti odnosa koji želimo sa Japanom, kao i ispitivanje onoga što je unapred definisano Zajedničkom deklaracijom, su hitni.
Posljednje poricanje g. Abea japanske istorije ratnog seksualnog ropstva bilo je katastrofa za tvrdnju Japana, potvrđenu u Zajedničkoj deklaraciji, da je zemlja zasnovana "na demokratskim vrijednostima, posvećenosti ljudskim pravima, slobodi i vladavini zakona". Odluka Australije da naglasi vojnu dimenziju svog odnosa s Japanom, u zajedničkom dogovoru sa Sjedinjenim Državama, iznad inzistiranja na ozbiljnoj japanskoj privrženosti tim vrijednostima, pokazuje duboko neuravnoteženo i nepromišljeno razumijevanje istinskih interesa i zabrinutosti naroda obje zemlje.
bilješke
[1] Zajednička deklaracija Australije i Japana o sigurnosnoj saradnji, 13. marta 2007.
[2] Desmond Ball, Gdje su sigurnosni odnosi Japana i Australije? Australski politički forum 06-32A 21.
[3] RI, Japan će povećati saradnju u oblasti odbrane, Jakarta Post 2007-03-13.
Richard Tanter je viši istraživački saradnik na Nautilus institutu za sigurnost i održivost i direktor Nautilus instituta na RMIT-u. Takođe je saradnik Japan Focusa. Pisao je naširoko o japanskoj sigurnosnoj politici, uključujući „Širom zatvorenih očiju: Japan, Heisei militarizacija i Bušova doktrina“ u Melvin Gurtov i Peter Van Ness (ur.), Suočavanje sa Bushovom doktrinom: Critical Views from the Asia-Pacific. Njegova najnovija knjiga, koju su uređivali zajedno s Gerryjem Van Klinkenom i Desmondom Ballom, je Majstori terora: Indonezijska vojska i nasilje u Istočnom Timoru 1999. Kontakt e-mail: [email zaštićen].
Ovaj članak je objavljen na Nautilusu 15. marta 2007. Malo revidirana verzija objavljena je na Japan Focusu 17. marta 2007.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati