Noam Chomsky, dugogodišnji prijatelj i kolega, nedavno je održao predavanje na Univerzitetu Merilend, gdje predajem političku ekonomiju. Njegov govor je nosio naslov „Kriza i nada: njihova i naša. "
Tokom perioda pitanja i odgovora nakon njegovog govora, jedan član publike ga je zamolio da iznese svoja razmišljanja o temama koje sam iznio Amerika izvan kapitalizma. Taj segment i grubi transkript njegovih komentara se pojavljuju u nastavku:
P: Pitao sam se da li ste pročitali knjigu Gara Alperovitza, Amerika izvan kapitalizma, i ako jeste, šta mislite o njegovim idejama u knjizi?
Noam Chomski: To je veoma važna knjiga, a posao koji on radi i koji je tamo opisan je izuzetno važan. Mislim, to je jedna od stvari koja se može uraditi — vrlo je izvodljiva. Sada, knjiga prikazuje rad u koji je Alperovitz uglavnom bio uključen nekoliko godina, pokušavajući da razvije preduzeća u vlasništvu radnika, uglavnom u Ohaju. Pokrenuo se u Ohaju iz vrlo zanimljivih razloga.
Pretpostavljam da je to bilo 1977. godine, kao dio ove promjene u društveno-ekonomskoj politici, US Steel Corporation je odlučila zatvoriti svoje poslovanje u Youngstaunu, Ohajo. Youngstown je grad čelika koji je izgradila industrija čelika i oko nje. Radni ljudi i zajednica bili su naveliko uključeni u proizvodnju čelika i svega što iz nje istječe, a proizvodni pogoni daju svašta drugo, tako da je to bio grad čelika. US Steel je odlučio da ga proda, ubije grad. Umjesto da jednostavno odustanu, radnici u zajednicama - koji se nazivaju dionicima - ponudili su da kupe fabriku i sami je vode. To se moglo uraditi; uz dovoljnu podršku javnosti, to se moglo dogoditi. To u to vrijeme nisu bila javna pitanja. Došlo je do suda. Sindikat je iznio slučaj na sudu kako bi pokušao dobiti pravo na to; izgubili su na sudu. Ali mogli su da pobede, i to se moglo preneti. Pa, to je bila neka vrsta poraza, ali kao i mnogi porazi, to nije bio kraj priče: to je bila osnova za prelazak na nešto drugo.
A ono što je iznjedrilo bilo je mnogo napora mnogo manjeg obima da se osnuju preduzeća u vlasništvu radnika. Mnogo toga se zove Cleveland model, dosta njih oko Klivlenda i drugih delova Ohaja, koji nisu velika preduzeća, ali ih ima mnogo. Alperovitz, u svojoj knjizi, razmatra sve ovo; možete ga pogledati za detalje. A ovi su, primetite, u vlasništvu radnika — to je malo od radnika kojima upravljaju, to bi bio još jedan korak ka oslobođenju. Ali to je stvarno i to je način da se reaguje na kolaps produktivnog sistema 99% tako što ga samo preuzme.
Zapravo, ako pogledate standardne tekstove u poslovnoj ekonomiji – znate, ništa radikalno – standardni tekstovi u poslovnoj ekonomiji ističu da ne postoji ekonomski princip ili bilo koji drugi princip koji kaže da korporacije treba da kontrolišu akcionari. Akcionari, uzgred, ne znači neko čiji penzioni fond ima svoja 2 dolara kao deonicu. Akcionari su veoma usko koncentrisani. Akcionarstvo je otprilike 1% stanovništva, većina. A to znači velike banke, međusobno povezane direkcije i tako dalje. Ne postoji ekonomski princip koji kaže ko treba da određuje politiku ulaganja, kao što je transport proizvodnje u Foxconn. Ne postoji zakon ekonomije koji kaže da bi se to trebalo dogoditi. To bi isto tako mogli da urade zainteresovane strane — radna snaga i zajednica; savršeno u skladu sa bilo čim što bilo ko tvrdi o ekonomskoj teoriji.
Znate, nema razloga da pokret Occupy bude manje maštovit i ambiciozan od standardnih poslovnih tekstova, tako da da, dionici bi mogli preuzeti dijelove ekonomije koji se raspadaju i efikasno ih voditi i usmjeriti u različite svrhe. Ovo su vrlo izvodljive staze.
Na primjer, jedna od stvari za koju su Obamu hvalili neki lijevo-liberalni ekonomisti, Paul Krugman i drugi, je da je u suštini nacionalizirao auto industriju i rekonstruirao je. To se uglavnom dogodilo. Pa, kada je auto industrija nacionalizovana, postojale su alternative. Jedna od alternativa je bila da se rekonstruiše i vrati, u suštini, prvobitnim vlasnicima. Ne ista imena, nego ista klasa, iste banke i tako dalje, i to je ono što je urađeno. Druga mogućnost bi bila da se automobilska industrija preda radnoj snazi, zajednici i dionicima i preusmjeri je na stvari koje su zemlji zaista potrebne, a ne samo prijeko potrebne.
Na primjer, brza željeznica — to je nekako sramotna situacija kada uporedite SAD sa drugim zemljama, mnogo siromašnijim zemljama. To bi bila ogromna ekonomska i samo ljudska korist u svim aspektima. To znači da sam mogao stići za dva sata, umjesto da gubim vrijeme na aerodromu, na primjer. Bukvalno dva sata. Slučajno sam bio u Francuskoj pre nekoliko meseci i davao predavanja, a poslednji govor koji sam održao je bio u južnoj Francuskoj, i morao sam da stignem u Avignon (južna Francuska) do aerodroma (de Gaulle), i naravno postoji voz koji ide direktno na aerodrom. I trajalo je dva sata. Ista je udaljenost od Washingtona do Bostona. Ovdje je potrebno, ne znam koliko 8 sati ili tako nešto. Sve ovo, to su ljudski troškovi, to su ekonomski troškovi, stvari koje su zemlji prijeko potrebne. Kvalificirana radna snaga u automobilskoj industriji lako bi se mogla ponovo pretvoriti u proizvodnju ovakvih i drugih stvari koje su ljudima potrebne. To bi se moglo uraditi pod vlasništvom i upravljanjem radne snage u zajednicama. Pa to je bila alternativa.
Ali da se vratimo na Gara Alperovitza, o tome on govori. Ne sjećam se da li govori o tom konkretnom slučaju, ali to je slučaj koji se stalno pojavljuje. A to su vrlo izvodljive stvari. Nisu daleko u utopiji. I mogu imati veliki uticaj na društvo. Alperovitz je jedan od rijetkih ljudi koji stvarno, jako, jako dobro rade na ovome. Knjigu svakako vrijedi pročitati, razmisliti o tome šta opisuje, koje opcije predlaže.
Ali ovo se stalno pojavljuje, rekao bih. U Bostonu, prije otprilike godinu dana, u predgrađu Bostona, Taunton, proizvodni grad, postojao je prilično uspješan mali proizvodni pogon visoke tehnologije. Proizvodila je visokotehnološku opremu za avione. Očigledno im je išlo dobro, ali nisu zarađivali dovoljno za menadžere i multinacionalnu korporaciju koja ih je posjedovala. Tako da je korporacija htela da je samo demontira. Sindikat, United Electrical Workers, želio je kupiti pogon i sam ga voditi. Pa, korporacija se ne bi složila. Pretpostavljam da se ne bi složili uglavnom po klasnoj osnovi. Nekako nije dobra ideja dopustiti ljudima da posjeduju i upravljaju svojim radnim mjestima – oni će dobiti pogrešnu ideju. U svakom slučaju, iz bilo kojeg razloga, nije uspjelo. Ali, recimo, pokret Occupy je postojao i bio je dovoljno aktivan i energičan i dovoljno je posegnuo, to je vrsta stvari u kojima je mogao učestvovati i podržati, a možda i pretjerati. A to će biti važno za održavanje, recimo, proizvodnje u Massachusettsu. I takve stvari se stalno dešavaju. Ovo su opcije koje su posvuda.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati