Situacija Tržišne korpe je zaista, kao što su mnogi komentatori primijetili, gotovo bez presedana u analima američkih radnih odnosa: Kad smo ikada vidjeli toliko radnika koji tako energično protestuju za, a ne protiv svog šefa! (Za one koji su novi u priči, lanac supermarketa u New England-u bio je potresen masovnim protestima zaposlenih, organizovanim bez ikakvog sindikalnog angažmana, nakon što je frakcija porodice koja je vlasnik lanca preuzela kontrolu i zbacila izuzetno popularnog izvršnog direktora Arthura T. Demoulasa. mobilizacija podrške bivšem izvršnom direktoru rezultirala je gotovo praznim policama i mobilizacijom ljutih zajednica nekadašnjih sretnih kupaca.)
Ali ispod površine jedinstvene akcije zapošljavanja, u kojoj su se radnici i zajednica udružili da zahtijevaju vraćanje bivšeg izvršnog direktora, sukob u Novoj Engleskoj ukazuje na nešto mnogo fundamentalnije: potrebu za izgradnjom institucija koje mogu održati takvu vrstu poslovno rukovodstvo naklonjeno zajednici i radnicima koje je “dobrom bratu” Arthuru T. zaslužilo tako nevjerovatnu lojalnost.
Na sreću, takve institucije već postoje, ovdje u Sjedinjenim Državama. Iako nesumnjivo nije savršen kao oblik demokratije na radnom mjestu, Plan vlasništva nad dionicama zaposlenih (ESOP) nudi dokazani obrazac za uvođenje interesa radnika za uspješan poslovni dio diskusija o budućnosti kompanije. Kao što Market Basket pokazuje, simpatični izvršni direktori koji se dobro ophode prema svojim radnicima su divni – dok neko drugi ne zauzme njihovo mjesto. Sa milionima šefova Boomera koji će se penzionisati u narednim godinama, prelazak na vlasništvo zaposlenih – uz prateće poreske olakšice koje nudi vlasnicima preduzeća – je atraktivna i razumna opcija koja omogućava da kultura zajednice i osećaj misije nadžive promene u osoba koja sjedi u fotelji izvršnog direktora. A prodaja vašim zaposlenima ne znači odmah predati uzde: Kao primjeri poput pivare u vlasništvu zaposlenika New Belgium ili izdavačke kuće Chelsea Green show, tranzicija na vlasništvo zaposlenika može zadržati vodstvo koje je izgradilo kulturu kompanije na mjestu, dok istovremeno postavlja temelje za održavanje te kulture na duge staze ukorjenjivanjem vlasništva u samoj kompaniji.
Zanimljivo je da su regionalni lanci supermarketa poput Market Basketa posebno pogodni za ovu vrstu demokratiziranog vlasništva: procjenjuje Nacionalni centar za vlasništvo zaposlenih to najmanje 300,000 Radnici američkih supermarketa također su vlasnici svojih radnih mjesta. Uzmite baziranu na Boiseu WinCo Foods, na primjer: njenih skoro 15,000 zaposlenih-vlasnika uživa izdašne zdravstvene beneficije, visoke plate i veliki udio u kompaniji kao štednju za penziju, a sama kompanija može raditi tako efikasno i efikasno da po cijenama nadmašuje Walmart – nešto mnogo cijenjene od strane zajednica kojima posao služi. Na prednjoj ivici razvoja prehrambenih zadruga, takvi uzajamno korisni odnosi između pošteno tretiranih radnika i zadovoljnih zajednica potrošača poduzimaju se korak dalje i eksplicitno iskazuju u takozvanim „zadrugama s više dionika“, kao Weaver Street Market u Sjevernoj Karolini, gdje 185 radnika i 18,000 potrošača demokratski suvlasnici lanca namirnica s više od 30 miliona dolara godišnje prodaje.
Sa otprilike 6 više miliona radnici-vlasnici nego privatni sektor članovi sindikata u Sjedinjenim Državama danas, ova vrsta demokratiziranog vlasništva nije marginalni ili nišni pristup. Iako su sindikati odličan alat za zaštitu radnika od zlostavljanja loših šefova, manje je jasno koliko su oni pogodni za zaštitu dobrih šefova od zloupotreba vlasnika dionica bez dugoročnih uloga u budućnosti zajednice. Zaista, čini se da mnogi sindikati prepoznaju da moraju biti spremni pomoći radnicima na oba fronta: UFCW, na primjer, nedavno je pregovarao o pretvaranju trgovina prehrambenih proizvoda Homeland u Teksasu i Oklahomi u 100 posto vlasništvo zaposlenih, sa značajnim mjestom za stolom za 15,000 zaposlenika kompanije u upravljanju poslovanjem i uz angažman sindikata koji garantuje da će posao bio dobar za radnike. Ako je takvo demokratizirano vlasništvo i zajedničko odlučivanje na radnom mjestu moguće u nekim od najcrvenijih crvenih država, to je sigurno moguće u Novoj Engleskoj!
Na kraju, teško je reći iz daljine da li ESOP konverzija ima smisla ili ne u trenutnoj borbi bez ograničenja koja bjesni oko Market Basket-a – situacija se možda značajno promijenila prije nego što se ovaj komad uopće pojavio. Ali nema sumnje da bi dugoročno, kompanija u vlasništvu zaposlenih pružila mnogo bolje rješenje za radnike i širu zajednicu od trenutnog nereda.
Gar Alperovitz, Lionel R. Bauman, profesor političke ekonomije na Univerzitetu Maryland i suosnivač Democracy Collaborative, autor je nadolazećeg Šta onda moramo učiniti? Pravi razgovor o sljedećoj američkoj revoluciji (Chelsea Green, Prvi maj 2013.).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Budućnost će dovesti kontinuiranu trku na dno platne ljestvice, uglavnom kroz globalizaciju kapitalizma.
Ovo je utrka u kojoj nijedna konkurentna korporacija ne može odbiti učešće jer su korporacije koje su se preselile u Kinu ili Vijetnam snizile svoje cijene isključivo na uštedi radne snage.
Ono što sindikalisti i drugi, čija je čitava filozofija zasnovana na klasičnoj ekonomiji kontrolisanoj radnicima, slabo razumiju i jasno poriču jeste da je druga trka između konkurentskih proizvođača trka u automatizaciji, koja još više utiče na to.
Već je postojao veliki procenat radnika koji su ostali bez posla zbog glupih (programski upravljanih) mašina.
Sa AI/kompjuterskim kapacitetom na ljudskom nivou koji se sada očekuje početkom 2020-ih, trka ka skoro potpunoj automatizaciji radne snage će uvelike ubrzati proces koji će rezultirati ogromnom nezaposlenošću širom svijeta.
Oni koji žele da prestanu da pređu na AI/robotiku predviđaju skoro potpunu nezaposlenost do 2030. godine.
Čak i kada bi zaostajali za deset godina, što je malo vjerovatno s obzirom na sadašnji ubrzani tempo Mooreovog zakona, neće biti tako daleko.
Obistinilo se oko 92 od 118 predviđanja (sada šefa inženjeringa u Google-u) Raya Kurzweila koje je napravio u tom pravcu prije nekih 25 godina.
Ogromna većina ljudi ne vidi ovu budućnost ili ako vidi, vidi je nekoliko stotina godina od sada, Noam Chomsky, na primjer, koji pravi grešku nazivajući Mooreov zakon “trendom” kada se zadržao od svog nastanka i koji pokazuje ne samo da je točan, već i da se zapravo ubrzava kako se sve više resursa ulijeva u proizvodnju super-računara.
Trenutna tehnologija zasnovana na silicijumu dovoljna je da provede Mooreov zakon sve dok se ne razvije nadljudski računarski kapacitet i vrlo napredna AI koja će dovesti do svijeta s vrlo malo ljudskih radnika u vremenskom rasponu koji malo tko može shvatiti.
Nešto o čemu treba razmisliti: prije 30 godina, najmoćniji kompjuter je bio veličine zgrade, koštao je milione i imao je relativno malu računarsku snagu.
Danas imamo pametni telefon koji stane u džep, ima znatno više računarske snage i košta samo stotine dolara. Taj telefon također snima slike i povezuje se s internetom, ima aplikacije i druge funkcije koje taj kompjuter iz 1980-ih nije imao.
Za sljedećih 20 godina ili manje imat ćemo mikroskopske kompjutere koji će moći plivati u našim tijelima i liječiti i spriječiti bolesti koje nas sada ubijaju ili provlače kroz pakao.
Zaista mi je žao što nas tako malo na anarhističkoj ljevici ima ovakvu viziju budućnosti.
ebcfew yi
.