ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
DoniratiŠta se dogodilo s pokretom protiv rata koji je eksplodirao 2003. godine, mobilizirajući milione ljudi na cijelom Zapadu, do te mjere da je New York Times nazvao "drugom supersilom"?
Činjenica je da to nikada nije bio, u pravom i pravom smislu te riječi, pokret – samo dan paroksizma, spontanog i očajničkog pokušaja građana svih političkih uvjerenja da zaustave rat.
Zamišljen je, ako hoćete, kao preventivni udar na rat za koji su ljudi instinktivno znali da je zasnovan na gomili laži. Onog dana kada je rat zaista počeo, antiratne mobilizacije su počele da umiru. Građani, demoralisani vlastitim neuspjehom, više nisu mogli smoći snage da u velikom broju izađu na ulice.
Ipak, na petu godišnjicu ove okrutne i nemoralne okupacije podaci iz Iraka su dramatični: više od milion civila je poginulo, a najmanje isto toliko je ranjeno; tri miliona izbjeglica koje se sklanjaju u susjedne zemlje; totalno uništenje društvene infrastrukture zemlje i njena de facto balkanizacija.
Na sve to, odgovor građana Sjeverne Amerike i Evrope je šutnja. Zašto? Nema solidarnosti sa Iračanima. Oni su Arapi, uglavnom muslimani, a val islamofobije koji je zapljusnuo Zapad donio je sa sobom dehumanizaciju onih koji su ubijeni.
Ista stvar se dogodila kada je evropski kolonijalizam osamnaestog i devetnaestog veka osvojio Magreb. Zločini koje su počinili Italijani u Libiji i javno vješanje vođe pobunjenika Sheikh Mukhtar nije izazvalo ni najmanje emocije u Italiji. Prošlo je dosta vremena prije nego što su Francuzi protestirali protiv rata u Alžiru. Primjera je mnogo. "Groznica civilizirajuće misije", sada kao i tada, demobilizirala je zapadno javno mnijenje. Zatim, tu je i činjenica da grupe koje se opiru okupaciji Iraka imaju tendenciju da budu religiozne (iako religiozne nisu jedine): a pokreti radnika i naprednjaka uopšte u zapadnoj Evropi, koji su sve više u krizi, su ravnodušni prema njihovim sudbina - kao što su ravnodušni prema patnji Palestinaca.
Sve je to ujedno i odraz onoga što se dešava na samom Zapadu. Iako je u posljednjih nekoliko godina bilo malo mobilizacije protiv rata o kojoj bi se govorilo, većina građana Sjeverne Amerike i Evrope i dalje je za povlačenje svih stranih trupa iz Iraka: međutim, njihov se glas ne čuje od strane političkog establišmenta. Na Zapadu je rastuća kriza političkog predstavljanja. Demokratija postaje šuplja. U američkoj predizbornoj kampanji, oba demokratska kandidata javno govore da su za povlačenje iz Iraka, ali privatno uvjeravaju vojsku da se ne namjeravaju ozbiljno povući uprkos tome što su primorani da to kažu jer su ljudi nezadovoljni.
Na kraju, činjenica da nema vojnog roka u SAD-u znači da većina Amerikanaca nije direktno pogođena ratom. Vojne porodice koje se protive ratu predstavljaju jedinu značajnu grupu za pritisak. Kao zamjena za regrutaciju, SAD su regrutirale plaćenike iz cijelog svijeta: postoji 50,000 Uganđana, hiljade Centralnoamerikanaca, Južnoafrikanaca i drugih koji su plaćeni tržišnom cijenom da se bore u Iraku. Koga briga ako umru? To je rizik koji oni preuzimaju u zamjenu za plate i američko državljanstvo. Sumorna slika, koja bi zapadnjake trebala natjerati na razmišljanje.
Tariq Ali, člana Nova lijeva recenzija redakcije, autor je Pirati s Kariba: Osovina nade (Verso 2006) među brojnim drugim knjigama i člancima. Njegova nova knjiga, Dvoboj: Pakistan na putu američke moći, biće objavljen kasnije ove godine. Ovaj esej na italijanskom jeziku je prvi put objavljen u Manifest 20. marta 2008, dostupno na Essere Comunisti. Ovaj engleski tekst je prijevod sa italijanskog teksta Yoshie Furuhashi, a obje verzije su objavljene na MRZine-u.