Izraelska komisija koja je istraživala 2006 Liban rat je prošlog mjeseca iznio svoj konačni izvještaj. Sudija u penziji Eliyahu Winograd, koji je bio na čelu Komisije, rekao je na konferenciji za novinare u Jerusalim krajem januara da je rat bio “velika propuštena prilika”. Sam izvještaj je prava propuštena prilika.
Prvi, djelomični izvještaj Vinograda, objavljeno u aprilu 2007, utvrdio da su izraelski premijer Olmert i vlada pokazali nedostatak rasuđivanja. „Odluka da se [na prekogranični napad] odgovori odmah, intenzivan vojni udar,” pisalo je, “nije zasnovano na pojedinostima, sveobuhvatni i odobreni vojni plan...“ i okrivio premijera, tadašnji ministar odbrane Amir Peretz i načelnik štaba za ove propuste.
Konačni izvještaj o Winogradu utvrdio je nedostatke u političkom i donošenju odluka, loša komunikacija i nedostatak pripremljenosti, ali nisu uspjeli riješiti odluku o odlasku u rat.
Komisija je osnovana dijelom kao odgovor “odgovoriti na loše osjećaje izraelske javnosti zbog krize i razočaranja uzrokovanih rezultatima 2. Liban rat…”
Izveštaj takođe sadrži neka iskrena priznanja koja su možda bila bolna. Rezultat rata bio je još šokantniji za izraelsku vojsku i javnost naviknutu na brze pobjede, da je neprijatelj unutra Liban nije bila regularna vojska već mala gerilska organizacija: "Izrael pokrenuo dugi rat,“, stoji u Izvještaju,”… Poluvojna organizacija od nekoliko hiljada ljudi pružila je otpor, za nekoliko sedmica, najjača vojska u srednji istok, koji je uživao punu superiornost u vazduhu i prednosti veličine i tehnologije.”
Izvještaj priznaje da Izrael nije ostvario vojnu pobjedu koja bi mogla biti prevedena u političke dobitke, ipak je Izrael uspio osigurati rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja mu odgovara: „Na kraju dana,“, stoji u Izvještaju, „Izrael nije postigao političko postignuće zbog vojnih uspjeha; radije, oslanjala se na politički dogovor, koji je uključivao pozitivne elemente za Izrael, što mu je omogućilo da zaustavi rat u kojem nije uspjela dobiti.”
Izvještaj odaje zasluge za ovo izvanredno postignuće Ministarstvu vanjskih poslova. Zapravo, većina zasluga pripada Vašington i London koji je bez stida naporno radio da odgodi rezoluciju o prekidu vatre u Ujedinjenim nacijama - dok su libanonski civili svakodnevno umirali - da bi Izraelcima dali vremena da postignu neke vojne ciljeve protiv neočekivano oštrog otpora boraca Hizbolaha.
Zahvaljujući Washingtonu i Londonu, izraelski vojni neuspjesi na terenu pretvoreni su u političku prednost u Ujedinjenim nacijama.
Izraelski izvještaj hvali učinak izraelskih zračnih snaga: ”Vazduhoplovstvo,“, saopštila je Komisija, “treba čestitati na vrlo impresivnim postignućima u ovom ratu.”
Ali Komisija nije rekla da ova impresivna dostignuća uključuju neselektivno bombardovanje civilnih ciljeva, ilegalna upotreba kasetnih bombi, počinjenje djela koja mogu predstavljati ratni zločin, i opadanje, u poslednja 72 sata pre prekida vatre, of 1,800 kasetnih raketa na južnom Libanu, koji sadrži 1.2 miliona podmunicije, bez diskriminacije između vojnih i civilnih ciljeva.
U Vinogradskom izvještaju nećete pronaći pitanja koja traže dušu o ovim pitanjima. I to nije zbog oskudice informacija ili nepostojanja nezavisnih istraga.
Izvještaj Human Rights Watch-a (HRW) (07. septembar) navodi “Naše istraživanje pokazuje da je glavni razlog za visok broj poginulih libanonskih civila bio čest neuspjeh Izraela da se pridržava temeljne obaveze zakona o ratu: dužnost da pravi razliku između vojnih mete... i civile.”
Izvještaj HRW-a, pod naslovom Zašto su umrli: civilne žrtve u Liban tokom rata 2006, utvrdio da je od 510 slučajeva civilne smrti u kojima je istražena Liban, najmanje 300 žena i djece,
“U kritičkim aspektima,” piše u izvještaju HRW," Izrael vodio rat bezobzirno ravnodušno prema sudbini libanonskih civila i prekršio zakone ratovanja.”
“Odgovornost za veliki broj poginulih civila u ratu u Liban, “, stoji u izvještaju HRW, “u potpunosti leži u izraelskoj politici i odlukama o ciljanju u vođenju njegovih vojnih operacija.”
HRW je procijenio da se u gradovima i selima na jugu nalazi čak milion opasne neeksplodirane izraelske podmunicije Liban.
Amnesty International je izvijestio da je „čak 40 ljudi, uključujući 27 civila i 13 deminera, su ubijeni od takve municije od kraja rata, a preko 240 ljudi je ranjeno.”
Štaviše, Izvještaj Istražne komisije UN-a (novembar 2006.) nalazi:
„Značajan obrazac prekomjernog, neselektivna i nesrazmjerna upotreba sile od strane Izraelskih odbrambenih snaga protiv libanonskih civila i civilnih objekata, ne razlikuje civile od boraca i civilne objekte od vojnih ciljeva,"
Mislili biste da bi Izraelska komisija pokazala osjetljivost na patnju nevinih; ili da bi to pokrenulo pitanja o disproporcionalnosti izraelskog odgovora, ili očiglednu beskorisnost neselektivne upotrebe sile za nametanje svojih hegemonističkih uslova regionu. Umjesto toga, cijela epizoda je svedena na pitanja odlučivanja, koordinacija, međuagencijska komunikacija i spremnost. Pitanja zakonitosti i morala rata i njegovog vođenja se odbacuju.
Komisija Winograda odbacila je ove zabrinutosti i izvještaje kao korištene za propagandu protiv Izrael.
Stoga nije iznenađujuće da je jedna od lekcija koje je izraelski establišment naučio potreba za efikasnijom izraelskom propagandom.
Predsjedavajući Komiteta za državnu kontrolu se zalupio Vlada "jer nije poboljšao svoje napore u javnom informisanju uprkos lošim rezultatima na PR frontu tokom Drugog libanskog rata.” (Haaretz. 4. februar)
Prof. Adel Safty je autor knjige From Camp David to the Gulf, Montreal, Njujork. Njegova najnovija knjiga, Liderstvo i demokratija izdaje IPSL Press, Njujork. 2004.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati