Medijsko izvještavanje o sukobima demonstranata i snaga državne sigurnosti
Prema opozicionim liderima u Venecueli, opozicionim medijima i većini međunarodnih posmatrača, događaji protekle sedmice u Venecueli bili su savršen primjer da je Chavezova vlada pokazala svoju pravu prirodu. Navodne činjenice priče su u velikoj mjeri ličile na navodne činjenice onoga što se dogodilo u aprilu 2002. godine, kada je opozicija privremeno smijenila Chavezovu vladu. Odnosno, prema njihovim riječima, Chavezova vlada je naredila svojim pristalicama i svojim sigurnosnim snagama da otvore vatru na opozicione demonstrante kako bi suzbili neželjene demonstracije. Nezakonito je uhapsila stotine demonstranata, uključujući lidera opozicije, a neke od njih i mučila. Prema brojnim glasnogovornicima opozicije, cilj vlasti je da ućutka opoziciju, kako bi bila u boljoj poziciji da osigura da referendum o opozivu koji pokušava da organizuje ne dođe.
Tipičan primjer međunarodnog izvještavanja uključivao je izvještaj Associated Pressa od 27. februara, u kojem se tvrdi: 'Vojska je na samit stavila 50,000 vojnika i policajaca na ulice i upozorila da neće tolerisati proteste opozicije.'Ono što je ovaj izvještaj izostavio. je da vlada nikada nije rekla da 'neće tolerisati proteste opozicije'. Umjesto toga, vlada je rekla da će opozicija imati potpunu slobodu da protestuje, osim u blizini mjesta sastanka na vrhu G-15.
Čini se da je pokušaj da se nedavni događaji predstave na takav način doživio izvjestan uspjeh. U četvrtak je u uvodniku Washington Posta objavljeno da je Chavez postigao a 'Puč zbog tehnike.' Uvodnik je završio rekavši: 'Ako gospodin Chavez nastavi da uskraćuje svom narodu demokratsko glasanje, lideri tih nacija moraju biti spremni da se pozovu na Povelju o demokratizaciji OAS-a i zaprijete mu izolacijom rezerviranom za autokrate.'
Šta se desilo?
Problem sa ovom slikom je u tome što ona, baš kao iu danima uoči i tokom aprilskog puča 2002. godine, izostavlja alternativnu priču o tome šta se dešava u Venecueli. Odnosno, izostavlja neke nezgodne detalje i prikazuje priču samo iz perspektive opozicije.
Prije svega, baš kao što je gore citiran izvještaj AP-a, vrlo mali broj medijskih izvještaja se trudi da spomene da je sukob 27. februara između opozicionih demonstranata i trupa Nacionalne garde bio namjeran i isplaniran od strane nekih ljudi iz opozicije. Odnosno, demonstracije su imale dozvolu da se popnu do jednog kilometra od mjesta gdje se održavao samit G-15, ali ne dalje. Prethodnog dana je zamjenik ministra za sigurnost građana rekao da opozicija ima potpunu slobodu demonstracija, ali ne u krugu od jednog kilometra od sastanka na vrhu. Lideri opozicije znali su da će biti stacionirane trupe Nacionalne garde kako bi spriječile dalje napredovanje demonstracija. Međutim, činilo se da većina demonstranata nije svjesna vladine zabrane da nastavi marš. Samo je mala grupa na čelu demonstracija, uključujući i opozicionog gradonačelnika, bila pripremljena sa gas maskama i praćkom za sukob.
Dok pristalice opozicije tvrde da je Nacionalna garda započela sukob, pristalice vlade tvrde da su to bili opozicioni demonstranti. Činjenica je, međutim, (i za to postoji fotografska dokumentacija) da su brojni opozicioni demonstranti, očigledno uglavnom mladi aktivisti Acción Democratica, Primero Justicia i Bandera Roja, bili dobro pripremljeni za borbu, pa su je čak i tražili.
Nema sumnje da bi Nacionalna garda Venecuele trebala naučiti kako da djeluje uzdržanije. Međutim, treba imati na umu dvije stvari. Prvo, istorijski gledano, prema aktivistima koji su nosili najveći teret sukoba Nacionalne garde tokom prethodnih vlada, garda se poboljšala u smislu količine sile koju koristi da kontroliše demonstracije konfrontacije. Nekada su hici ispaljeni bojevom municijom bili standardni operativni postupak, što sada nije slučaj.
Drugo, ako se napravi međunarodno poređenje, demonstracija ovog tipa, gdje demonstranti namjerno traže sukob sa državnim snagama sigurnosti, bitka koja se odigrala 27. februara u Karakasu nije se mnogo razlikovala od one koja se odigrala u Berlinu 1988. Sijetl 1999., Đenova 2002. itd. Odnosno, snage državne bezbednosti pokušavaju da rasteraju gomilu, suzavcem, gumenim mecima i noćnim palicama. To nikada nije lijep prizor i ne bi se trebao dogoditi. Međutim, tvrditi da takvi incidenti dokazuju da je Venecuela diktatura, kao što opozicija sada gotovo jednoglasno čini, nema nikakvog značaja u stvarnosti. Da je to tako, onda bi se većina vlada u današnjem svijetu morala nazvati diktaturom.
Sljedećih nekoliko dana, u kojima su opozicioni lideri pozivali svoje sljedbenike da izađu na ulice i da se uključe u građansku neposlušnost, pružili su više 'dokaza' za protivljenje o navodnoj represivnoj prirodi Chavezove vlade. Najozbiljniji aspekti ovih sukoba, koji su uglavnom uključivali demonstrante koji su pokušavali da blokiraju glavne saobraćajnice i trupe Nacionalne garde ili Vojne policije koje pokušavaju da ih očuvaju na slobodi, bile su smrti i optužbe za mučenje.
Prema raznim medijskim izvještajima, ukupno sedam dana sukoba prije nego što su se stvari ponovo smirile, ostavilo je jedanaest mrtvih, desetine ranjenih, a stotine uhapšenih. Svi su poginuli civili, a ranjeni su sa svih strana, civili, vojska i novinari. Čini se da nema sumnje da su u ovim sukobima i pro-Chavezov i opozicioni civili i državne bezbjednosne snage lojalne i opoziciji i vladi pucale tokom ovih sukoba, uzrokujući tako mrtve i ranjene.
Neke od smrti privukle su veliku pažnju, kao što je ubistvo Joséa Manuela Vilasa, bivšeg radnika naftne industrije i člana opozicione organizacije 'Gente del Petroleo' (Ljudi nafte). Slike su kružile u medijima i na internetu, na kojima se vidi Vilas okrenut leđima kako se približava trupama Nacionalne garde u predgrađu Karakasa San Antonio. Druga slika zatim prikazuje Vilasa kako naizgled mrtav leži na zemlji. Gradonačelnik grada u kojem se dogodio incident, koji je pripadnik opozicije, rekao je novinarima da je obdukcijom utvrđeno da je Vilas upucan hicem iz puške koji inače koristi Nacionalna garda. Međutim, web stranica aporrea.org kaže da dokumenti i slike do kojih je došao u vezi sa obdukcijom govore drugu priču, a to je da Vilas nije ubijen mecima, već malim klikerima koji su u njega ispaljeni, od kojih je jedan izvađen iz njegovog tijela.
Još jedan ozloglašen incident koji je opozicija istakla je smrt Yorvina Suareza, za kojeg se sumnjalo da su ga ubili ili pripadnici Nacionalne garde ili Čavisti. Međutim, kako se ispostavilo, on je ubijen na Plaza Altamira, gdje je rana od metka jasno ukazivala da je hitac došao odozgo, iz jedne od zgrada koje okružuju trg, snažnim jurišnim oružjem, poput M16 ili HK33 .[1] Kao što većina ljudi koji poznaju Venecuelu zna, Plaza Altamira je centar opozicione teritorije i krajnje je malo vjerovatno da bi provladine snage pucale na demonstrante iz jedne od zgrada. Mnogo je vjerovatnije da je neko tamo postavljen da puca na demonstrante kako bi izgledalo kao da vlast guši demonstracije vatrom, što je upravo i postignuto. Nekoliko drugih ljudi, uključujući najmanje dvoje novinara, upucano je i ranjeno pucnjavom koja je dolazila iz zgrada oko Plaza Altamira.
To što su činjenice o slučaju na kraju otkrivene postalo je irelevantno za opoziciono venecuelansko javno mnijenje jer glavne novine i televizijski kanali ignoriraju ove činjenične detalje odmah nakon što su prenijeli lažni utisak. Oni su više ovakvih incidenata, u kojem je štampa odmah okrivila vladinu stranu, ali se pomnijim ispitivanjem ispostavlja da su najvjerovatnije opozicioni demonstranti prouzročili smrt i ozljede. Drugi važni propusti mejnstrim privatnih medija uključuju hapšenje nekoliko teško naoružanih policajaca Metropolitana (pod kontrolom opozicionog gradonačelnika Karakasa), koji su se infiltrirali u demonstracije opozicije 27. februara i isplatu demonstranata kako bi izveli nasilne sukobe sa Nacionalna garda.[2]
Saučesništvo medija u širenju lažnih utisaka o onome što se dogodilo postalo je prilično uobičajeno u Venecueli. Na primjer, za prošlogodišnje ubistvo tri vojnika i jedne od njihovih djevojaka okrivljena je vlast odmah nakon što se dogodilo. Međunarodni mediji, iako nisu krivili vladu, svakako su sugerirali veliku mogućnost. Međutim, oko devet mjeseci kasnije, priznanja su otkrila da su ubice bili dio opozicije. Praktično se nijedan domaći ili međunarodni medij nije potrudio da iznese konačne nalaze u ovom slučaju.
Mučenje?
Uprkos iskrivljavanju i jednostranom izvještavanju domaćih i međunarodnih medija, koji stvaraju utisak da je Chavezova vlada autoritarna diktatura, postoje neki uznemirujući izvještaji o mučenju koji se navodno dogodio od strane državnih snaga sigurnosti u protekloj sedmici. Takvi incidenti moraju biti detaljno istraženi i vladini zvaničnici, kao što je državni tužilac Isaias Rodriguez, obećali su da će biti. Mučenje, posebno u rukama istražne policije DISIP (manje ili više ekvivalentne po funkciji američkom FBI) i lokalnih policijskih snaga, ima dugu istoriju u Venecueli, kao što pokazuje kratak pogled na godišnje izvještaje Amnesty Internationala o Venecueli, i što očigledno nije nestalo sa Chavezovom vladom. Chavezova vlada treba odmah krivično goniti sve takve pojave, ako se pokažu da su istinite. Organizacije za ljudska prava, kako nacionalne tako i međunarodne, također bi trebale vršiti ozbiljan pritisak na vladu da ispuni svoje obećanje da je Chavezova vlada prva vlada Venecuele u historiji u kojoj se kršenja ljudskih prava pod pokroviteljstvom države ne dešavaju.
Nažalost, politička kultura Venecuele će vjerovatno učiniti gotovo nemogućim rješavanje tako ozbiljnih optužbi. Rečeno je, na primjer, da je jedini koji je ikada osuđen za korupciju u istoriji Venecuele kineski državljanin (u RECADI[3] slučaj), iako je dobro poznato da je udio korumpiranih venecuelanskih javnih službenika vrlo visok. Čini se da venecuelanski pravosudni sistem izuzetno nerado osudi bilo koga za korupciju, bez obzira na kojoj strani političke ograde. Činjenica da su sudije u Venecueli uvijek bile veoma zavisne od svojih političkih dobrotvora izuzetno je važan faktor u nesposobnosti pravosudnog sistema da procesuira politički eksplozivne slučajeve.
Stvari dodatno komplikuje to što opozicija koristi ove optužbe kao dokaz da je Chavezova vlada diktatura. U venecuelanskoj političkoj kulturi, svako priznanje da je bilo mučenja predstavljalo bi dokaz da je vlada diktatura. Kao rezultat toga, glasnogovornici vlade ulažu ogroman napor da negiraju mogućnost da je do takvih incidenata došlo.
Iako to ne čini razliku za one koji pate od kršenja ljudskih prava, čini razliku za određivanje prirode vlade, da li ta vlada koristi mučenje kao pitanje politike ili su incidenti torture izolirani incidenti državnih agencija koji i dalje provode praksu koju vlast iz nekog razloga nije uspjela ukinuti. Vrste torture koje su se navodno desile bi ukazivale da je u pitanju ovo drugo. To jest, čini se da su to slučajni slučajevi u kojima vlada nije mogla ništa dobiti od vođenja takve politike.
O generiranju matrice javnog mnijenja
Kombinovani rezultat prethodnog je stvaranje onoga što je na španskom jeziku poznato kao matrica javnog mnijenja (matriz de opinión), onaj koji pomalo podsjeća na 'Matrix' u istoimenoj filmskoj trilogiji. Odnosno, stvarnost se stvara isključivo putem medija koji doprinosi percepciji te stvarnosti, bez obzira šta stoji iza percepcija. S obzirom da je situacija u Venecueli prilično komplikovana i teška za praćenje, međunarodni posmatrači situacije u Venecueli mogu se osloniti samo na međunarodne medije, koji daju površne i općenito jednostrane izvještaje o tome šta se dešavalo. Rezultat je percepcija stvarnosti koja može biti sasvim drugačija od onoga što se stvarno dešava na terenu.
Problem nije toliko u tome što domaći i međunarodni novinari namjerno žele da daju lažnu sliku onoga što se dešava. Dapače, problem je dublji, u smislu da su sami novinari postali toliko uslovljeni opozicionim diskursom, koji mediji ponavljaju ad mučnina, da novinarima postaje druga priroda da zaborave spomenuti detalje poput činjenice da je 27. februara sukob sa nacionalnom gardom uključivao je demonstrante koji su namjerno pokušali probiti sigurnosnu barijeru. Ovakvo izvještavanje se nikada ne bi dogodilo u izvještajima o protestima protiv MMF-a u Washingtonu, gdje se sigurnosna barijera oko mjesta sastanka MMF-a uzima zdravo za gotovo. U Venecueli, ono što su nacionalni i međunarodni mediji počeli uzimati zdravo za gotovo je da je vlada represivna. Dakle, sukob demonstracija sa državnim snagama bezbednosti mora, logično, biti posledica vladine represije, a ne namere opozicije da probije bezbednosnu barijeru. Slično tome, propust da su opozicioni demonstranti bili naoružani i da su pucali na trupe Nacionalne garde manje-više automatski se pretpostavlja da je vladina propaganda.
Stoga je potpuno nepotrebno da postoji namjera novinara da iskrivljuju vijest. Distorzija se javlja sama po sebi, zbog predrasuda koje već promoviraju privatni masovni mediji. Drugim riječima, na djelu je začarani krug u kojem pristrasno izvještavanje stvara pristrasnije izvještavanje. Budući da mediji aktivno doprinose atmosferi netolerancije i konfrontacije u Venecueli, mora se pronaći način da se ovaj krug prekine. Nesretna strategija Chavezove vlade bila je da se jednostavno suprotstavi pristrasnosti privatnih medija sopstvenim kontraprogramom. Sumnja se da će to imati mnogo efekta od onih koji podržavaju državnu vlast, jer se među onima koji se protive vladi automatski podrazumijeva da se državnim medijima ne može vjerovati.
Umjesto toga, ono što je Venecueli (i, šire, međunarodnoj zajednici) potrebno, kako bi se prekinuo krug pristrasnog izvještavanja, jesu istinski nezavisni mediji. Odnosno, Venecueli je potreban pluralizam i raznolikost medija koji su nezavisni i od velikih privatnih korporacija i od države. Mediji zajednice su jedno rješenje. Druga bi bila demokratizacija postojećih medija.
[1] El Mundo, 4. mart 2004, strana 24.
[2] Državni mediji su prvobitno izvještavali o isplati demonstranata da angažuju Nacionalnu gardu u nasilnim sukobima, a kasnije je potvrđeno dopisniku Venezuel Analysis Jonah Gindin, kada je svjedočio hapšenju osam proizvođača Molotovljevih koktela na Plaza Altamira, koji su priznali Chacao policije da su bili plaćeni da prave i bacaju molotovljeve koktele na trupe Nacionalne garde.
[3] RECADI je bila institucija zadužena za kontrolu valuta tokom 1980-ih, koja je postala sinonim za korupciju u Venecueli.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati