Tišina me zbunjuje. Prošle sedmice kancelarka je ustala u parlamentu kako bi objavila da ima koristi jer bi veoma siromašni bili ponovo posečeni. Istog dana, u Luksemburgu, britanska vlada se borila da zadrži beneficije za veoma bogate. Pobijedio je. Kao rezultat toga, svaki od najbogatijih ljudi u zemlji nastavit će primati milione funti podrške prihodima od poreskih obveznika.
Nije bilo protesta. Guardian to nije spomenuo. UK Uncut šuti. Dakle, na drugom kraju spektra je stranka za nezavisnost Velike Britanije.
Govorim o najeklatantnijem transferu novca sa siromašnih na bogate koji se dogodio u eri opšteg prava glasa. Poljoprivredne subvencije. Glavna subvencija, jednokratno plaćanje za farmu, dodjeljuje se po hektaru. Što više zemlje posjedujete ili iznajmite, više novca dobijate.
Od 1999. godine, progresivnije evropske nacije pokušavaju ograničiti količinu javnog novca koju poljoprivrednik može dobiti pod zajedničke poljoprivredne politike. Izgledalo je kao da bi ove godine mogli konačno uspjeti. Ali tokom pregovora koji su završeni prošle sedmice, dvije vlade su pružale otpor: oni odlučni šampioni slobodnog tržišta, Njemačka i Velika Britanija. Zahvaljujući njihovom lobiranju, bilo kakva odluka je još jednom odgođena.
Postojala su dva prijedloga za ograničavanje davanja na superbogate, poznata kao ograničenje i degresivnost. Ograničenje znači da niko ne bi trebalo da dobije više od određenog iznosa: predloženo ograničenje je bilo 300,000 evra (250,000 funti) godišnje. Degresivnost znači da nakon određene tačke stopa primljena po hektaru počinje da pada. Ovo je trebalo da košta 150,000 evra. Britanski sekretar za životnu sredinu, Owen Paterson, odbacio je oba prijedloga.
Kada naša vlada kaže "moramo pomoći poljoprivrednicima", to znači "moramo pomoći 0.1%". Većina zemlje je u vlasništvu izuzetno bogatih ljudi. Neki od njih su milioneri iz drugih krajeva: šeici, oligarsi i rudarski magnati koji posjeduju ogromna imanja u ovoj zemlji. Iako možda ne plaćaju porez u Velikoj Britaniji, primaju milionske subvencije za farmu. Oni su najuspješniji svjetski turisti. Ipak, usred proizvedenog terora imigranata koji žive od britanske socijalne pomoći, jedva da čujemo ijednu riječ protiv njih.
Ministar odgovoran za smanjenje dohodovne podrške za siromašne, Iain Duncan Smith, živi imanje u vlasništvu porodice njegove žene. U poslednjih 10 godina primio je 1.5 miliona evra podrške prihodima od poreskih obveznika. Koliko ovi dvostruki standardi moraju biti očigledniji prije nego što počnemo primjećivati?
Zahvaljujući velikim dijelom subvencijama, vrijednost poljoprivrednog zemljišta u Velikoj Britaniji se utrostručila za 10 godina: porasla je brže od gotovo bilo koje druge špekulativne imovine. Poljoprivrednici su izuzeti porez na nasledstvo i porez na kapitalnu dobit. Oni mogu graditi, bez planske dozvole, objekte koje bi manjim smrtnicima bilo zabranjeno podizati, povećavajući i svoj kapital i prihode. I imaju zagarantovani prihod od države. Ipak, sve što čujemo od njihovih vođa je jedno dugo cviljenje.
Još nisam otkrio ni riječ zahvalnosti Nacionalnog sindikata poljoprivrednika teško pritisnutim poreznim obveznicima koji svoje članove drže u takvom stilu. NFU, kojim dominiraju najveći zemljoposjednici, ima osebujan genij za iznošenje violina. Ona gura naprijed male, bore farmere. Pravi korisnici njegove politike su obradivi baroni koji se kriju iza njih.
Neograničeni sistem subvencija šteti interesima malih poljoprivrednika. Ona jača ekonomiju obima koju uživaju najveći vlasnici, pomažući im da otjeraju male proizvođače iz poslovanja. Poštena granica (recimo od 30,000 eura) bi pomogla malim poljoprivrednicima da se takmiče sa velikim.
Dakle, evo pitanja: zašto se stalno priklanjamo Velikom farmeru? Zašto njegove jecajne priče ostaju neosporne? Zašto se to spektakularno feudalno zablude toleriše u 21. veku?
Evo tri moguća objašnjenja. Veliki dio knjiga namijenjenih vrlo maloj djeci govori o životinjama na farmi. Obično postoji po jedna porodica svake vrste životinja, i žive u skladu jedni sa drugima i sa seljakom rumenih obraza. Razumljivo, klanje, klanje, kastracija, odvajanje, sanduci i kavezi, pesticidi i gnojnica nikada ne postoje. Farme za maženje koje su se pojavile širom Britanije potvrđuju i pojačavaju ovu fantaziju. Možda ove knjige nenamjerno usađuju – na samom početku svijesti – duboku, neupitnu vjeru u vrline farmerske ekonomije.
Možda smo također, nakon što smo bili brutalno iseljeni iz zemlje kroz vijekove ograđenosti, naučili da ne idemo tamo – čak ni u mislima. Baviti se ovim pitanjem čini se kao kršenje posjeda, iako smo predali toliko svog novca da smo mogli nekoliko puta kupiti svu zemlju u Britaniji.
Možda patimo i od kulturološke neraspoloženosti prema ljudima koji žive od kopna i mora, gledajući svoje živote, ma koliko oni bili bogati i ukočeni, nekako autentični, dok se naš osjeća umjetnim.
Bez obzira na razlog, vrijeme je da prevaziđemo ove inhibicije i suočimo se s ovom besprijekornom pljačkom siromašnih od strane bogatih. Trenutna struktura poljoprivrednih subvencija predstavlja definitivni projekat britanske vlade: kapitalizam za siromašne i socijalizam za bogate.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati