Oni koji bi nas odveli u rat moraju prvo ugasiti javnu maštu. Moraju nas uvjeriti da ne postoji drugo sredstvo za sprječavanje invazije, ili za pobjedu terorizma, pa čak ni za odbranu ljudskih prava. Kada su informacije oskudne, maštu je lako kontrolisati. Kako se prikupljanje obavještajnih podataka i diplomatija sprovode u tajnosti, rijetko otkrivamo – dok ne bude prekasno – koliko mogu biti uvjerljive alternative.
Dakle, oni od nas koji su pozivali na mir prije ratova s Irakom i Afganistanom bili smo ismijani kao ženstveni sanjari. Obavještajni podaci koje su naše vlade objavile sugeriraju da su Sadam Husein i talibani imuni na diplomatiju ili pregovore. Suočeni s takvim neprijateljima, šta bismo mi uradili?, pitali su jastrebovi, a naši odgovori bili su stidljivi pored zveketne strogosti rata. Za kolumnistu Davida Aaronovitcha, mi smo se “prepuštali... kosmičkom kukanju”.(1) Za Daily Telegraph, postali smo “korisni idioti Osame bin Ladena”.(2)
Da su opcije bile ograničene kao što su zapadni vojskovođe i njihovi bardovi sugerirali, ovo bi moglo biti istina. Ali, kao što su mnogi od nas tada sumnjali, lagali su nas. Većina laži je sada poznata: čini se da nije bilo oružja za masovno uništenje i dokaza koji bi ukazivali na to da je, kako je predsjednik Bush tvrdio u martu, Sadam „obučavao i finansirao… Al Kaidu“.(3) Bush i Blair, kao što otkriva njihovo udvaranje predsedniku Uzbekistana, izgleda da nemaju istinsku zabrinutost za ljudska prava stranaca.
Ali novi, i još teži, niz laži tek sada počinje izlaziti na vidjelo. Čak i da su sve tvrdnje koje su Bush i Blair iznosile o svojim neprijateljima i njihovim motivima bile istinite, i da su svi njihovi ciljevi bili zakoniti i pravedni, možda i dalje ne bi bilo potrebe za ratom. Jer, kao što smo otkrili prošle nedelje, Sadam Husein je predložio da Bushu i Blairu da gotovo sve što su želeli pre nego što je pucano.(4) Naše vlade su izgleda i krile ove informacije od javnosti i da su nas lagale o mogućnosti za diplomatiju.
Tokom četiri mjeseca prije nego što su koalicione snage izvršile invaziju na Irak, vlada Sadama Huseina dala je niz sve očajnijih ponuda Sjedinjenim Državama. U decembru, iračke obavještajne službe su se obratile Vincentu Cannistraru, bivšem šefu CIA-e za borbu protiv terorizma, s ponudom da dokaže da Irak nije povezan s napadima 11. septembra i da dozvoli nekoliko hiljada američkih vojnika da uđe u zemlju kako bi potražili oružje za masovno uništenje.(5) Ako je cilj bila promjena režima, tada je Sadam, tvrdili su agenti, bio spreman da se podvrgne izborima pod međunarodnim nadzorom u roku od dvije godine.(6) Prema g. Cannistrarou, ovi prijedlozi su stigli do Bijele kuće , ali su ih “predsjednik i potpredsjednik odbili.”(7)
Do februara, Sadamovi pregovarači su nudili gotovo sve što je američka vlada mogla poželjeti: slobodan pristup FBI-u da traži oružje za masovno uništenje gdje god želi, podršku američkom stavu o Izraelu i Palestini, čak i prava na iračku naftu.(8 ) Među ljudima koje su kontaktirali bio je Richard Perle, savjetnik za sigurnost koji je godinama pozivao na rat s Irakom. Prosledio je njihove ponude Centralnoj obaveštajnoj agenciji. Prošle sedmice je za New York Times rekao da je CIA odgovorila: “Recite im da ćemo ih vidjeti u Bagdadu.”(9)
Drugim riječima, Sadam Husein čini se da je učinio sve što je bilo moguće da pronađe diplomatsku alternativu predstojećem ratu, a američka vlada je čini se da je učinila sve što je potrebno da ga spriječi. Ovo je suprotno od onoga što su nam rekli George Bush i Tony Blair. 6. marta, 13 dana prije početka rata, Bush je rekao novinarima: „Želim da vas podsjetim da je njegov izbor da donesemo odluku da li idemo u rat ili ne. To je Sadamov izbor. On je osoba koja može napraviti izbor rata i mira. Do sada je napravio pogrešan izbor.”(10) Deset dana kasnije, Blair je rekao na konferenciji za novinare, “mi smo obezbedili pravi diplomatski put kroz ovo, a to je da postavimo jasan ultimatum Sadamu: sarađujte ili se suočite sa razoružanjem silom... čitavim putem smo pokušavali da obezbedimo diplomatsko rešenje.”(11) 17. marta Buš je tvrdio da “Ako Sadam Husein izabere konfrontaciju, američki narod može znati da su preduzete sve mere da se izbegne rat”. (12) Sve ove izjave su netačne.
Isto se dogodilo i prije rata sa Afganistanom. Talibani su 20. septembra 2001. ponudili da predaju Osamu bin Ladena neutralnoj islamskoj zemlji na suđenje ako im SAD predoče dokaze da je on odgovoran za napade na New York i Washington.(13) SAD su odbile ponudu. 1. oktobra, šest dana prije početka bombardovanja, oni su to ponovili, a njihov predstavnik u Pakistanu rekao je novinarima „spremni smo za pregovore. Na drugoj strani je da se složi ili ne. Samo pregovori će rešiti naše probleme.”(14) Buš je na konferenciji za štampu sledećeg dana upitan o ovoj ponudi. On je odgovorio: „Nema pregovora. Nema kalendara. Reagovaćemo [sic] po našem vremenu.”(15)
Istog dana, Tony Blair je, u svom govoru na konferenciji Laburističke stranke, ismijao ideju da bismo mogli “tražiti diplomatsko rješenje”. “Nema diplomatije sa Bin Ladenom ili talibanskim režimom. … Kažem talibanima: predajte teroriste; ili predati moć. To je vaš izbor.”(16) Pa, oni su upravo pokušali da iskoriste taj izbor, ali ga je Džordž Buš odbio.
Naravno, ni Bush ni Blair nisu imali razloga da vjeruju talibanima ili Sadamu Huseinu: ti ljudi su, na kraju krajeva, pregovarali pod prisilom. Ali ni oni nisu imali potrebe da im veruju. U oba slučaja su svojim protivnicima mogli dati rok za ispunjavanje ustupaka koje su ponudili. Niti saveznici nisu mogli tvrditi da ponude nisu bile vrijedne razmatranja jer su bile neadekvatne: i talibani i Sadam Husein su pokušavali da otvore pregovore, a ne da ih zatvore: činilo se da ima mnogo prostora za cjenkanje. Drugim riječima, mirne rezolucije su odbačene prije nego što su pokušane. To znači da čak i da su svi drugi pravni testovi za ove ratove bili ispunjeni (nisu), oba bi i dalje bila vođena protivno međunarodnom pravu. Povelja Ujedinjenih nacija precizira da će „strane u svakom sporu… prije svega tražiti rješenje pregovorima.“(17)
Ništa od ovoga nije važno entuzijastima za rat. Da su ovi sukobi bili nepravedni i nezakoniti, da su ubili ili osakatili desetine hiljada civila, nebitno je sve dok su njihovi ciljevi ispunjeni. Dakle, jastrebovi bi trebali razmisliti o ovome. Da je pokušano mirno rješenje ovih sporova, Osama bin Laden bi sada mogao biti u pritvoru, Irak bi mogao biti popustljiva i uglavnom miroljubiva nacija koja pronalazi vlastiti put do demokracije, a preovlađujući osjećaj unutar muslimanskog svijeta mogao bi biti simpatija prema Sjedinjenim Državama , umjesto ljutnje i ozlojeđenosti. Ko su sada sanjari i korisni idioti, a ko pragmatičari?
reference:
1. David Aaronovitch, 16. novembar 2001. Prestanite pokušavati zaustaviti rat. Počnite pokušavati da osvojite mir. The Independent.
2. Tokom cijele kampanje bombardovanja u Afganistanu, Telegraph je vodio kolumnu na svojoj liderskoj stranici pod naslovom “Korisni idioti”, posvećenu napadima na borce za mir.
3. George Bush, 6. mart 2003. Nacionalna konferencija za štampu u Bijeloj kući.
http://www.whitehouse.gov/news/releases/2003/03/20030306-8.html
4. James Risen, 6. novembar 2003. Za Irak je rečeno da je pokušao postići dogovor u posljednjem trenutku kako bi spriječio rat. New York Times; Bill Vann, 7. novembar 2003. Washington je odbacio velike iračke ustupke uoči rata. http://www.wsws.org/articles/2003/nov2003/iraq-n07.shtml; Newsweek Web Exclusive, 5. novembar 2003. Izgubljena prilika? Uoči invazije na Irak, zvaničnicima odbrane je ponuđena tajna, pozadinska prilika da razgovaraju o miru sa Sadamom. http://www.msnbc.com/news/989704.asp; Julian Borger, Brian Whitaker i Vikram Dodd 7. novembar 2003. Sadamove očajničke ponude da spriječi rat. The Guardian.
5. Julian Borger, Brian Whitaker i Vikram Dodd, ibid.
6. ibid.
7. ibid.
8. Newsweek Web Exclusive, ibid
9. James Risen, ibid.
10. George Bush, 6. mart 2003, ibid.
11. Tony Blair, 16. mart 2003. Konferencija za štampu s Georgeom Bushom i Joseom Mariom Aznarom, Azori.
12. George Bush, 17. mart 2003. Primjedbe predsjednika u obraćanju naciji.
13. Luke Harding i Rory McCarthy, 21. septembar 2001. Bush odbija Bin Ladenov dogovor. The Guardian.
14. Julian Borger, 3. oktobar 2001. Bijela kuća odbacuje poziv za dokaz; Talibani 'spremni na pregovore'. The Guardian.
15. Julian Borger, ibid.
16. Tony Blair, 2. oktobar 2001. Govor na konferenciji Laburističke stranke, Brighton.
17. Član 33. Povelje Ujedinjenih nacija. Cijeli tekst ovog članka glasi: „1. Strane u bilo kom sporu, čiji nastavak može ugroziti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, prije svega će tražiti rješenje pregovorima, istragom, posredovanjem, mirenjem, arbitražom, sudskim rješenjem, pribjegavanjem regionalnim agencijama ili aranžmane ili druga mirna sredstva po vlastitom izboru. 2. Vijeće sigurnosti će, kada smatra potrebnim, pozvati strane da riješe svoj spor takvim sredstvima.”
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati