Pažnja svijeta je razumljivo usmjerena na uvjeravanje Sjedinjenih Država da sačekaju odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a prije nego što napadnu Irak. Takva rezolucija bi mogla učiniti takav američki napad legalnim prema postojećem međunarodnom pravu. Što je još važnije, nudi vrlo malu šansu da oprezniji američki saveznici kao što su Francuska i Njemačka mogu ostati pri ruci Amerike.
SAD će nesumnjivo izvršiti invaziju na Irak, najvjerovatnije nakon maltretiranja Vijeća sigurnosti da dobije neku vrstu kvalifikovanog odobrenja Vijeća sigurnosti, dozvoljavajući SAD-u da izvrši invaziju u ime UN-a.
U svakom slučaju, rezultat će biti isti: desetine hiljada ljudi ubijeno, bilo od strane najmoćnije vojne sile na svijetu ili od strane vlastite vlade. Moderni rat velikih razmjera je nužno pitanje masovnog uništenja i masovnog ubijanja.
Dakle, onda se postavlja pitanje, na koji način je invazija Vijeća sigurnosti na Irak moralno prihvatljivija od invazije SAD-a? To bi moglo smanjiti nivo nezakonitosti, ali kao što svako dijete zna, postoji velika razlika između zakona i morala. Kako bi rezolucija Vijeća sigurnosti mogla sama po sebi legitimirati nemoralan rat? Nudi nam se izbor između dva neprihvatljiva kandidata za globalni autoritet: usamljenog rendžera zavisnog od nafte iz Teksasa, SAD, ili pet samoizabranih 'doživotnih predsjednika' koji kontroliraju Vijeće sigurnosti.
Ujedinjene nacije se često poistovjećuju sa Vijećem sigurnosti, dok je Vijeće u stvari samo jedan od skupa savjetodavnih i izvršnih organa – od kojih su skoro svi demokratskiji. Vijeće je najmanje predstavnik i najmanje odgovoran od svih UN organizacija. Petnaest zemalja istovremeno sjedi u Vijeću sigurnosti: deset nestalnih članica koje se biraju od skoro 200 članova Skupštine na dvije godine, i pet stalnih članica – Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Francuska i Britanija.
Ali pet ružnih sestara kontrolišu Vijeće. Ne samo da pet stalnih članova imaju pravo veta na bilo koju stvar pred Vijećem, oni također mogu staviti veto na prijedloge za njihovo smjenjivanje od strane Generalne skupštine. Oni su upravo politički i moralni ekvivalent 'doživotnih predsjednika'. Nestalni članovi koji prolaze duboko su ranjivi na prilično otvoren i javni pritisak velikih pet. Ovogodišnji rod ranjivih, osim Njemačke i Španije, uključuje Pakistan, Angolu, Bugarsku, Siriju, Gvineju i Kamerun.
Kako takva institucija može imati moralni autoritet za pokolje koje je neizbježna posljedica modernog rata? Navikli smo na demonstracije protiv američkih ratova. Možda ćemo uskoro vidjeti prigovore savjesti na ratove Vijeća sigurnosti.
Jedan od najvjerovatnijih ishoda odobrenja Vijeća sigurnosti za američku invaziju na Irak bit će zahtjevi za ozbiljnom reformom samog Vijeća sigurnosti – a nakon toga, prvi talasi vala razmišljanja o ponovnom pronalaženju institucija demokratske vlasti na globalnoj razini skala.
Do danas, većina poziva na reformu Vijeća sigurnosti bavila se četiri glavna pitanja: statusom stalnih članica; veličina Vijeća; veto; i pitanja konzistentnosti i transparentnosti u donošenju odluka. Pet stalnih članova predstavljaju pobjednike u Drugom svjetskom ratu, s posljedičnim distorzijama pola stoljeća kasnije. Izvan Vestminstera, ideja o Britaniji kao velikoj sili izgleda malo više od zapleta za epizodu Da ministar. Isključivanje bivših 'neprijateljskih država' Njemačke i Japana, te bilo kojeg stalnog predstavnika Latinske Amerike i Afrike, samo pojačava anahronizam.
Brojne komisije i upiti su preporučivali konstruktivne pristupe za proširenje i reformu, kao i za postepenu eroziju prava veta, ali su svi blokirani nepopustljivošću stalnih članica.
Ali ova i slična zastarjela pitanja reforme Vijeća sigurnosti, iako prijeko potrebna, samo kližu na površinu pravog pitanja: da li je reforma Vijeća sigurnosti sposobna proizvesti ustavno zasnovanu reprezentativnu i odgovornu organizaciju sposobnu održati globalni mir?
Možda se čini apsurdnim povezivati dozvolu za planiranje za podli rat od interesa SAD-a s naizgled utopijskom idejom globalne demokratije, ali istorija ima način da izazove zastarjelo razmišljanje i nereprezentativne institucije na neočekivan način. Ko bi prije jedne decenije pomislio da će komitet koji reguliše detalje trgovine postati fokus pokreta za globalnu demokratiju?
Zanimljivo je da su prvi potezi došli iz samog sistema UN. Bivši predsjednik Svjetskog suda – suda UN-a koji sudi u sporovima između vlada – pozvao je na sudsko preispitivanje odluka Vijeća sigurnosti od strane Svjetskog suda. Možda mali pomak, ali za svakoga ko se sjeća osnovne evropske ustavne istorije, ili pogleda bilo koji broj diktatura u današnjem svijetu, bitan. Kao što je John Foster Dulles jednom rekao: „Vijeće sigurnosti nije tijelo koje samo provodi dogovoreni zakon. To je zakon za sebe.” Invazija na Irak bi mogla biti primjer: Vijeće sigurnosti je u prošlosti donosilo rezolucije sumnjive legalnosti.
U osnovi, naličje ekonomske i kulturne globalizacije je politički zahtjev za globalnom demokratijom. Debakl sastanaka Svjetske trgovinske organizacije zatvorenih iza niza redova policije za nerede pokazao je da pitanja nereprezentativnog i neodgovornog globalnog ekonomskog upravljanja mogu iznenada zaokupiti maštu široko zasnovanih pokreta, naoružanih kritikama u rasponu od pragmatičnih do otvoreno utopijskih.
Do danas UN općenito, a posebno Vijeće sigurnosti, nisu ušli u ovu popularnu agendu za demokratizaciju globalnog upravljanja. Ali pristanak na američki kolonizacijski rat bi to vrlo brzo mogao promijeniti. Kao i WTO, UN je organizacija koja izražava odnos između vlada, a ne između naroda.
Opet, sadašnji sastav Vijeća sigurnosti to jasno pokazuje: odluku da se podrži pravo SAD-a na invaziju na Irak donijet će takvi primjeri predstavničke demokratije kao što su Kina, Rusija, Pakistan, Angola, Bugarska, Sirija, Gvineja i Kamerun – pored samih SAD.
Prije jedne generacije ideja da građani Evrope direktno biraju članove zakonodavnog tijela cijele Evrope sa ovlastima da nadgledaju moćnu Evropsku komisiju izgledala je nečuveno utopijska. Sada se čini da je to jednostavno preteča globalne skupštine sa ovlastima da nadgleda i obuzda znatno reformisano Vijeće sigurnosti. Bez takvog ponovnog pronalaženja institucija demokratije na globalnom nivou, nemoguća je istinska legitimna globalna uprava u svijetu koji je i krajnje nejednak i visoko militariziran.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati