Ečak i oni od nas koji su oštro kritični prema ponašanju i politici Benazir Bhutto – kako dok je bila na funkciji, tako i nedavno – smo zapanjeni i ljuti zbog njene smrti. Ogorčenje i strah ponovo vrebaju zemlju.
Čudan koegzistencija vojnog despotizma i anarhije stvorio je uslove koji su doveli do njenog ubistva u Rawalpindi juče. U prošlosti je vojna vladavina bila osmišljena da očuva red – i to je činila nekoliko godina. Ne više. Danas stvara nered i promoviše bezakonje. Kako drugačije objasniti smjenu glavnog sudije i osam drugih sudija Vrhovnog suda zemlje zbog pokušaja da vladine obavještajne agencije i policiju pozovu na odgovornost pred sudovima? Njihovim zamjenama nedostaje okosnica da učine bilo šta, a kamoli da sprovedu odgovarajuću istragu o zlodjelima agencija kako bi otkrili istinu koja stoji iza pažljivo organiziranog ubistva glavnog političkog lidera.
Kako može Pakistan danas biti sve osim požara očaja? Pretpostavlja se da su ubice bili džihadistički fanatici. Ovo je možda istina, ali da li su djelovali na svoju ruku?
Benazir je, prema njoj bliski, bila u iskušenju da bojkotuje lažne izbore, ali joj je nedostajalo političke hrabrosti da prkosi Vašington. Imala je dosta fizičke hrabrosti i odbijala je da se uplaši prijetnjama lokalnih protivnika. Obraćala se na predizbornom skupu u Liaquat Baghu. Ovo je popularni prostor nazvan po prvom premijeru zemlje, Liaquat Ali Khanu, kojeg je ubio atentator 1953. godine. Ubica, Said Akbar, odmah je ubijen po naređenju policajca koji je umiješan u zavjeru. Nedaleko odavde je nekada stajala kolonijalna struktura u kojoj su bili zatvoreni nacionalisti. Ovo je bilo Rawalpindi zatvor. Ovdje je u aprilu 1979. obješen Benazirin otac Zulfikar Ali Buto. Vojni tiranin odgovoran za njegovo sudsko ubistvo pobrinuo se da i mjesto tragedije bude uništeno.
Smrt Zulfikara Ali Butoa zatrovala je odnose između njegove pakistanske Narodne stranke i vojske. Partijski aktivisti, posebno u provincija of su, bili su brutalno mučeni, ponižavani i, ponekad, nestali ili ubijeni.
PakistanTurbulentna istorija Rusije, rezultat stalne vojne vladavine i nepopularnih globalnih saveza, suočava vladajuću elitu sa ozbiljnim izborima. Čini se da nemaju pozitivne ciljeve. Ogromna većina zemlje ne odobrava spoljnu politiku vlade. Ljuti ih nedostatak ozbiljne unutrašnje politike osim što dodatno obogaćuje bešćutnu i pohlepnu elitu koja uključuje nabujalu, parazitsku vojsku. Sada bespomoćno gledaju kako političare ubijaju pred njima.
Benazir je preživjela jučerašnju eksploziju bombe, ali je oborena od metaka ispaljenih u njen automobil. Atentatori, svesni svog neuspeha Karači prije mjesec dana, ovaj put je imao duplo osiguranje. Hteli su je mrtvu. Nemoguće je da se sada održe čak i namješteni izbori. Morat će se odgoditi, a vrhovna vojna komanda bez sumnje razmišlja o još jednoj dozi vladavine vojske ako se situacija pogorša, što bi se lako moglo dogoditi.
Ono što se dogodilo je višeslojna tragedija. To je tragedija za zemlju na putu ka još više katastrofa. Bujice i zapjenjene katarakte su pred nama. I to je lična tragedija. Kuća Bhutto izgubila je još jednog člana. Otac, dva sina i sada kćerka svi su umrli neprirodnom smrću.
Benazir sam prvi put sreo u kući njenog oca u Karači kada je bila tinejdžerka koja je volela zabavu, a kasnije u Oksford. Nije bila prirodna političarka i oduvijek je željela biti diplomata, ali historija i lična tragedija gurnule su u drugom smjeru. Smrt njenog oca ju je preobrazila. Postala je nova osoba, odlučna da se bori protiv vojnog diktatora tog vremena. Preselila se u mali stan London, gdje bismo beskrajno raspravljali o budućnosti zemlje. Ona bi se složila da su zemljišne reforme, programi masovnog obrazovanja, zdravstvena služba i nezavisna vanjska politika bili pozitivni konstruktivni ciljevi i ključni ako se želi spasiti zemlja od lešinara u uniformama i bez njih. Njen izborni okrug je bio siromašan i bila je ponosna na to.
Ponovo se promijenila nakon što je postala premijerka. U prvim danima smo se svađali i kao odgovor na moje brojne pritužbe – sve što bi rekla je da se svijet promijenio. Nije mogla biti na "pogrešnoj strani" istorije. I tako se, kao i mnogi drugi, pomirila Vašington. To je konačno dovelo do sporazuma sa Mušarafom i njenog povratka kući nakon više od decenije u egzilu. U više navrata mi je rekla da se ne boji smrti. Bila je to jedna od opasnosti igranja politike Pakistan.
Teško je zamisliti bilo kakvo dobro iz ove tragedije, ali postoji jedna mogućnost. Pakistan očajnički treba političku stranku koja može govoriti za društvene potrebe najvećeg dijela ljudi. Narodnu stranku koju je osnovao Zulfikar Ali Buto izgradili su aktivisti jedinog popularnog masovnog pokreta koji zemlja poznaje: studenti, seljaci i radnici koji su se tri mjeseca borili 1968-69. da svrgnu prvog vojnog diktatora u zemlji. Oni su to doživljavali kao svoju stranku, a taj osjećaj se u nekim dijelovima zemlje, uprkos svemu, održava do danas.
Benazirina užasna smrt trebala bi dati pauzu njenim kolegama da razmisle. Zavisnost od osobe ili porodice može biti neophodna u određenim trenucima, ali to je strukturna slabost, a ne snaga političke organizacije. Narodnu stranku treba ponovo osnovati kao modernu i demokratsku organizaciju, otvorenu za iskrenu debatu i diskusiju, braneći socijalna i ljudska prava, ujedinjujući mnoge različite grupe i pojedince u Pakistanu koji očajnički traže bilo kakvu pristojnu alternativu na pola puta, i istupajući s konkretnim prijedlozima za stabilizovati okupirani i ratom razoreni Avganistan. Ovo se može i treba uraditi. Od porodice Bhutto ne treba više tražiti nikakve žrtve.
Knjiga Tarika Alija Duel: Pakistan on the Flightpath of American Power je objavljen 2008 [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati