Proteklih devet mjeseci, svećenici i plemenske vođe u Zapadnoj Papui, najistočnijoj provinciji Indonezije, pokušavaju upozoriti svijet da islamski fundamentalistički pokret koristi njihovu zemlju kao poligon za obuku. Laskar džihadom komanduje čovjek obučen od strane Al Kaide u Afganistanu. Neki od njenih članova već su bili uključeni u terorizam na ostrvima Ambon i Sulawesi. Od januara su uspostavili sedam baza u Zapadnoj Papui. Uz pomoć indonežanske policije i vojske, oni gomilaju oružje, regrutuju javanske imigrante i obučavaju ih za borbu.
Otkako su džihadisti stigli, Neles Tebay, papuanski novinar, šalje hitne poruke novinama i emiterima širom svijeta, očajnički želeći privući pažnju na ovu zaštićenu terorističku mrežu. Ali čak i kada je stiglo osam pakistanskih mudžahedina, njegova upozorenja nisu izazvala nikakav odgovor u redakcijama ni Evrope ni Sjeverne Amerike. Papuanci, ignorirani i napušteni od ostatka svijeta, sveli su se na to da mole indonežanske vlasti da poštuju zakon i razoružaju džihadiste prije nego što napadnu.
Za žrtve bombaškog napada na Baliju moglo bi se reći da imaju legitimne razloge za pritužbe ne samo protiv obavještajnih službi (čiji su napori preusmjereni sa raskidanja terorističkih mreža na podršku dva uzaludna rata) već i protiv medija. Obojica su mogli i trebali upozoriti zapadnjake da je Indonezija postala opasno mjesto za njih.
Ne prođe ni mjesec dana bez obilježja putovanja po zemlji. U jednom nedavnom programu, o noćnom životu na Baliju, čak je prikazan i Sari klub. Ali, prije bombardovanja, nije bilo nedavnog dokumentarca koji bi gledaocima mogao dati bilo kakvo razumijevanje o tome šta se dešava u zemlji. BBC je u nedelju uveče emitovao dobar Panorama program, u želji da otkrije ko je mogao da postavi bombu i zašto obilna upozorenja koja su obaveštajne službe dobijale nisu sprečila napad. Ali jedna od karakteristika istraživačkog novinarstva je sigurno da nastoji biti mudar prije događaja. Postojalo je, kako je Neles Tebay istakao, dosta prilika za prethodnu mudrost.
Jedna od velikih ironija globalizacije je da što smo bliži, to manje znamo jedni o drugima. Kako se naši životi isprepliću sa životima ljudi koji žive na najudaljenijim mjestima na Zemlji, naši elektronski mediji - preko kojih većina ljudi u bogatim zemljama prima većinu svojih informacija - tretiraju ostatak svijeta kao da je ništa više od igralište za ljude poput nas.
Naše razumijevanje se shodno tome smanjuje, dok sve što znamo o strancima nije da nas, bez razloga koji možemo razaznati, iznenada napadaju. Ovo je tragedija ne samo za ljude ubijene i povrijeđene u Sari klubu; ali i za sve više neshvaćene — i stoga sve više strahovane i omražene — ljude siromašnog svijeta.
Prošle godine, prema medijskoj grupi za pritisak 3WE, izvještavanje o “teškim” temama u siromašnom svijetu na britanskoj televiziji palo je na najniži nivo koji je zabilježio u 12 godina praćenja. Dok su sati emitovanja međunarodnih činjeničnih programa blago porasli, gotovo svi su bili posvećeni putovanjima, “rijaliti” emisijama, dokumentarnim sapunicama, seksu, klabingu, surfanju i sličnim zamornim pričama o Britancima koji od sebe prave idiote na egzotičnim mjestima. U cijeloj godini na pet glavnih kanala emitovane su samo četiri emisije o politici siromašnog svijeta, od kojih tri na BBC2. "Međunarodni dokumentarac", zaključuje se u izvještaju, "je praktično mrtav". Čak ni nakon 11. septembra 2001. nije bilo primjetnog poboljšanja.
Velik dio onoga što vidimo u ostatku svijeta na televiziji može se pošteno opisati kao kontrainformativan. Takvi lokalni ljudi kakve nam putni programi dozvoljavaju da gledamo izgledaju kao da su stavljeni na zemlju samo da bi nas zabavili. Mnogi dokumentarni filmovi o divljini tretiraju regije koje pokrivaju kao da su nenaseljeni. Početkom prošle godine BBC2 je emitovao trodelnu seriju o Kongu, koja je osvojila nagradu Kraljevskog televizijskog društva za nauku i prirodoslovlje.
Postojanje ljudskih bića je, nakratko, priznato, ali serija nas je obavijestila da je Kongo, iako je nekada bio "srce tame", sada mjesto "svjetla": čudan opis regije koju je opustošio civil rata u kojem je poginulo oko tri miliona ljudi. Rat i zvjerstva povezana s njim nisu spomenuti.
Rukovodioci televizije tvrde da emisije o politici udaljenih dijelova svijeta privlače malu publiku. To je tačno, ako ih uporedimo sa tako neophodnim uvidima u ljudsko stanje kao što je „Ja sam slavna ličnost, vodi me odavde“. Ali dok bi nekoliko miliona gledalaca moglo bez prigovora sjediti ispred ovog tata, ili barem ostaviti uključenu televiziju dok rade nešto zanimljivije, manji broj onih koji gledaju ozbiljne strane dokumentarce strastveno će se baviti njima.
Film Johna Pilgera o Istočnom Timoru privukao je 3 miliona gledalaca, od kojih je nevjerovatnih pola miliona nakon toga pozvalo centralu, da registruju svoj šok i bijes zbog onoga što su vidjeli. Bilo bi pošteno reći da je program pomogao da se promijeni tok istorije.
Ali ovakvi filmovi su relativno skupi i nepopularni kod oglašivača. Oni također mogu uzrokovati probleme ljudima koji vode mreže. Kada je Pilgerov najnoviji dokumentarac za Carlton TV, o nepravdi koju trpe Palestinci, bio (dovoljno predvidljivo) napadnut od strane organiziranog lobija pod nazivom HonestReporting, vlasnik kanala, Michael Green, uspaničio se i osudio ga kao „tragediju za Izrael u pogledu tačnosti je zabrinut.”
Ohrabrujuće je to što mu je Carltonov direktor činjeničnih programa javno proturječio. Ali takva hrabrost je rijetka među televizijskim rukovodiocima. Fizičkoj hrabrosti slobodnih snimatelja i novinara, koji rizikuju svoje živote da bi snimili zaboravljene zločine u svijetu, parira samo moralni kukavičluk menadžera koji onda odbijaju ni razgovarati s njima, a kamoli pustiti njihov snimak.
Ne tako davno, glavna ograničenja filmskih istraživača bila su tehnička: oprema za kameru bila je glomazna, filmska građa je bila krhka, transport je bio opasan. Ta ograničenja su sada prevaziđena, kao što je nestalo tržište za njihove snimke.
Sljedećeg mjeseca vlada će objaviti svoj novi zakon o komunikacijama. 3WE je lobirao za zakonski zahtjev da emiteri prave činjenične programe o međunarodnim pitanjima: prijedlog koji je uključen u bijelu knjigu, ali je izbačen iz nacrta zakona nakon što su se emiteri žalili. Postoje dobre šanse da će grupa za pritisak pobijediti, ali pravila će biti besmislena osim ako ih regulator ne primijeni s entuzijazmom.
Regulator će, zauzvrat, djelovati samo ako javnost podigne galamu. Dakle, možda je vrijeme da postanemo interaktivniji gledaoci i počnemo zahtijevati manje „reality TV“ i više obične realnosti. U suprotnom možemo očekivati da će svijet i dalje donositi neugodna iznenađenja, jer nam potrebe i odgovori njegovih ljudi postaju sve neprozirniji. www.monbiot.com