Većina naših memorijala sentimentalizira rat. Malo ko komemorira užas. Ali sada imamo novu kategoriju, čija je svrha izgleda da je banalizira.
Prošle sedmice princ Andrew je otkrio ogromnu bronzanu skulpturu u Montroseu na istočnoj obali Škotske. Predstavlja heroja Drugog svetskog rata, sa pomorskom kapom, koji je bio ukrašen „ekvivalentom Georgijevog krsta“. Malo je kasno, možda, ali inače ne iznenađuje – dok vam ne kažem da je junak bio pas. Statua prikazuje svetog Bernarda po imenu Bamse, koji je navodno spasio dva norveška mornara. To je najnovija manifestacija novog Kulta herojske životinje.
Carski ratni muzej trenutno održava izložbu pod nazivom „Rat životinja“. Sadrži plišane maskote, priče o "očajničkoj situaciji" 200 životinja zarobljenih u borbama u Iraku i fotografije pasa koji nose gas maske. Govori nam o “PDSA Dicken Medalji – Viktorijinom krstu životinja”, koja je dodijeljena 23 psa, 32 goluba, tri konja i jednoj mački za “djela upadljive galantnosti i odanosti dužnosti u ratu”. Muzej odjekuje povicima "aaah!" i "kako slatko!". Rat je sada sladak.
Prošle godine, Disney je objavio animaciju pod nazivom Valiant, o herojstvu grupe golubova glasnika u Drugom svjetskom ratu. Godine 2004. princeza Anne je otkrila ogromnu skulpturu u Park Laneu u Londonu, nazvanu "Životinje u ratu". Koštao je 1.5 miliona funti(1), a posvećen je „svim životinjama koje su služile i umrle zajedno sa britanskim i savezničkim snagama u ratovima i kampanjama tokom vremena. Od goluba do slona, svi su igrali vitalnu ulogu u svim regijama svijeta u cilju ljudske slobode. Njihov doprinos nikada ne smije biti zaboravljen.” U Liverpoolu se sada nalaze dvije statue u znak sjećanja na psa – Jeta – koji je korišten za pronalaženje žrtava zračnih napada u Drugom svjetskom ratu(2).
Nemam ništa protiv sjećanja na patnju životinja. Ako je neko pokrenuo pretplatu za statuu baterijske svinje ili pilića brojlera (koju su skoro svi zaboravili) možda bih čak i dao svoj doprinos. Ali naglasak stavljen na patnju životinja u ratu sugerira neuspjeh da se prizna patnja ljudskih bića. Tabela u Park Laneu nosi opravdavajući moto „Nisu imali izbora“. Niti civili ubijeni u Iraku, milioni žena koje su vekovima silovali vojnici, ili kolonijalni podanici koji su umrli od gladi ili bolesti u britanskim koncentracionim logorima. Uzalud bi pretraživali ovu zemlju za spomenik bilo kome od njih(3).
Bamse je mrtav 62 godine. I spomenik Park Lane i izložba u Imperijalnom ratnom muzeju inspirisani su knjigom Jilly Cooper – sveca zaštitnice engleskog buržoaskog sentimenta – pod nazivom Životinje u ratu (4,5). Ali prvi put je objavljen 1983. Tek od invazije na Irak čini se da je ova disnefikacija rata postala glavna industrija.
Životinje su predstavljene u ratnim spomenicima najmanje četiri hiljade godina. Ali oni su, uglavnom, korišteni kao prikazi ljudske dominacije i hrabrosti. Slika u Park Laneu, koja prikazuje umornog konja Shire, dvije iscrpljene tovarne mazge i irskog setera koji traži svog gospodara, mogla bi biti odgovor na Landseerove bezazlene lavove na Trafalgar Squareu. Da su ove zvijeri zamišljene, poput njegove, s antropomorfnom namjerom, one bi predstavljale nijeme, hodajuće pješake carske vojske, plijen najvećih grabežljivaca Trafalgar Squarea. Natpis je mogao glasiti "Kakva zvona za ove koji umiru kao stoka?" Ali nisu. Ovdje nije namijenjena nikakva metafora; od nas se traži da se koncentrišemo na patnju životinja, a ne pješadije.
Spomenik ima zanimljivu listu sponzora. Pored RSPCA, Battersea Dogs' Home, Household Cavalry i Amalgamation of Racing Pigeons je neobična zbirka industrijalaca. Tu je Sir Anthony Bamford, koji vodi JCB i koji je prije nekoliko dana otkriven kao predsjednik Industrijskog vijeća Midlandsa (MIC), koji je donirao gotovo milion funti Konzervativnoj stranci(1).
Laburisti optužuju MIC za iskorištavanje rupe u izbornim zakonima, koji obavezuju donatore da otkriju svoj identitet. Tu je lord Ballyedmond, koji je, i direktno i preko svoje kompanije Norbrook Laboratories, dao 1.1 milion funti Torijevcima 2001. (7). Pridružuje im se PR kompanija Spa Way (najpoznatija po zastupanju „privatnog sigurnosnog izvođača“ Tima Spicera); pokojni investitor i bivši konzervativni vijećnik Sir Stanley Clarke; i Eva i Kirsten Rausing, nećaka i snaha švedskog industrijalca Hansa Rausinga, čije su poreske afere ovdje izazvale kontroverze(8), i koja je donirala 343,000 funti britanskoj konzervativnoj stranci(9).
Možda najzanimljivije ime na listi je William Farish III. Stari prijatelj porodice Bush, on je glavni donator Republikanske stranke i bio je američki ambasador u Londonu između 2001. i 2004. Jedan od njegovih zadataka ovdje je bio opravdavanje rata s Irakom. Veliki dio svog novca naslijedio je od svog djeda, teksaškog naftnog milionera Williama Farisha II.
Godine 1942. William Farish II izjasnio se „ne osporava“ optužbe za zločinačku zavjeru s nacistima(10), a osudio ga je senator Harry Truman zbog ponašanja koje se „približava izdaji“(11). Preko kompanije Standard Oil iz New Jerseya, čiji je bio predsjednik, navodno je vodio kartel sa njemačkom kompanijom IG Farben(12). Farben je proizveo ciklon B, otrov koji se koristio u plinskim komorama, i vodio fabriku u Auschwitzu koristeći robovsku radnu snagu.
Između ostalih poslova, William Farish II je pristao podijeliti patente za proizvodnju sintetičkog benzina i umjetne gume s Farbenom, dok ih je uskratio američkoj mornarici(13). On je kažnjen i ubrzo je umro. Njegov sin je poginuo nekoliko sedmica kasnije u vazdušnoj nesreći, ostavljajući porodično bogatstvo Williamu Farishu III.
Šta se dešava? Šta je toliko privlačno u ovim spomen-obilježjima za članove kraljevske porodice koji su pristali da ih otkriju, za gomilu koja je napunila novu izložbu i za desničarske multimilionere koji su finansirali ogromnu scenu? Zašto, kada se čini da je rat koji smo započeli u Iraku ubio stotine hiljada ljudskih bića, postali smo opsjednuti neljudskim žrtvama sukoba?
Nisam siguran, ali posljednji panel u muzejskoj postavci nudi moguće objašnjenje. Reproducira natpis na spomeniku koji su Britanci podigli u Port Elizabetu u Južnoj Africi, podignutom u znak sjećanja na "životinje koje su umrle u Anglo-burskom ratu, 1899-1902". Ovo je bio rat gotovo neviđene brutalnosti, u kojem su Britanci potukli Bure tako što su spalili njihove domove i strpali ih u prve koncentracione logore velikih razmjera na svijetu, gdje je umrlo preko 40,000 ljudi. “Veličina nacije”, kaže natpis, “ne se sastoji toliko u broju njenih ljudi ili u obimu njene teritorije koliko u obimu i pravednosti njegovog saosećanja.”
Ovo je dostojan indeks, na kojem bi Britanija bila pri dnu; osim ako nam se ne sudi po našem suosjećanju – ili osjećaju – prema životinjama. Ovi spomenici nam, možda, dozvoljavaju da sebe vidimo kao ljubazne ljude, čak i kada se u naše ime čine neizreciva djela.
George Monbiot je pokrenuo novu web stranicu – www.turnuptheheat.org.
www.monbiot.com
reference:
1. Carol Phillips, novembar 2004. Životinje u ratu: Nisu imale izbora. Časopis Horse and Hound.
2. Vidi http://www.ukniwm.org.uk/server/show/conMemorial.52653/fromUkniwmSearch/1 i http://www.ukniwm.org.uk/server/show/conMemorial.15397/fromUkniwmSearch/1
3. Nacionalni inventar ratnih spomenika Ujedinjenog Kraljevstva katalogizira 53,000 poznatih ratnih spomenika u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ništa u ovim kategorijama nije navedeno.
4. Lizzie Guilfoyle, novembar 2004. The Animals in War Memorial. http://www.indielondon.co.uk/events/att_animals_warmemorial.html
5. Npr. Imperial War Museum, 11. juli 2006. Spasavajući životni 7/7 policijski pas prisustvuje otvaranju ratne izložbe životinja. http://www.iwm.org.uk/server/show/ConWebDoc.4104
6. Robert Winnett i Holly Watt, 15. oktobar 2006. Torijevci prisiljeni da imenuju klub pristalica milionera. The Sunday Times.
7. Izborna komisija, 2001. http://politics.guardian.co.uk/conservatives/tables/0,,641830,00.html
8. Nick Davies, 14. oktobar 2002. Oni koji izbjegavaju porez odbili su Braunov napad. The Guardian.
9. Greg Hurst i Catherine Boyle, 22. avgust 2006. Bogati pristalice stavili su konzervativce u odbranu. The Times.
10. William Lowther, 18. februar 2001. Bogatstvo američkog ambasadora izgrađeno na dogovoru sa nacistima. Mail on Sunday. 11. Webster Griffin Tarpley i Anton Chaitkin, 1991. George Bush: The Unauthorized Biography. Executive Intelligence Review. Ekstrakt dostupan na http://www.padrak.com/alt/BUSHBOOK_1.html#Nazi_Commerce
12. ibid.
13. William Lowther, ibid.