Nakon hiljada godina prakse, mogli ste zamisliti da su sva moguća sredstva za nanošenje bola već bila osmišljena. Ali nikada ne biste trebali potcijeniti ljudsku sposobnost pronalaska. Sada otkrivamo da su istražitelji Sjedinjenih Država pronašli novi način da unište ljudsko biće.
Prošle sedmice, advokati odbrane Josea Padille, američkog državljanina pritvorenog kao 'neprijateljski borac', objavili su video koji prikazuje misiju prepunu smrtonosnog rizika – odvođenje ga kod zatvorskog zubara. Grupa maskiranih čuvara u opremi za pobunu okovala mu je noge i ruke, povezala mu oči sa zaštitnim naočarima i isključila mu sluh slušalicama, a zatim ga je odvela niz zatvorski hodnik.
Da li je Padilla zaista toliko opasna? Daleko od toga: njegovi čuvari ga opisuju kao toliko poslušnog i neaktivnog da bi ga mogli zamijeniti za 'komad namještaja'. Činilo se da je svrha ovih mjera da se održi režim pod kojim je živio više od tri godine: potpuna osjetilna deprivacija. Držali su ga u zamračenoj ćeliji, nije mogao vidjeti ni čuti ništa dalje od nje. Što je najvažnije, nije imao nikakav ljudski kontakt, osim što su ga ispitivači s vremena na vrijeme odbijali od zidova. Kao rezultat toga, čini se da je izgubio razum. Ne mislim ovo metaforički. Mislim da njegov um više nije tu.
Forenzički psihijatar koji ga je pregledao kaže da „ne uviđa prirodu i posljedice postupka protiv njega, nije u mogućnosti da pruži pomoć braniocu, te da ima smetnje u rasuđivanju kao posljedica psihičke bolesti, odnosno posttraumatskog stresa. poremećaj, komplikovan neuropsihijatrijskim efektima produžene izolacije'. Čini se da je Jose Padilla bio lobotomiziran: ne medicinski, već društveno.
Ako je to bio pokušaj izvlačenja informacija, bio je neučinkovit: vlasti su ga držale bez optužnice tri i po godine. Tada su, pod prijetnjom presudom vrhovnog suda, iznenada odustali od tvrdnji da je pokušavao da detonira prljavu bombu. Sada su ga optužili za neka nejasna i lakša krivična djela vezana za podršku terorizmu. Malo je vjerovatno da će on biti jedina osoba podvrgnuta ovom režimu. Drugi 'neprijateljski borac', Ali al-Marri, tvrdi da je bio podvrgnut istoj potpunoj izolaciji i senzornoj deprivaciji, u istom pomorskom zatvoru u Južnoj Karolini. Bog zna šta se radi sa ljudima koji su nestali u stranim kancelarijama CIA-e.
Više se ne može ozbiljno osporiti da SAD muče, rutinski i sistematski, dok procesuiraju svoj 'rat protiv terorizma'. Projekt zlostavljanja i odgovornosti pritvorenika (DAA), koalicija akademika i grupa za ljudska prava, dokumentirao je zlostavljanje ili ubistvo 460 zatvorenika američkih vojnih zatvora u Afganistanu, Iraku i Guantanamu. To je, kaže, nužno konzervativna brojka: mnogi slučajevi će ostati nezabilježeni. Zatvorenici su premlaćivani, silovani, prisiljeni da se zlostavljaju, prisiljeni da zadrže "stresne položaje" i podvrgnuti dugotrajnom lišavanju sna i lažnim pogubljenjima.
New York Times izvještava da su zatvorenici koje je američka vojska držala u zračnoj bazi Bagram u Afganistanu tjerani da stoje do 13 dana sa rukama vezanim za plafon, goli, sa kapuljačama i nesposobni da spavaju. Washington Post navodi da su zatvorenici u istoj zračnoj bazi bili 'obično vezani preko očiju i bačeni u zidove, vezani u bolnim položajima, izloženi glasnoj buci i lišeni sna' dok su držani, poput Padille i dolazaka u Gvantanamo, 'u crnim kapuljačama ili sprejom -farbane naočare'.
Alfred McCoy, profesor historije na Univerzitetu Wisconsin-Madison, tvrdi da fotografije objavljene iz zatvora Abu Ghraib u Iraku odražavaju standardne CIA-ine tehnike mučenja: "stresne položaje, senzornu deprivaciju i seksualno poniženje". Čuvena slika čovjeka sa kapuljačom koji stoji na kutiji, sa žicama pričvršćenim za njegove prste, prikazuje dvije od ovih tehnika koje se koriste odjednom. Ne može da vidi, nema pojma koliko je vremena prošlo ili šta bi moglo biti sledeće. Stoji u klasičnom stresnom položaju – održavan nekoliko sati, izaziva nesnosne bolove. Čini se da mu je rečeno da će ga, ako ispusti ruke, udariti strujni udar. Ono što je pošlo po zlu u Abu Ghraibu je to što je neko fotografisao. Sve ostalo je uradila knjiga.
Ni vojska ni civilne vlasti nisu se mnogo oznojile u istrazi ovih zločina. Nekoliko vrlo malih riba je zatvoreno; nekoliko drugih je kažnjeno ili smanjeno u činu; u većini slučajeva organi vlasti ili nisu sproveli istragu ili su propustili krivično goniti. U DAA ističu da još nijedan službenik nije pozvan na odgovornost za torturu koju su vršili njegovi podređeni. Čini se da američki mučitelji uživaju u nekažnjivosti, sve dok ne budu dovoljno glupi da slikaju jedni druge.
Ali Padillin tretman također odražava još jednu slavnu američku tradiciju: samicu. Oko 25,000 američkih zatvorenika trenutno se drži u izolaciji – kazna koja se rijetko koristi u drugim demokratijama. Na nekim mjestima, poput saveznog zatvora u Firenci, Colorado, drže se u zvučno izolovanim ćelijama i jedva da bi mogli vidjeti još jedno ljudsko biće godinama za redom. Oni mogu dodirivati ili ih niko ne dodiruje. Neki ljudi su držani u samicama u SAD-u više od 20 godina.
U zalivu Pelikan u Kaliforniji, gde je 1,200 ljudi zatvoreno u izolacionom krilu, zatvorenici su zatvoreni u male ćelije 22 i po sata dnevno, a zatim pušteni u „dvorište za vežbanje“ radi „rekreacije“. Dvorište se sastoji od betonskog bunara dužine oko 3.5 metara sa zidovima visokim 6 metara i metalnom rešetkom preko neba. Rekreacija se sastoji od hodanja naprijed-nazad, sami.
Rezultati su onakvi kakvi biste očekivali. Kako otkriva Nacionalni javni radio, više od 10% zatvorenika u izolaciji u Pelikan zalivu sada je na psihijatrijskom odjelu, a postoji i lista čekanja. Zatvorenici u samicama, prema dr Henry Weinsteinu, psihijatru koji ih proučava, pate od 'gubitka pamćenja do teške anksioznosti do halucinacija do zabluda... u najtežim slučajevima senzorne deprivacije, ljudi polude.' Ljudi koji su ušli u loše i opasno izlaze i ludi. Jedine dvije dosad provedene studije – u Teksasu i državi Washington – obje pokazuju da je stopa recidivizma za zatvorenike koji se drže u samicama gora nego za one kojima je bilo dozvoljeno da se miješaju s drugim zatvorenicima. Ako bismo sudili o SAD-u prema njihovoj kaznenoj politici, uočili bismo čudnu zvijer: kršćansko društvo koje ne vjeruje ni u oprost ni u iskupljenje.
Čini se da su američki istražitelji iz ovog divnog eksperimenta izvukli korisnu lekciju: ako želite da izbrišete čovjekov um, lišite ga kontakta s ostatkom svijeta. Ovo nema nikakve veze sa dobijanjem informacija: mučenje svih vrsta – fizičko ili psihičko – proizvodi rezultat da će ljudi reći bilo šta kako bi ga prekinuli. Riječ je o moći i uzbudljivom otkriću da je u pravim uvjetima moć jednog čovjeka nad drugim neograničena. To je popustljivost koja svoje počinitelje pretvara u sve s čime se, tvrde, suočavaju.
Predsjednik Bush tvrdi da se bori protiv prijetnji 'vrijednostima civiliziranih nacija': terora, okrutnosti, varvarstva i ekstremizma. Zamolio je istražitelje svoje nacije da otkriju gdje se kriju ta zla. Trebali bi čestitati sebi. Čini se da su uspjeli.
www.monbiot.com