Prvo snimak američkih marinaca koji uriniraju po tijelima ubijenih Afganistanaca. Zatim je otkriveno da su kopije Kur'ana spaljene u zračnoj bazi Bagram, koja također služi kao američki zarobljenički logor u Afganistanu. Skoro trideset Avganistanaca i nekoliko NATO vojnika poginulo je u nasilnoj reakciji. I kao što sam spomenuo u svojoj kolumni od 4. marta, dopisnik BBC-a iz Kabula opisao je ove događaje, i nasilnu reakciju javnosti na njih, kao prekretnicu za NATO u avganistanskom ratu.
Baš kao što su se američki komandant general John Allen i predsjednik Obama nadali da će njihova izvinjenja pomoći da se situacija smiri, dolazi nova katastrofa. Ako je vjerovati zvaničnim izvještajima, američki vojnik napustio je svoju bazu usred noći, ušao u kuće seljana, probudio avganistanske porodice iz sna i hladnokrvno pucao u svoje žrtve. Nakon ubistava, vojnik je, kako se navodi, predao američkim komandantima i da je odvezen iz zemlje. Od tada je imenovan kao St. Sgt. Robert Bales. Drugi izvještaji govore drugačije priča, što ukazuje da je grupa od vojnici bio uključen. Izgledajući pijani i smijući se, upustili su se u orgiju nasilja, dok helikopteri lebdio iznad.
Masakr je počinjen u Kandaharu, provinciji u kojoj snage NATO-a redovno vrše noćne napade na avganistanske domove. Oni hvataju i ubijaju muškarce koji su opće opisani kao talibani, njihove pristalice ili simpatizere. Muški članovi porodice stoga napuštaju svoje domove noću kako bi pobjegli od stranih snaga. To objašnjava zašto su 9 od 16 ubijenih bila djeca. Ostalo je najmanje četiri žene, a ranjeno je pet Afganistanaca. Nekoliko tijela je spaljeno.
Masakr u Kandaharu ima odjeka My Lai – sela u Južnom Vijetnamu u kojem su američke trupe masakrirale nenaoružane civile, uključujući žene, djecu i starce, prije skoro tačno 44 godine, 16. marta 1968. Pun užas My Lai Masakru je trebalo vremena da ispliva na površinu, jer su učinjeni mnogi pokušaji da se on umanji. Američki kongresmeni su osudili vojnike koji su pokušali da zaustave ubistva i primili su poštu mržnje i prijetnje smrću. Prošlo je trideset godina pre nego što su dobili počast. Kažnjen je samo jedan američki vojnik, poručnik William Calley. Proveo je samo tri godine u kućnom pritvoru, uprkos tome što je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Ponašanje američkih vlasti nakon masakra nad Afganistancima bit će pod kritičkom kontrolom. Oni koji moraju da snose konačnu odgovornost moraće da žive sa krivicom godinama koje dolaze. A pokolj će nastaviti da proganja savest mnogih ljudi u Americi i drugde. Opšte raspoloženje u Afganistanu je već postalo opasno neprijateljsko prema stranim trupama. Sad, izvještaja iz Kabula kažu da je Avganistancima “ponestalo strpljenja”.
Usred ovih događaja (američki marinci urinirali po mrtvim tijelima u januaru, spaljivanje Kurana u februaru, masakr u martu), predsjednik Obama je odlučio da pozove poređenje između njega i dvojice legendarnih ličnosti iz istorije, Mahatme Gandija i Nelsona Mandele. Za mene su posljednji događaji u Afganistanu zastrašujući, a vrijeme predsjednikovog pokušaja da se pozove na paralele s Gandhijem i Mandelom je bolesno. To pokazuje šta moć čini svom nosiocu.
Mnogo se pisalo o prikupljanju sredstava u New Yorku, gdje se predsjednik Obama obratio tražeći podršku za drugi mandat. Ponavljam očigledno da kažem da je zemlja koju on vodi bila uključena u brojne ratove koji su rezultirali smrtima i razaranjima velikih razmjera. Njihova zaostavština će i dalje uzimati težak danak. Čak i kada se američke snage povuku sa okupiranih zemalja, ili kada prestane bombardovanje na velikim visinama bez raspoređivanja američkih trupa na terenu, nećemo znati koliko dugo i na koliko mjesta se vode Obamini tajni ratovi. Na izborima u novembru 2008. ponudio je nadu u promjenu zauvek. Ostaje iluzorna kao što je bila i pod njegovim prethodnikom, Džordžom W. Bušom.
Obama i NATO su premjestili i proširili ratno poprište – u Pakistanu, Libiji, Jemenu, Siriji, Keniji, Somaliji i možda na mjestima kojih ne znamo. Njegova taktika je stalno postajala opasnija za neprijatelje i prijatelje, povezujući sve više ratnih i rutinskih pitanja međunarodnih odnosa, trgovine i tako dalje.
Uprkos američkom vojnom povlačenju iz Iraka i avganistanskom projektu koji se približava kraju, postoji eksplozivnija situacija od južne Azije do sjeverne Afrike. Scenario velikog rata u regionu proganja mnoge. Možda se čini da Obama nije voljan da napadne Iran ili Siriju. Ali da se tajni rat velikih sila i njihovih opunomoćenika nastavlja, teško da se sumnja. Agresivni, intervencionistički instinkt Obamine administracije je na otvorenom. A povlačiti paralele između njega i velikih duša kao što su Gandhi i Mandela je groteskna parodija na njihove istorijske borbe.
Na skupu prikupljanja sredstava u New Yorku, Obama je rekao da se "promjena za koju smo se borili 2008. nije uvijek događala tako brzo koliko bismo željeli... prava promjena, velika promjena, uvijek je teška." Zatim je, praveći skok u istoriju, nastavio: „Gandhi, Nelson Mandela – ono što su uradili bilo je teško. Treba vremena. Potrebno je više od jednog mandata…”
Korupcija zarazi naš svijet u mnogim oblicima: materijalnim i moralnim, vidljivim i nevidljivim, direktnim i indirektnim. Ali osnovni motiv koji stoji iza svega korumpiranog je snažan oportunistički instinkt da se primamljivošću ili obmanom koristi sebi na štetu drugih. Nije ni čudo što je politika pala na loš glas. Aforizam engleskog istoričara iz devetnaestog veka lorda Aktona da “Moć teži da kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno” danas je dobio posebno značenje.
Korištenje njegove političke mantre o "promjeni" i pokušaj da se pokaže sličnost sa Gandhijevim i Mandelinim životom i postignućima je jedna stvar. Istina je druga stvar. Gandhi nikada nije pretendovao na bilo kakvu političku funkciju, nikada je nije imao i nije se borio ni na kakvim izborima. Nakon što je proveo 27 godina u zatvoru, Mandela je bio nevoljni predsjednik Južne Afrike. I jasno je rekao da će služiti samo jedan mandat dok se priprema nova generacija nasljednika.
Iznad svega, Mandela je iskoristio svoje predsjedništvo kako bi izbjegao krvoproliće i stabilizirao zemlju dok je propao aparthejd. Upravo iz tih razloga, i Gandhi i Mandela su bili tako strašni protivnici nejednakih i nepravednih sistema protiv kojih su se borili.
Nenasilje je bilo Gandhijevo oruđe. Kada je izbilo nasilje, Gandhi je povukao svoj pokret protiv Britanaca. Mislio je na druge, muslimane i nedodirljive koje je nazivao Harijanima (Božjom djecom). Platio je najveću cijenu kada ga je hinduistički fundamentalista ubio 1948. Ni Gandhi ni Mandela nisu razmišljali o napadu na drugu zemlju, potpisivanju naloga za atentat, preuveličavanju ili izmišljanju činjenica o ljudima koje su smatrali protivnicima.
Mandelin Afrički nacionalni kongres inspirisan je Gandijem. Ali kada je organizacija shvatila da se ogromna većina crnaca u Južnoj Africi bori protiv režima aparthejda čija je brutalnost bila izuzetna, ANC se ipak upustio u rat niskog intenziteta. A Sjedinjene Države i Britanija navele su Mandelu kao “teroriste”.
Predsjednik Obama je nedavno opravdao svoje napadi dronovima unutar Pakistana rekavši da “nisu izazvali veliki broj civilnih žrtava”. Nemoguće je to ne protumačiti kao priznanje da dronovi ubijaju i ranjavaju civile. Ali to je sporedna stvar u očima predsjednika. Prije samo nekoliko dana njemački časopis Der SPEIGAL rekao je da dok je za vrijeme Bushovog predsjedništva bilo napada dronom svakih 47 dana, interval sada pod predsjednikom Obamom, dobitnikom Nobelove nagrade za mir, iznosi samo četiri dana. Amerikanci su “već pogubili 2,300 ljudi na ovaj način”. Niko danas nema šanse ako ovaj predsjednik odluči da je njegovo vrijeme isteklo.
Gandhijeva agitacija za bojkot britanske robe u korist domaćih proizvoda i njegovo zalaganje za strogi život bili su temeljni elementi antiglobalističkog pokreta njegovog vremena. Njegov etos je bio “manje trošiti za podizanje drugih iz siromaštva i uskraćenosti”. Živio je životom koji je propovijedao, zbog čega ga je Winston Churchill, tadašnji vođa Imperije, omalovažavao nazvao "golim fakirom".
U svijetu kojim danas vlada predsjednik Obama, Mahatma Gandhi i Nelson Mandela, da nije u devedesetim godinama i tako slab, bili bi njegovi najveći neprijatelji. A mogli su biti na Obaminoj listi za napade dronovima. Nažalost, to nije slučaj, a ovaj predsjednik se može prepustiti udobnosti.
Veliki ljudi kao što su Gandhi i Mandela koriste moć da obuzdaju moć. Barack Obama je među onima koji koriste moć da bi je akumulirali. U tome leži moral svakog poređenja u ovoj debati.
[KRAJ]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati