Izraelsko-tursko približavanje je nedvojbeno u tijeku, ali za razliku od vrhunca njihovog političkog usklađivanja 1990-ih, obnovljeni odnos će vjerojatno biti oprezniji i predstavljat će veći izazov Turskoj nego Izraelu.
Izraelski mediji s velikim su se zanimanjem osvrnuli na izvješće turskog lista Radikal o tajnim pregovorima između Turske i Izraela koji bi mogli rezultirati isprikom Izraela za napad njegove vojske na tursku flotilu pomoći, Mavi Marmara, koja je bila na putu za Gazu u svibnju 2010. Napad je rezultirao smrću 9 turskih aktivista, uključujući američkog državljanina.
Napad je izazvao krizu neviđenu od uspona tursko-izraelskog saveza počevši od 1984., nakon čega je uslijedilo puno strateško partnerstvo 1996. Ali ta kriza nije nužno započela smrtonosnim napadom Mavi Marmara ili prethodnim izraelskim uvredama Turske . Niti je započela izraelskom takozvanom operacijom Lijevano olovo protiv opkoljene Gaze u prosincu 2008., koja je rezultirala smrću i ranjavanjem tisuća Palestinaca, uglavnom civila.
Prema izvješću Radikala (objavljenom 20. veljače, a citira ga izraelski Haaretz dva dana kasnije), Izrael je voljan ispuniti dva uvjeta Turske za nastavak punih veza: ispriku i kompenzaciju obiteljima žrtava. "Turska je također zahtijevala od Izraela da ukine opsadu Gaze", izvijestio je Haaretz, citirajući Radikal, "ali je spremna odustati od tog zahtjeva."
Izvješća o tajnim razgovorima nisu nova. Slična izvješća pojavila su se o razgovorima u Ženevi i Kairu. Tursko-izraelsko pomirenje bilo je, barem neko vrijeme, važna točka dnevnog reda američke vanjske politike na Bliskom istoku, sve do prije nekoliko mjeseci kada su američki izbori sve ostalo potisnuli u drugi plan. No unatoč vatrenoj retorici, znakovi otapanja sukoba su očiti. Pišući za Al-Ahram Weekly 16. siječnja, Galal Nassar je pripisao da Tel Aviv radi na "svojim idiosinkratičnim načinima da popravi ono što je smatrao prolaznim olujnim oblakom u svojim odnosima sa svojim prijateljem, a možda i strateškim saveznikom." Turska je odgovorila istom mjerom u svojoj odluci "da povuče svoj veto protiv izraelskog sudjelovanja u nevojnim aktivnostima u NATO-u".
Procurele vijesti o političkoj nagodbi nisu jedini naslovi vezani uz ovu temu. Tu je i pitanje vojne i gospodarske suradnje koje su još češće. Prema FlightGlobal.com, koji je izvijestio 21. veljače, izraelska vlada pristala je na isporuku opreme za elektroničke mjere potpore (ESM) “koja će se instalirati na nove zrakoplove turskih zračnih snaga Boeing 737 sa sustavom ranog upozorenja i kontrole (AEW&C) .”
U međuvremenu, veliki turski konglomerat Zorlu Group "posljednjih je mjeseci radio na uvjeravanju izraelske vlade i partnera na plinskom polju Leviathan da odobre izvoz energije u Tursku", saznaje TheMarker, kako je izvijestio Haaretz 14. veljače.
Ovo je samo vrh ledenog brijega. Ako su ova izvješća i djelomično vjerodostojna, tursko-izraelski odnosi se pažljivo, ali odlučno popravljaju. To je u suprotnosti s deklariranom turskom vanjskom politikom i mnogim strastvenim izjavama turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana i drugih vodećih turskih političara.
Nakon molitve petkom 16. studenog, The New York Times je izvijestio iz Istanbula da je Erdogan zanijekao bilo kakve razgovore između njegove zemlje i Izraela u vezi s rješavanjem krize potaknute još jednim izraelskim napadom na Gazu. Otišao je i dalje, "Nemamo nikakve veze u smislu dijaloga s Izraelom", navodno je rekao. Na sastanku parlamenta nekoliko dana kasnije opisao je ponašanje Izraela u Gazi kao "etničko čišćenje".
Dana 20. studenog, turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu bio je u posjetu Gazi u znak solidarnosti, zajedno s izaslanstvom Arapske lige u znaku solidarnosti bez presedana. Međutim, u čudnom kontrastu s duhom njegove misije, "Davutoglu je sugerirao novinarima da su otvoreni razgovori s izraelskim vlastima", piše Times.
Ali zašto proturječja, očiti turski preokret i ako se potpuno približavanje zapravo postigne, hoće li vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) moći održati svoj još uvijek uspješan brend na Bliskom istoku koji je u velikoj mjeri postignut kao rezultat njezine pro -Palestinska politika?
Ovdje moramo nešto raščistiti; snažno i rastuće pro-palestinsko raspoloženje u Turskoj nije rezultat sebične političke agende, niti AKP-a niti bilo kojeg drugog. Potpora Palestincima bila je najizraženija na izborima u lipnju 2011., na kojima je uvjerljivo pobijedila Erdoganova stranka. “Turci su glasovali o dva 'p' — svojim džeparcima i Palestini,” napisao je Steven A. Cook u Atlanticu 28. siječnja. “Erdogan, koji planira jednog dana biti predsjednik Turske i koji vjeruje da će AKP biti dominantan barem još jedno desetljeće, vjerojatno neće biti prijemčiv za značajno poboljšanje veza Ankare s Jeruzalemom.” Ako je središnje mjesto Palestine toliko bitno za tursku političku svijest, onda se nijedan ambiciozni političar – na primjer, Erdogan, Davutoglu ili predsjednik Abdullah Gül – vjerojatno neće kockati s velikim odstupanjem od svoje trenutne politike.
To bi moglo biti potpuno točno ako se oduzme faktor Sirije, koji je zajedno s takozvanim Arapskim proljećem zakomplicirao regionalni položaj Turske koji je do prije dvije godine bio zasnovan na pružanju pomoći Iranu, Siriji, Libiji i drugim bliskoistočnim partnerima. Godinama prije sadašnjih previranja, Turska je oprezno, ali uvjerljivo usvojila novu vanjsku politiku koja je imala za cilj uravnotežiti svoje gotovo potpuno oslanjanje na NATO i Zapad općenito. Popravila je svoje veze sa svojim neposrednim susjedima na istoku, uključujući Iran, ali polarizacija koju je stvorio građanski rat u Siriji okončala je tursko balansiranje, barem zasad.
Zahtjev Turske za raspoređivanje raketnih baterija Patriot duž njezine granice sa Sirijom, njezina uloga u potpori Sirijskom nacionalnom vijeću i njen pokušaj nagovaranja raznih kurdskih skupina u sjevernom Iraku i Siriji pokazuju se dosljednima staroj turskoj politici. Doista, Davutogluova doktrina o nultim problemima sa susjedima samo je povijesna fusnota.
Sirijski rat vratio je Tursku u zapadni tabor, iako ne s istom odlučnošću kao u prošlosti, kada su turski generali odbacili sve druge saveze u korist NATO-a. Ovo predstavlja otvaranje za Izrael, koje će uz potporu nove administracije američkog predsjednika Baracka Obame vjerojatno dovesti do nekih mjera normalizacije. Stupanj te normalizacije uvelike će ovisiti o tome u kojem smjeru ide sirijski građanski rat i o stupnju spremnosti na turskim ulicama da se Izrael ponovno predstavi kao turski strateški partner.
Neki komentatori sugeriraju da vlastita vanjska politika Egipta prema Izraelu - Egipat je trenutno glavna zemlja na Bliskom istoku s 'polugom' razgovora i s Izraelom i s Palestincima - lišava Tursku snažne pregovaračke pozicije unutar NATO-a. Budući da nema otvorenih kontakata s Izraelom, neki sugeriraju da Turska gubi naklonost SAD-a i drugih zapadnih partnera. Zanimljivo je da je planirana isprika Izraela, prema Radikalu, navodno tempirana uz Obamin posjet Izraelu u ožujku.
Ni Turska i Izrael, ni SAD i NATO nisu u stanju održati status quo – raskol između Izraela i Turske – još dugo. Ali povratak na staru paradigmu, u kojoj Turska više nije zagovornik prava Palestinaca i borac za arapske i muslimanske ciljeve, mogao bi se pokazati još skupljim. Ne može biti lakih odgovora, pogotovo jer se čini da se regija dijelom mijenja kroz nepredvidivu dinamiku.
Erdogan i njegova stranka mogli bi na kraju smisliti odgovor. To bi moglo uključivati Izrael i novi skup ravnoteže koji bi im omogućio pristup i Istoku i Zapadu. Ali taj odgovor više ne bi bila poštena, visokoumna politika koju Erdogan stalno zagovara, već umjesto toga dobra stara sebična politika i ništa drugo.
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je kolumnist međunarodnog profila i urednik PalestineChronicle.com. Njegova najnovija knjiga je: My Father was A Freedom Fighter: Gaza's Untold Story (Pluto Press).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije