Unatoč ranim uvjeravanjima novog egipatskog predsjednika Mohammeda Morsija u vezi s njegovom "predanošću međunarodnim ugovorima i sporazumima", već se može predvidjeti vjerojatna konfrontacija između Egipta i Izraela.
Unatoč kaotičnoj tranziciji, nastaje novi, postrevolucijski Egipat. Samoasertivniji je, naglašava pitanja nacionalnog dostojanstva i poštovanja. Zapravo, svjetski 'Karama' – dostojanstvo na arapskom – sada je najvažniji u novonastalom diskursu.
Ključ za razumijevanje Egipta nakon siječnja 2011. je uvažavanje pretpostavljene, ali stvarne transformacije kolektivne psihe egipatskog društva, one koja nedvosmisleno dovodi u pitanje ponižavajući stereotip o Egipćanima kao poslušnim i pokornim.
To bi značilo da niti predsjednik Morsi, Muslimansko bratstvo, selefije, liberali, pa čak ni generali Vrhovnog vijeća oružanih snaga (SCAF) ne mogu usmjeravati Egipat isključivo u smjeru vlastitih interesa. Stoga Morsijeve riječi na trgu Tahrir 29. lipnja nipošto nisu bile odvojene od paralelne stvarnosti povećanih očekivanja. Zapravo, ma koliko vatrena i gorljivo jasna bila njegova retorika, Morsi je jedva mogao pratiti ono što su milijuni koji su pjevali očekivali od njega. Rekao je: “Nastojat ću povratiti slobodnu volju Egipta u njegovim vanjskim odnosima. Ukinut ću sva značenja podređenosti bilo kojoj moći. Egipat je slobodan u svim svojim postupcima i diskursima.”
Istina, Morsi je izjavio da će Egipat poštovati svoje međunarodne obveze, što najvjerojatnije hoće, i insinuirao da je Camp David jedan od njih. Ali mirovni sporazum s Izraelom nije obična 'obveza'. Riječ je o iznimnom ugovoru koji je potpisan pod golemim pritiscima i održavan stalnim podmićivanjem koji nikada nije ratificirao demokratski izabrani parlament. Bilo je problematično od početka. Ugovor je otuđio Egipat od arapskog okruženja i uskratio zemlji njezinu povijesnu ulogu regionalnog lidera.
Cijeli pothvat bio je obavijen velom tajnovitosti i nejasnoće. Više od 30 godina definirao je anomalan odnos između SAD-a i Izraela s jedne strane, te egipatske vojne i političke elite s druge strane. Egipatski narod nikada nije bio relevantna komponenta u ugovoru, kao što je još uvijek slučaj. Oni koji su osporavali normalizaciju odnosa s Izraelom tadašnjeg predsjednika Anwara Sadata bili su strogo kažnjeni. Ipak, tijekom godina veliki segmenti egipatskog društva izazivali su Camp David. Oni nisu osporavali mir sam po sebi, već nedemokratsku prirodu i ponižavajuće uvjete sporazuma.
Sadat je tada tvrdio da predstavlja 'egipatski narod'. Naravno da nije, ali SAD i Izrael povijesno su percipirali arapske nacije kroz pojedinačne vođe. Ostalo je jednostavno postojalo, ali nikad nije bilo važno. Zapadne su zemlje brzo htjele iskoristiti priliku da izbace Egipat iz borbe protiv Izraela, velikodušno darivajući Sadata povlasticama, počastima i novcem. Plemenita nagrada za mir uručena mu je 1978., čak i prije nego što je ugovor službeno potpisan u Washingtonu. Sadat je tada vidio sebe kao predstavnika ne samo svih Egipćana, već i "velike većine arapskog naroda", tvrdeći da je odgovorio na "nade čovječanstva". S proizraelskog zapadnog gledišta, on nije bio samo "mirotvorac", već, prema riječima američkog evangeličkog propovjednika Pata Robertsona, "princ mira".
Raspoloženje u Izraelu bilo je jednostavno vrtoglavo iščekivanje. Godine 1978. Izrael je izvršio invaziju na dijelove Libanona, a nedugo nakon što je s Egiptom sklopljen mir, izvršio je invaziju na ostatak zemlje, ubivši i ranivši tisuće civila. Rat u Libanonu i nastavak pokoravanja okupiranih Palestinaca orkestrirao je vođa Likuda Menachem Begin, prethodno traženi šef terorističke bande Irgun. Ali Begin je sada bio prijatelj, su-primatelj Nobelove nagrade za mir i ljubazan domaćin, koji je duboko govorio o miru i prijateljstvu.
Camp David nikada nije bio mirovni sporazum između dviju nacija, već politička neobičnost koju su podržavale milijarde dolara američkih poreznih obveznika. Desetljećima pitanje Camp Davida nikada nije bilo istinski riješeno. Izrael je točno razumio da će Egipćane za održavanje sporazuma morati prisiliti na pokornost od strane snažnog vladara, a SAD je razumio da se vladar mora hraniti novcem i drugim povlasticama kako bi ostao zadovoljan. Na temelju tog razumijevanja Izrael je do samog kraja ostao Mubarakov najvjerniji saveznik. Samo nekoliko dana prije nego što je Morsi prisegnuo na vlast, Jerusalem Post je izrazio ovo mišljenje u svom uvodniku: “S huntom koja održava jaku vlast na vlasti... vjerojatnije je da će odnosi između Egipta i Izraela ostati stabilni nego u scenariju u kojem bi i parlament i predsjedničko mjesto kontroliraju islamisti.”
Izrael je zainteresiran za održavanje statusa quo s Egiptom, što bi mu pomoglo da nastavi sa svojim kolonijalnim vojnim planovima u Palestini i svojom agresivnom politikom u Libanonu i cijeloj regiji. Malo je vjerojatno da će Egipat dopustiti da se ta stvarnost nastavi još dugo, osobito nakon što se borba za vlast unutar Egipta riješi i novi politički diskurs bude u potpunosti artikuliran.
Nesposobni istinski cijeniti promjenjivo lice Egipta, američki glavni mediji zaokupljeni su neoorijentalističkim diskursima koji se odnose na sekulariste protiv islamista i drugim općenitim generalizacijama. Takve prikladne dogme potpuno zanemaruju činjenicu da odnos Egipta prema sporazumu iz Camp Davida – i s Izraelom općenito – neće biti određen lažnom dihotomijom koja bradate religiozne muškarce postavlja protiv obrijanih liberala, već novim revolucionarnim raspoloženjem koje će se nastaviti godinama zahvatati zemlju.
Na trgu Tahrir Morsi je izjavio: “Naglašavam koncept nacionalne sigurnosti u perspektivama koje se odnose na dubine Afrike, arapskog svijeta, muslimanskog svijeta i ostatka svijeta. Neće se odreći naših prava; nećemo se odreći prava nijednom Egipćaninu u inozemstvu. Naš režim će voditi naše diskurse u našim vanjskim odnosima.” Egipćani ionako ne bi prihvatili ništa manje, a Morsijeva obećanja su upravo ono što je Mubarak uskraćivao sve ove godine. Prema ovoj karti puta, postaje jasno da je novi Egipat potencijalno opasan. Ta opasnost teško da proizlazi iz vjerskih sklonosti predsjednika ili njegove političke stranke, već iz same ideje da egipatsko nacionalno dostojanstvo – Karama – tjera zemlju na promjenu kursa vanjske politike.
Ako Izrael ne promijeni vlastiti kurs kako bi se prilagodio ovoj novoj stvarnosti, sukob će postati neizbježniji nego vjerojatan.
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je kolumnist međunarodnog sindikata i urednik PalestineChronicle.com. Njegova najnovija knjiga je My Father Was a Freedom Fighter: Gaza's Untold Story (Pluto Press, London.)
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije