Za neke ljude koje zanima genealogija, traženje vlastitih korijena je poticajna aktivnost. Neizmjerno je zanimljivo i značajno saznati gdje je nečiji život započeo. DNK testiranje omogućilo je praćenje nečijih korijena unatrag mnogo generacija, a postoje čak i besplatne web stranice koje mogu pomoći korisnicima da pronađu svoju obiteljsku povijest na temelju nekoliko jednostavnih tragova.
Nedavna otkrića u mojoj osobnoj povijesti bila su doista zanimljiva. Sadašnji zadatak traženja mojih obiteljskih korijena inspiriran je projektom knjige s Pluto Pressom, pripovijedajući priču o mom ocu, kao jednom borcu iz
Samo nekoliko tjedana u svom istraživanju, zatekao sam se u detaljima masakra, onog koji je prikladno zasjenjen prašinom bitke, rigidnošću akademskog istraživanja i nedostatkom pristupa medijima onih koji su preživjeli.
A sada, ono što je počelo kao puka faza rastrganog djetinjstva mog oca u
Moja obitelj potječe iz
"Bedrasavi" - zajedničko ime onih koji potječu iz Beit Darasa - često su stereotipizirani kao "velikoglavi" - doslovno - i tvrdoglavi. Iako smo se mi Bedrasawi bunili protiv ponavljajućih optužbi, također smo dijelili neizgovoreni ponos zbog toga. Ali tu reputaciju revnosti i junaštva potaknuli su dramatični događaji 1948., tijekom cionističke težnje za evakuacijom
Izraelski povjesničar Benny Morris, u svojoj knjizi, Rađanje problema palestinskih izbjeglica, nekoliko puta spominje Beit Daras. Ništa posebno, osim činjenice da je haganova jedinica, Givati, granatirala selo 10. svibnja 1948. "potičući bijeg njegovih stanovnika". No ono što se dogodilo u Beit Darasu ima više od Morrisove bilješke. Arapski povjesničari, Walid Khalidi, Salman Abu Sitta, između ostalih, pružili su priču u širem kontekstu. Ipak, dokumentirati povijest bilo gdje između 400 do 500 uništenih palestinskih sela u jednom tomu nije jednostavan pothvat, stoga se velik dio povijesti Beit Darasa zbraja kao jedan od mnogih: cionisti su napali tog i tog dana, Arapi su se odupirali, zatim pobjegli, zatim je selo dignuto u zrak da se osigura da se stanovnici ne vrate.
Koliko god zlokoban bio gornji sažetak, mnogo toga je ostalo neispričano. Narodi, lica, priče i obitelji bili su razdvojeni, često da se više nikada ne sretnu, zajedno s 401 kućom desetkovanog sela, dvije džamije i usamljenom osnovnom školom.
Ubijenih u 'masakru Beit Daras', prema palestinskim izvještajima, bilo je 265, uglavnom žena, djece i staraca. Spolne i dobne skupine žrtava nisu bile selektivne niti slučajne, već su bile povezane s prirodom bitke, gdje su borci Beit Darasa bili angažirani u borbama protiv uzastopnih cionističkih vojnih postrojbi, prvo u kojima su sudjelovali militanti iz obližnjeg naselja, a zatim snage Hagane i na kraju jedinice Givati. Bitka za Beit Daras bila je duga i naporna, a propisno je spomenuta u spisima Jamala Abd Al-Nassera, prvog predsjednika
Morrisove metode kronološkog istraživanja odbacile su činjenicu da je, iako se Beit Daras nalazio u južnoj Palestini – otprilike 30 kilometara sjeverno od Gaze – cionistička agresija za osvajanje nekoć mirnog sela započela prije Givatijeve "Operacije Rasvjeta" (Mivtza Barak) početkom svibnja 1948. , i da selo nije palo još barem mjesec dana nakon datuma koji on šturo navodi. Doista, strateška lokacija Beit Darasa, u blizini važnih cionističkih vojnih središta – smještenih unutar naselja koja graniče sa selom – i u blizini opskrbnih ruta za Negev, učinila ga je metom već 16. ožujka, i još nekoliko puta u istom mjesecu; zatim, opet, u travnju, i dva puta u svibnju, te konačno u lipnju. Gubici cionista bili su veliki i njihovi su pokušaji propadali svaki put. Bilo je mnogo bijesa što se malo selo od otprilike 2000 ljudi ne bi predalo pod intenzivnim bombardiranjem. Samo jedan dan borbi rezultirao je smrću 50 Arapa, prema Ben Gurionovom iskazu.
Um 'Adel je 80-godišnja žena koja sada živi u
Do sada je borbu za Beit Daras gledala na temelju jednostavne jednadžbe: Pokušali su uzeti našu zemlju, a mi smo se protiv njih borili do kraja. "Oni (Cionističke milicije) su dobro znali da mi, Bedrasawi nećemo lako pasti. Znali su da je njihova borba za cijelo to područje jedna bitka, ali preuzimanje Beit Darasa je druga." Koliko god jednadžba bila jednostavna, njezina zbunjenost oko cijelog događaja proganja je sve do danas, a čak i sada desetljećima kasnije, još uvijek je zbunjena što se dogodilo i zašto su ljudi iz njezina sela izdani. Beit Daras, opravdao je svoju reputaciju tvrdoglavosti i upornosti, ali mnogi detalji ostaju nejasni, ali nevjerojatno otkrivaju i zaslužuju više od fusnote.
Možemo se samo nadati da će sjećanje na selo preživjeti bez čekanja na potvrdu autentičnosti izraelskog povjesničara, koja može, ali i ne mora nikada stići. Znam da ću dati svoj doprinos da se to dogodi. Uostalom, dugujem Beit Darasu svoju (relativno) veliku glavu i uporan duh svoje djece, koja nose imena onih koji su živjeli u Beit Darasu i tamo umrli.
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je autor i urednik stranice PalestineChronicle.com. Njegovi su radovi objavljeni u mnogim novinama i časopisima diljem svijeta. Njegova najnovija knjiga je Druga palestinska intifada: Kronika narodne borbe (Pluto Press,
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije