Odlučnost Bushove administracije da "reformira" arapski svijet predstavlja zamršenu dilemu, barem za Arape.
Kao prvo, arapskim zemljama hitno je potrebna opsežna promjena, promjena koja temeljito obnavlja njihove političke, ekonomske pa čak i kulturne institucije. Ali budimo iskreni; nije ljubaznost predsjednika Busha i njegove skupine kvaziideologa ono što motivira ove inicijative, od kojih je posljednja Inicijativa za demokraciju šireg Bliskog istoka (GMEI).
Potpredsjednica American Enterprise Institute, Danielle Pletka bila je nepokolebljiva u svojim uvjeravanjima tijekom nedavnog intervjua da američka vlada ima dobre namjere.
“Nije pošteno da mi oslobodimo Irak” i ostavimo ostatak Arapa na cedilu, rekla mi je bez trunke sarkazma.
Pletka, jedan od vodećih američkih neokonzervativaca, morao je znati da ovaj govor o demokraciji, oslobođenju i osnaživanju čovječanstva nikoga ne uvjerava, osim možda nekih nevinih duša koje žive na periferiji povijesti bez imalo znanja o političkoj ekonomiji da upravljala svojim tijekom tisućljećima.
Ali zašto brinuti ako su američke namjere toliko očite? Razlog je prilično jednostavan: budući da Arapima treba reforma – i to jako potrebna – SAD može lako iskoristiti ovaj imperativ da služi svojim strateškim interesima u regiji. Nedavni povratnik iz posjeta Iraku, američki zastupnik Paul Ryan (R-Wis) savjetovao je Bijeloj kući da promijeni svoj pristup "rata protiv terorizma" kako bi uključio "oružje" demokratizacije (glasački listići u rukama i dolari u džepovima, prema Ryanovoj beskrajnoj mudrosti.)
“Pres lonac u arapskom svijetu i na Bliskom istoku je za demokraciju. I to je najbolji izvoz naše zemlje i naše najveće oružje u ratu protiv terorizma,” rekao je Ryan. Možda se takva terminologija kao što je “najveće oružje”, “najbolji izvoz” i “dolar u džepu” može potkrijepiti na temelju pretjerano militantnog poslovnog mentaliteta američke političke elite. Ali kako objasniti činjenicu da Ryan u nekim nedvojbeno nedemokratskim arapskim vladama vidi primjer koji treba slijediti, dok uporno odbacuje druge koje su jednako nedemokratske?
Čini se da će “vaga demokracije” američke vlade uvijek ići u korist onih koji se neupitno povinuju političkim i poslovnim interesima Washingtona na Bliskom istoku.
Međutim, spoznaja među mnogim Arapima da američka vlada nastoji unaprijediti svoj strateški cilj u regiji teško može umanjiti dilemu.
Dok neki utjecajni arapski čelnici žestoko i nedvosmisleno odbacuju američku inicijativu pod krinkom dobrozvučne fraze da "reforma mora doći iznutra", mnogi Arapi nalaze se u mrtvoj točki, suočeni s istom trnovitom slijepom ulicom.
Uzmimo za primjer studiju arapskih znanstvenika koju su sponzorirali UN: Izvješće o arapskom ljudskom razvoju.
Izvješće nije gajilo nikakve iluzije; "globalni val demokracije jedva je stigao do arapskih država", mračno zaključuje.
U mnogim arapskim zemljama siromaštvo i nepismenost dosegli su zapanjujuću razinu; kršenja ljudskih prava su raširena; zatvori vrve "zatvorenicima savjesti"; sloboda izražavanja ograničena je na objave za javnost i prazna obećanja; čak i kada se dogodi pozitivna promjena, ona je često spora i nedostatna, što je ponašanje koje se racionalizira snažnom potrebom za “postupnošću” u reformi.
Zanimljivo je da ta “postupna” promjena gotovo uvijek jamči apsolutnu ulogu političke elite.
Ovo je osovina dileme arapskog naroda. S jedne strane, vide američku demokratizaciju u praksi u Iraku: divovske, uglavnom američke korporacije koje hrle za naftom u zemlji i beskrajno nasilje koje četvrti pretvara u hrpe ruševina i razbacane dijelove tijela.
U međuvremenu, malo Arapa tješe pompozna obećanja njihovih vladara o nadolazećim reformama koje su sami nametnuli, a ne nametnuti od strane stranaca. Ako je doista postojala takva službena arapska alternativa reformi koju su nametnule SAD, onda se treba zapitati: gdje je ona? Zašto to ne otkriti sada? I koji su mehanizmi praćenja koji bi osigurali njegovu provedbu ako doista postoji?
Nadalje, ustrajnost nekih arapskih zemalja u stavljanju rješenja arapsko-izraelskog sukoba kao preduvjeta za demokratske reforme čini se prilično samoporažavajućom. Naravno, ako je ideja istaknuti da je Washington zainteresiran samo za postizanje svojih strateških ciljeva, a ne za liječenje krvareće rane u regiji, prikazane u sukobu na Bliskom istoku, onda je to jasno.
Ali koliko dugo arapske vlade mogu mahati ovim mačem? Treba li arapskim ženama biti uskraćeno odgovarajuće obrazovanje, arapska javna politička zastupljenost i arapskim nacijama integrirani ekonomski sustav, sve dok izraelski Ariel Sharon ne odluči okončati svoju kolonijalnu vladavinu na Zapadnoj obali i u Gazi?
Koliko god arapsko-izraelski sukob bio okrutan i skup, još uvijek ne vidim vezu.
U nizu intervjua koje sam vodio s vodećim arapskim intelektualnim i vjerskim osobama postojao je kolektivni dogovor da se "reforme ne mogu nametnuti", posebno "ne izvana", te da trajne istinske reforme "moraju doći iznutra".
Ovo je argument koji sam tražim. Međutim, zabrinut sam da će ugađanje takvim tvrdnjama bez ikakvih bitnih kvalifikacija samo rezultirati novom krpom slogana, šupljih kao i ostali. Vodeći autor izvješća o ljudskim pravima, egipatski sociolog Nader Fergany preporučio je, u nedavnom komentaru u londonskim novinama Al-Hayat Arabic, da Arapi moraju odbiti američku inicijativu i usredotočiti se na napore na lokalnom nivou da izgrade svoja demokratska društva.
Čini se kao dobar kompromis, ali čak i tada još uvijek postoji ozbiljno zaostajanje u osmišljenoj arapskoj alternativi.
Veća opasnost koju predstavlja reforma koju su predvidjele SAD je ta što se gotovo ne suočava s ozbiljnom arapskom alternativom. Još je više zabrinjavajuće što se položaj potlačenog, obespravljenog i nedovoljno zastupljenog arapskog stanovništva nalazi na dnu ljestvice prioriteta, kako za Washington tako i za službeni arapski krug.
Ako arapske vlade doista žele zaštititi prava svojih ljudi, sigurno im ne trebaju Bush i njegovi neokonzervativci da im govore kako. Što se Washingtona tiče, zvuči smiješno provoditi sveobuhvatnu međukontinentalnu kampanju za ljudska prava dok nije u stanju poštivati prava naroda jedne zemlje, Iraka. U međuvremenu, arapski intelektualci ne smiju dopustiti da njihovo odbacivanje vanjske politike SAD-a postane prepreka suočavanju s strašnom stvarnošću u kojoj su njihovi ljudi prisiljeni trpjeti.
Natovareni slogani više nisu dovoljni. Opipljiva promjena zahtijeva opipljivo djelovanje. Ili to ili, na kraju potištenim i demoraliziranim Arapima ne bi preostala nijedna druga opcija osim one koju je zamislio Washington.
Upravo ta neposrednost čini arapsku dilemu još zastrašujućom, uvjerljivijom.
-Ramzy Baroud je američko-arapski novinar.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije