U sklopu tekuće serije intervjua za radio emisiju "Le Mur a Des Oreilles; razgovori za Palestinu", Frank Barat razgovara s Johnom Pilgerom, jednim od najutjecajnijih novinara u posljednjih nekoliko desetljeća, o ratu u Siriji, kolonizaciji Palestine, odnosu između korporativnih medija i vladine propagande te postupcima nekolicine vrlo hrabrih ljudi, Snowdena, Assangea i Manning.
FB: Kratko pitanje prije nego što počnemo, jeste li završili s radom na novom filmu?
JP: Da, skoro sam završio novi film, koji će biti premijerno prikazan u Nacionalnom filmskom kazalištu ovdje 3. listopada i prikazan na mreži ITV u Britaniji 17. prosinca. Zove se “Utopia” i govori o starosjedilačkoj Australiji i borba koja je tajna Australije, koja je davno prihvatila apartheid koji se često usudio ne izgovoriti svoje ime.
FB: Započnimo, Sirija je trenutačno redovito glavna vijest, što mislite o izvještavanju korporativnih medija o toj temi i kao reporter, prepoznajete li se u ovoj vrsti novinarstva?
JP: Ne, ne prepoznajem se u onom novinarstvu koje lažno predstavlja Bliski istok kao stvar rutine. To ne znači da nema sposobnih i dobrih novinara na poslu na Bliskom istoku, ali rijetko ih vidimo u onome što nazivamo mainstream ili korporativnim medijima. Postoji neka vrsta Kissingerovog stila mnogim zapadnjačkim izvješćivanjima, odražavajući način na koji je Henry Kissinger napravio umjetnički oblik licemjerja i gledanja na drugu stranu, dok su Sjedinjene Države radile o svom grabežljivom posao, ostavljajući Izrael nekažnjenim. Ako želimo razumjeti poteškoće Bliskog istoka, njihove povijesne korijene i kako ih se može riješiti, tada moramo prevladati ideju nekažnjivosti Izraela, koju mediji jačaju. Izrael je, naravno, u srži o problemu: počinjala je kolonijalna država koja podsjeća na one koje su s njom dekolonizirane; to je anakronizam i uglavnom produžetak Sjedinjenih Država.
FB: Bi li bio pošten prikaz ako vam kažem da zapravo ne vidim razliku između korporativnih medijskih izvješća o Siriji i vladine propagande? Čini se kao da su na neki način ista vrsta ruku istih institucija.
JP: Većina mainstream izvještavanja je produžetak onoga što bih nazvao prevladavajućim establišmentom pogled. Obično vlada govori drugačijim glasom. Glavni mediji ne skrivaju činjenicu da svoje političko i međunarodno izvještavanje postavljaju na dnevni red političke elite: Westminster klasa u Britaniji, Beltway klasa u Washingtonu, Press Gallery u Canberri, itd.
FB: Kad govorimo o novinarima kao što ste vi, a koje inače nazivamo istraživačkim novinarima, čini se da je to izumiruća vrsta, biste li rekli da su ljudi poput Snowdena i Assangea novi novinari danas?
JP: Ne vjerujem da su istraživački novinari vrsta koja izumire. Među mladim novinarima postoji veliki entuzijazam da budu pravi novinari: to jest, da istražuju kao agenti naroda, a ne moći. Postoje oni u Sjedinjenim Državama poput Jeremyja Scahilla i Garetha Portera; Gareth Porter koja piše samo na internetu, vrsna je istraživačka novinarka. Dakle, ne umiremo; uvijek smo pod prijetnjom i pretpostavljam da smo uvijek bili: to je profesionalni rizik.
Naravno, naš najpouzdaniji izvor je zviždač. Odatle dolaze naše lopatice: istina, drugim riječima. Zviždač je ekvivalent prigovarača savjesti u ratno vrijeme; Bradley Manning odigrao je tu ulogu s velikom razlikom i hrabrošću. Edward Snowden je primjer toga i predstavlja mnoge druge unutar takozvanog establišmenta nacionalne sigurnosti. Najveća prijetnja je WikiLeaks jer je osigurao siguran način na koji zviždači mogu stupiti u kontakt, a oni koji otkrivaju informacije mogu procuriti. To je organizacija koja se temelji na načelu transparentnosti – kako je artikulirao Julian Assange. Jedan od najotkrivenijih dokumenata koje je WikiLeaks procurio prije nekoliko godina došao je iz Ministarstva obrane u Londonu. Naslovilo se 'Kako zaustaviti curenje': tako nešto. I naravno da je procurilo. Opisuje tri glavne 'prijetnje' Zapadu. Treća najzabrinjavajuća prijetnja bili su ruski špijuni; druga najvažnija prijetnja bili su teroristi; najveća prijetnja došla je od istraživačkih novinara. Podtekst toga je svijest da je javnost najveća prijetnja.
FB: Vraćajući se na Bliski istok, godinama ste izvještavali o Palestini. Koliko je teško izvještavati o Palestini i što mislite o kanalima kao što je BBC koji pozivaju na nepristranost po tom pitanju? Može li novinar biti nepristran kad je situacija na terenu ovako neujednačena?
JP: Pa ne misle nepristrano. Ova je riječ postala Orwellovska kao u 'rat je mir'. Nepristrano je pristrano; to znači propagiranje zapadnog gledišta. U izvještavanju o Bliskom istoku to znači razumijevanje da je izraelsko gledište istina. Ako kao novinar BBC-ja prekršite ovo pravilo, u nevolji ste. Snimio sam film o tome u kojem novinari pričaju o zastrašivanju koje su doživjeli: da su bili prestravljeni pozivom iz izraelske ambasade. To je prilično rutina na BBC-ju i BBC-jevi izvjestitelji naučili su dezinficirati; oni to nazivaju 'biti nepristran' ili 'biti objektivan'. BBC spominje izraelsko-palestinski 'sukob'. U stvari, postoji vojna okupacija, koja se kao takva gotovo nikada ne prijavljuje, niti se izraelsko dosljedno nezakonito djelovanje prijavljuje kao nezakonito. Da je zakon kriterij za prijavu Palestine, pokrivenost bi bila potpuno drugačija. Ako je moralnost kriterij... pa to je izvan svake mjere: izvan razmatranja.
FB: Snimili ste film “Palestine is still the problem” 2003. godine, da ga danas morate ponovno snimiti, koji biste mu naslov dali i zašto?
JP: Prvi film koji sam snimio o Palestini bio je 1974. i zvao se "Palestina je još uvijek problem". Sljedeći film koji sam snimio bio je 2002. godine i zvao se "Palestina je još uvijek problem". Ako napravim još jedan, zvat će se "Palestina je još uvijek problem".
FB: Prije ste spomenuli riječi, za novinare iu propagandne svrhe vlada ili mainstream medija, koliko su riječi važne? Govorili ste o Orwellovim riječima, čini se da one zapravo mogu promijeniti značenje ratova, oni bi "masakr" nazvali "pacifikacijom", "etničko čišćenje" postaje "pomicanje granica" itd., možete li nam reći nešto o tome?
JP: Jednostavna riječ poput 'rat' je prijevara. Rat podrazumijeva postojanje dvije strane manje ili više jednake moći koje se suočavaju jedna s drugom. Riječ 'rat' koristi se kad god Zapad prijeti napadom na Siriju ili Iran. Nema rata. Postoji prijetnja agresije, a ako se prijetnja provede, dolazi do invazije. Nije bilo rata kada je Zapad napao Irak. Bila je to invazija uglavnom bez otpora. Ista stvar se dogodila 1991. godine. Vidio sam stanje iračke vojske malo prije nego što je Irak napadnut u 'Pustinjskoj oluji'; nije bila sposobna braniti zemlju. Irak je bio bespomoćan. SAD najviše napada bespomoćne zemlje, jer je naučio lekciju u Vijetnamu koji se, unatoč strašnim gubicima, uspio obraniti. U Vijetnamu su zapadni novinari koristili riječ 'upletenost'. Rekli su da su SAD bile 'upletene' u Vijetnam. 'Uključen' je beskorisna riječ koja zapravo ne znači ništa. Zapravo, SAD su imale napao Južni Vijetnam, zemlju koju je trebao braniti, barem prema njegovim propagandistima. 'Invazija' se gotovo nikad nije koristila.
FB: Jedan od vaših posljednjih filmova koji se zove "Rat koji ne vidite", ljudi koje često ne vidimo su ljudi na terenu, ljudi koji se bore protiv imperijalizma, bore se za intervenciju. Nakon našeg večerašnjeg intervjua, razgovarat ćemo sa ženom aktivisticom iz Nablusa, gospođom koja se zove Beesan Ramadan, koja bi bila vaša poruka ljudima na terenu koji pate od zapadnih intervencija?
JP: Mislim da svi ovisimo o takvim ljudima; iz njih crpimo inspiraciju jer su izvanredni. Palestinci nas inspiriraju jer nastavljaju; ne popuštaju. Napadi na Palestinu ih nisu podijelili. Da, Gaza je fizički odvojena od Zapadne obale, okupiranih teritorija, ali ni to nije baš uspjelo. Sjećam se prizora palestinske djece koja idu u školu odjevena u svoje školske uniforme, šiljata i probijaju se kroz ruševine, često nakon što su imali uznemirene noći i možda sami sebe uznemirili nemilosrdnim napadima iz zraka; a ipak u njima postoji osjećaj svrhe koji je tako dirljiv. Oni su inspiracija.
Dakle, Palestina je još uvijek problem. Sve dok ne bude pravde u Palestini neće biti mira u regiji, a ni u svijetu izvan nje.
FB: Hvala Johne, hvala još jednom.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije