Godine 1935. održan je Kongres američkih pisaca u New Yorku, a nakon toga još jedan dvije godine kasnije. Pozvali su 'stotine pjesnika, romanopisaca, dramatičara, kritičara, pisaca kratkih priča i novinara' da razgovaraju o 'brzom raspadu kapitalizma' i pozivu na novi rat. Bili su to električni događaji koje je, prema jednom izvještaju, posjetilo 3,500 članova javnosti, a više od tisuću odbilo ih je.
Arthur Miller, Myra Page, Lillian Hellman, Dashiell Hammett upozoravali su da fašizam raste, često prikriven, a odgovornost je na piscima i novinarima da progovore. Pročitani su telegrami podrške Thomasa Manna, Johna Steinbecka, Ernesta Hemingwaya, C Day Lewisa, Uptona Sinclaira i Alberta Einsteina.
Novinarka i spisateljica Martha Gellhorn zauzela se za beskućnike i nezaposlene te 'sve nas u sjeni nasilne velike sile'.
Martha, koja mi je postala bliska prijateljica, rekla mi je kasnije uz svoju uobičajenu čašu Famous Grousea i soda: 'Odgovornost koju sam osjećala kao novinarka bila je golema. Svjedočio sam nepravdi i patnji izazvanim Depresijom i znao sam, svi smo znali, što slijedi ako se šutnja ne prekine.'
Njezine riječi odzvanjaju današnjim tišinama: to su tišine ispunjene konsenzusom propagande koja kontaminira gotovo sve što čitamo, vidimo i čujemo. Dat ću vam jedan primjer:
Dana 7. ožujka, dvije najstarije novine u Australiji, Sydney Morning Herald i The Age, objavile su nekoliko stranica o 'prijetećoj prijetnji' Kine. Obojili su Tihi ocean u crveno. Kineske oči bile su borbene, u maršu i prijeteće. Yellow Peril se spremao pasti kao pod utjecajem gravitacije.
Nije dat nikakav logičan razlog za napad Kine na Australiju. 'Panel stručnjaka' nije iznio vjerodostojne dokaze: jedan od njih je bivši direktor Australskog instituta za stratešku politiku, paravan za Ministarstvo obrane u Canberri, Pentagon u Washingtonu, vlade Britanije, Japana i Tajvana i zapada ratna industrija.
'Peking bi mogao napasti u roku od tri godine', upozorili su. 'Nismo spremni.' Na američke nuklearne podmornice treba potrošiti milijarde dolara, ali to, čini se, nije dovoljno. 'Australski odmor od povijesti je gotov': što god to značilo.
Nema prijetnje za Australiju, nikakve. Daleka zemlja 'sretnica' nema neprijatelja, a ponajmanje Kinu, svog najvećeg trgovinskog partnera. Ipak, napad na Kinu koji se oslanja na dugu povijest australskog rasizma prema Aziji postao je nešto poput sporta za samoproglašene 'stručnjake'. Što Kinezi-Australci misle o ovome? Mnogi su zbunjeni i uplašeni.
Autori ovog grotesknog djela zviždanja i pokornosti američkoj moći su Peter Hartcher i Matthew Knott, 'izvjestitelji nacionalne sigurnosti', mislim da ih zovu. Sjećam se Hartchera iz njegovih izleta koje je plaćala izraelska vlada. Drugi, Knott, glasno je glasnogovornik odijela u Canberri. Ni jedan od njih nikada nije vidio ratnu zonu i krajnje ljudske degradacije i patnje.
'Kako je došlo do ovoga?' rekla bi Martha Gellhorn da je ovdje. 'Gdje zaboga glasovi govore ne? Gdje je drugarstvo?'
Glasovi se čuju u samizdatu ove web stranice i drugih. U književnosti su zastarjeli ljudi poput Johna Steinbecka, Carsona McCullersa, Georgea Orwella. Postmodernizam je sada glavni. Liberalizam je povukao svoju političku ljestvicu. Nekad uspavana socijaldemokracija, Australija, donijela je mrežu novih zakona koji štite tajnu, autoritarnu moć i sprječavaju pravo na znanje. Zviždači su odmetnici, sudi im se tajno. Posebno zlokoban zakon zabranjuje 'strano uplitanje' onih koji rade za strane tvrtke. Što to znači?
Demokracija je sada fiktivna; tu je svemoćna elita korporacije stopljena s državom i zahtjevi 'identiteta'. Američkim admiralima australski porezni obveznici plaćaju tisuće dolara dnevno za 'savjete'. Diljem Zapada, naša je politička mašta umirena PR-om i ometena intrigama korumpiranih političara s ultra niskom rentom: Johnson ili Trump ili Sleepy Joe ili Zelensky.
Nijedan kongres pisaca 2023. ne brine o 'raspadajućem kapitalizmu' i smrtonosnim provokacijama 'naših' vođa. Najzloglasniji od njih, Blair, prima facie kriminalac prema Nürnberškom standardu, slobodan je i bogat. Julian Assange, koji je izazivao novinare da dokažu da njihovi čitatelji imaju pravo znati, nalazi se u drugom desetljeću zatvora.
Uspon fašizma u Europi je nesporan. Ili 'neonacizam' ili 'ekstremni nacionalizam', kako vam je draže. Ukrajina kao moderna europska fašistička košnica doživjela je ponovnu pojavu kulta Stepana Bandere, strastvenog antisemite i masovnog ubojice koji je hvalio Hitlerovu 'židovsku politiku', koja je ostavila 1.5 milijuna ukrajinskih Židova pobijenih. 'Položit ćemo vaše glave pred Hitlerove noge', objavio je banderistički pamflet ukrajinskim Židovima.
Danas se Bandera štuje kao heroj u zapadnoj Ukrajini, a EU i SAD su platili mnoštvo kipova njega i njegovih kolega fašista, koji su zamijenili kipove ruskih kulturnih divova i drugih koji su oslobodili Ukrajinu od prvobitnih nacista.
Godine 2014. neonacisti su odigrali ključnu ulogu u američkom državnom udaru protiv izabranog predsjednika Viktora Janukoviča, koji je optužen da je 'promoskovski nastrojen'. Režim državnog udara uključivao je istaknute 'ekstremne nacionaliste' — naciste u svemu osim imena.
Najprije su o tome opširno pisali BBC te europski i američki mediji. Časopis Time je 2019. predstavio 'bijele supremacističke milicije' aktivne u Ukrajini. NBC News je izvijestio, 'Ukrajinski nacistički problem je stvaran.' Spaljivanje sindikalista u Odesi je snimljeno i dokumentirano.
Predvođena pukovnijom Azov, čiju je oznaku, 'Wolfsangel', njemački SS učinio ozloglašenom, ukrajinska vojska napala je istočnu regiju Donbasa u kojoj se govori ruski. Prema Ujedinjenim narodima 14,000 na istoku je ubijeno. Sedam godina kasnije, nakon što je Zapad sabotirao mirovne konferencije u Minsku, kako je priznala Angela Merkel, Crvena armija je izvršila invaziju.
Ova verzija događaja nije objavljena na Zapadu. Čak i izgovoriti to znači srušiti uvrede o tome da sam 'Putinov apologeta', bez obzira je li pisac (kao što sam ja) osudio rusku invaziju. Razumijevanje ekstremne provokacije koju je NATO-naoružana granična zemlja, Ukrajina, ista granična zemlja kroz koju je Hitler izvršio invaziju, predstavila Moskvi, je anatema.
Novinari koji su putovali u Donbas bili su ušutkani ili čak proganjani u vlastitoj zemlji. Njemački novinar Patrik Baab ostao je bez posla, a mladoj njemačkoj slobodnoj novinarki Alini Lipp zaplijenjen je bankovni račun.
U Britaniji je šutnja liberalne inteligencije šutnja zastrašivanja. Probleme koje sponzorira država poput Ukrajine i Izraela treba izbjegavati ako želite zadržati posao u kampusu ili nastavničko mjesto. Ono što se dogodilo Jeremyju Corbynu 2019. ponavlja se u kampusima gdje se protivnike aparthejda u Izraelu ležerno blati kao antisemite.
Profesora Davida Millera, ironično, vodećeg državnog autoriteta za modernu propagandu, otpustilo je Sveučilište u Bristolu jer je javno sugerirao da izraelska 'imovina' u Britaniji i njegovo političko lobiranje imaju nerazmjeran utjecaj u cijelom svijetu — činjenica za koju postoje brojni dokazi.
Sveučilište je angažiralo vodećeg QC-a da neovisno istraži slučaj. Njegovo je izvješće oslobodilo Millera u vezi s 'važnim pitanjem akademske slobode izražavanja' i utvrdilo da 'komentari profesora Millera nisu predstavljali nezakonit govor'. Ipak, Bristol ga je smijenio. Poruka je jasna: bez obzira kakav bijes počinio, Izrael ima imunitet i njegovi kritičari moraju biti kažnjeni.
Prije nekoliko godina Terry Eagleton, tadašnji profesor engleske književnosti na Sveučilištu Manchester, ocijenio je da 'po prvi put u dva stoljeća ne postoji eminentni britanski pjesnik, dramatičar ili romanopisac spreman propitivati temelje zapadnog načina života'. .
Nijedan Shelley nije govorio u ime siromašnih, nijedan Blake za utopijske snove, nijedan Byron nije osudio korupciju vladajuće klase, nijedan Thomas Carlyle i John Ruskin nisu otkrili moralnu katastrofu kapitalizma. William Morris, Oscar Wilde, HG Wells, George Bernard Shaw danas nisu imali ekvivalente. Tada je bio živ Harold Pinter, 'posljednji koji je podigao glas', napisao je Eagleton.
Odakle dolazi postmodernizam - odbacivanje stvarne politike i autentično neslaganje? Objava bestselera Charlesa Reicha, The Greening of America, 1970. nudi nam trag. Amerika je tada bila u stanju preokreta; Nixon je bio u Bijeloj kući, građanski otpor, poznat kao 'pokret', izbio je s margine društva usred rata koji je pogodio gotovo sve. U savezu s pokretom za građanska prava, predstavljao je najozbiljniji izazov moći Washingtona u cijelom stoljeću.
Na naslovnici Reichove knjige bile su ove riječi: 'Dolazi revolucija. Neće biti kao revolucije iz prošlosti. Potjecat će od pojedinca.'
U to sam vrijeme bio dopisnik u Sjedinjenim Državama i prisjećam se kako je Reich, mladi akademik s Yalea, preko noći postao guru. New Yorker je senzacionalno serijalizirao njegovu knjigu, čija je poruka bila da su 'politička akcija i kazivanje istine' iz 1960-ih propali i da će samo 'kultura i introspekcija' promijeniti svijet. Činilo se kao da hipidom osvaja potrošačke klase. I u jednom je smislu i bilo.
Unutar nekoliko godina, kult 'ja-izma' gotovo je nadvladao osjećaj mnogih ljudi za zajedničko djelovanje, društvenu pravdu i internacionalizam. Klasa, spol i rasa bili su odvojeni. Osobno je bilo političko, a mediji su bili poruka. Zaradi novac, pisalo je.
Što se 'pokreta' tiče, njegove nade i pjesama, godine Ronalda Reagana i Billa Clintona tome su dokrajčile. Policija je sada bila u otvorenom ratu s crncima; Clintonovi notorni računi za socijalnu pomoć srušili su svjetske rekorde u broju većinom crnaca poslanih u zatvor.
Kada se dogodio 9. rujna, izmišljotina novih 'prijetnji' na 'američkoj granici' (kako je Projekt za novo američko stoljeće nazvao svijet) dovršila je političku dezorijentiranost onih koji bi 11 godina ranije formirali žestoku oporbu.
U godinama nakon toga, Amerika je zaratila sa svijetom. Prema uglavnom ignoriranom izvješću Liječnika za društvenu odgovornost, Liječnika za globalni opstanak i Međunarodnih liječnika za prevenciju nuklearnog rata dobitnika Nobelove nagrade, broj ubijenih u američkom 'ratu protiv terorizma' bio je 'najmanje' 1.3 milijuna u Afganistan, Irak i Pakistan.
Ova brojka ne uključuje mrtve u ratovima koje su vodili i poticali SAD u Jemenu, Libiji, Siriji, Somaliji i šire. Prava brojka, kaže se u izvješću, 'mogla bi biti veća od 2 milijuna [ili] otprilike 10 puta veća od one za koju su javnost, stručnjaci i donositelji odluka svjesni i [koju] propagiraju mediji i velike nevladine organizacije.'
U Iraku je ubijeno 'najmanje' milijun, kažu liječnici, ili pet posto stanovništva.
Ogromnost ovog nasilja i patnje kao da nema mjesta u zapadnoj svijesti. 'Nitko ne zna koliko' je medijski refren. Blair i George W. Bush - i Straw i Cheney i Powell i Rumsfeld et al - nikada nisu bili u opasnosti od kaznenog progona. Blairov maestro propagande, Alistair Campbell, slavi se kao 'medijska ličnost'.
Godine 2003. snimio sam intervju u Washingtonu s Charlesom Lewisom, hvaljenim istraživačkim novinarom. Razgovarali smo o invaziji na Irak nekoliko mjeseci ranije. Pitao sam ga: 'Što da su ustavno najslobodniji mediji na svijetu ozbiljno izazvali Georgea W. Busha i Donalda Rumsfelda i istražili njihove tvrdnje, umjesto da šire ono što se pokazalo grubom propagandom?'
On je odgovorio. 'Da smo mi novinari radili svoj posao, postoji vrlo, vrlo dobra šansa da ne bismo išli u rat u Iraku.'
Isto sam pitanje postavio Danu Ratheru, poznatom voditelju CBS-a, koji mi je dao isti odgovor. David Rose iz Observera, koji je promovirao 'prijetnju' Saddama Husseina, i Rageh Omaar, tadašnji BBC-jev dopisnik iz Iraka, dali su mi isti odgovor. Roseovo divljenje vrijedno kajanja zbog toga što je bio 'prevaren' govorilo je u ime mnogih novinara koji nisu imali hrabrosti da to kažu.
Njihovu poentu vrijedi ponoviti. Da su novinari radili svoj posao, da su ispitivali i istraživali propagandu umjesto da je pojačavaju, milijun iračkih muškaraca, žena i djece možda bi danas bilo živo; milijuni možda ne bi pobjegli iz svojih domova; sektaški rat između sunita i šijita možda ne bi planuo, a Islamska država možda ne bi postojala.
Bacite tu istinu preko razbojničkih ratova od 1945. koje su zapalile Sjedinjene Države i njihovi 'saveznici' i zaključak oduzima dah. Pominje li se ovo ikada u školama novinarstva?
Danas je medijski rat ključna zadaća takozvanog mainstream novinarstva, što podsjeća na ono što je opisao jedan nürnberški tužitelj 1945.: 'Prije svake veće agresije, uz nekoliko iznimaka temeljenih na svrsishodnosti, pokrenuli su tiskovnu kampanju sračunatu na oslabljenje svojih žrtve i psihološki pripremiti njemački narod... U propagandnom sustavu... dnevni tisak i radio bili su najvažnije oružje.'
Jedna od upornih struja u američkom političkom životu je kultni ekstremizam koji se približava fašizmu. Iako je za to zaslužan Trump, američka je vanjska politika u dva Obamina mandata ozbiljno koketirala s fašizmom. O tome se gotovo nikad nije izvještavalo.
'Vjerujem u američku iznimnost svim svojim tijelom', rekao je Obama, koji je proširio omiljenu predsjedničku zabavu, bombaške napade i odrede smrti poznate kao 'specijalne operacije' kao što to nije učinio niti jedan predsjednik od prvog Hladnog rata.
Prema istraživanju Vijeća za vanjske odnose, Obama je 2016. bacio 26,171 bombu. To je 72 bombe svaki dan. Bombardirao je najsiromašnije i obojene ljude: u Afganistanu, Libiji, Jemenu, Somaliji, Siriji, Iraku, Pakistanu.
Svakog je utorka – izvijestio je New York Times – osobno birao one koji će biti ubijeni projektilima paklene vatre ispaljenim iz dronova. Napadani su vjenčanja, pogrebi, pastiri, kao i oni koji su pokušavali pokupiti dijelove tijela koji su kitili 'terorističku metu'.
Vodeći republikanski senator, Lindsey Graham, procijenio je, s odobravanjem, da su Obamini dronovi ubili 4,700 ljudi. 'Ponekad udarite nevine ljude i ja to mrzim', rekao je, ali ubili smo neke vrlo visoke članove Al Qaide.'
Obama je 2011. izjavio medijima da libijski predsjednik Moamer Gadafi planira 'genocid' nad vlastitim narodom. 'Znali smo...', rekao je, 'da ako pričekamo još jedan dan, Benghazi, grad veličine Charlotte [Sjeverna Karolina], može pretrpjeti masakr koji bi odjeknuo diljem regije i zaprljao savjest svijeta. '
Ovo je bila laž. Jedina 'prijetnja' bio je nadolazeći poraz fanatičnih islamista od snaga libijske vlade. Sa svojim planovima o oživljavanju neovisnog pan-afrikanizma, afričke banke i afričke valute, a sve to financirano libijskom naftom, Gadafi je proglašen neprijateljem zapadnog kolonijalizma na kontinentu na kojem je Libija bila druga najmodernija država.
Cilj je bio uništiti Gadafijevu 'prijetnju' i njegovu modernu državu. Potpomognut SAD-om, Britanijom i Francuskom, NATO je izveo 9,700 naleta protiv Libije. Trećina je bila usmjerena na infrastrukturu i civilne ciljeve, izvijestio je UN. Korištene su bojeve glave od urana; gradovi Misurata i Sirte bili su tepih bombardirani. Crveni križ identificirao je masovne grobnice, a Unicef je izvijestio da je 'većina [ubijene djece] bila mlađa od deset godina'.
Kad je Hillary Clinton, Obaminoj državnoj tajnici, rečeno da su Gadafija zarobili pobunjenici i sodomizirali ga nožem, nasmijala se i rekla u kameru: 'Došli smo, vidjeli smo, umro je!'
Dana 14. rujna 2016., Odbor za vanjske poslove Donjeg doma parlamenta u Londonu izvijestio je o zaključku jednogodišnje studije o napadu NATO-a na Libiju koji je opisao kao 'niz laži' — uključujući priču o masakru u Benghaziju.
NATO bombardovanje odvelo je Libiju u humanitarnu katastrofu, usmrtivši tisuće ljudi i raselivši stotine tisuća, pretvarajući Libiju iz afričke zemlje s najvišim životnim standardom u ratom razorenu propalu državu.
Pod Obamom, SAD je proširio tajne operacije 'specijalnih snaga' na 138 zemalja, odnosno 70 posto svjetske populacije. Prvi afroamerički predsjednik pokrenuo je nešto što je predstavljalo potpunu invaziju Afrike.
Podsjetivši na Borbu za Afriku u 19. stoljeću, Afričko zapovjedništvo SAD-a (Africom) od tada je izgradilo mrežu molitelja među kolaborativnim afričkim režimima željnim američkog mita i naoružanja. Africomova doktrina 'vojnik vojniku' uključuje američke časnike na svim razinama zapovijedanja, od generala do časnika. Nedostaju samo jezgrene kacige.
Kao da je afrička ponosna povijest oslobođenja, od Patricea Lumumbe do Nelsona Mandele, prepuštena zaboravu crne kolonijalne elite novog bijelog gospodara. 'Povijesna misija' ove elite, upozorio je upućeni Frantz Fanon, jest promicanje 'kapitalizma koji se razuzima, iako kamufliran'.
U godini kada je NATO izvršio invaziju na Libiju, 2011., Obama je najavio ono što je postalo poznato kao 'okret prema Aziji'. Gotovo dvije trećine američkih pomorskih snaga bit će prebačene u Aziju i Pacifik kako bi se 'suočile s prijetnjom iz Kine', prema riječima njegova ministra obrane.
Nije bilo prijetnje iz Kine; postojala je prijetnja Kini od Sjedinjenih Država; oko 400 američkih vojnih baza oblikovalo je luk duž ruba kineskog industrijskog središta, koje je dužnosnik Pentagona s odobravanjem opisao kao 'omču'.
U isto vrijeme, Obama je postavio projektile u istočnoj Europi usmjerene na Rusiju. Upravo je beatificirani dobitnik Nobelove nagrade za mir povećao potrošnju na nuklearne bojeve glave na razinu višu od one bilo koje američke administracije od Hladnog rata – nakon što je u emotivnom govoru u središtu Praga 2009. obećao 'pomoći u oslobađanju od svijet nuklearnog oružja'.
Obama i njegova administracija dobro su znali da će državni udar koji je njegova pomoćnica državnog tajnika Patricia Nuland bila poslana da nadgleda protiv vlade Ukrajine 2014. izazvati ruski odgovor i vjerojatno dovesti do rata. I tako je.
Ovo pišem 30. travnja, na godišnjicu posljednjeg dana najdužeg rata dvadesetog stoljeća, u Vijetnamu, o kojem sam izvijestio. Bio sam vrlo mlad kad sam stigao u Saigon i puno sam naučio. Naučio sam prepoznati prepoznatljivo zujanje motora divovskih B-52, koji su svoj pokolj spustili iznad oblaka i nisu poštedjeli ništa i nikoga; Naučio sam da se ne okrećem kad sam suočen s pougljenjenim stablom okićenim ljudskim dijelovima; Naučio sam cijeniti ljubaznost kao nikada prije; Saznao sam da je Joseph Heller bio u pravu u svojoj majstorskoj Catch-22: da rat nije prikladan za zdrave ljude; i saznao sam za 'našu' propagandu.
Tijekom cijelog tog rata, propaganda je govorila da će pobjednički Vijetnam proširiti svoju komunističku bolest na ostatak Azije, dopuštajući Velikoj žutoj opasnosti na svom sjeveru da zahvati zemlju. Zemlje bi padale kao 'domine'.
Ho Chi Minhov Vijetnam je pobijedio, a ništa od navedenog se nije dogodilo. Umjesto toga, vijetnamska civilizacija je nevjerojatno procvjetala, unatoč cijeni koju su platili: tri milijuna mrtvih. Osakaćeni, deformirani, ovisni, zatrovani, izgubljeni.
Ako sadašnji propagandisti dobiju svoj rat s Kinom, to će biti djelić onoga što dolazi. Govori.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
2 Komentari
Dobar članak i komentar. Hvala Michael R.
Proslijedio sam ovaj članak Kanadskoj radiodifuznoj tvrtki i Toronto Staru. Prilično sam siguran da su oni dio problema. Proslijedio sam to profesoru novinarstva na Sveučilištu Carleton,” Dwayneu Winsecku.” Njegov odgovor na kanadski Forum o javnoj politici 2017. pod naslovom, “Razbijeno zrcalo – Hews, demonstracija / cracy and Trust in the Digital Age” bio je vrijedan pažnje i dijeljenja.
https://dwmw.wordpress.com/2017/02/09/shattered-mirror-stunted-vision-and-a-squandered-opportunities/#comment-17667
Možda bi profesor Winseck mogao proslijediti članak gospodina Pilgera nekim od studenata na kolegiju ili ga objaviti na forumu kolegija. Nikad se ne zna.
Hvala Z NET-u, Johnu Pilgeru i naravno profesorima Noamu Chomskom i Edwardu Hermonu na pisanju knjige "Manufacturing Consent". Otvorio sam oči.
umirovljen
Kanada
Moj otac je bio jednostavno obrazovan farmer iz Indiane (SAD). Naporno je radio cijeli život i vjerovao je da čovjek zapravo nije stvoren za letenje, čitao je dnevne novine i ništa drugo, a svoju je obitelj opskrbljivao skromno, ali uvijek. Želio je da njegovi sinovi budu bolje obrazovani, a mi smo bili, ali općenito vjerojatno nismo mislili da on shvaća veća pitanja i svjetske poslove na složen ili sofisticiran način. Smatrao je da je rat reket, mišljenje generala Butlera, ali nije imao Butlerovo iskustvo ni stručnost. On i moja majka dijele depresiju i ona nikada psihički nije napustila njihove živote. Kako sam sazrijevao, shvatio sam da je moj otac bio u pravu u svom razumijevanju običnog čovjeka. Rat, naoružanje, militarizam, intervencije i nasilje uz prijetnju nasiljem veliki su biznis s golemim profitom i infrastrukturom. Možda najveći posao s ispreplitanjem korporativne stvarnosti i ekonomije. Možemo se protiviti ratu iz moralnih razloga, humanitarne vizije, pa čak i iz ekonomskih i investicijskih razloga, ali sve dok je profit kralj ili naš bog, kao što je to u modernom brutalnom, ili kako Chomsky kaže, "divljačkom" kapitalizmu, sve će to nastaviti i prevladati. Može li "bolja strana" od nas pobijediti i donijeti apsolutno reformu potrebnu za preživljavanje? Ne izgleda tako na temelju suvremenih dokaza. Još uvijek se nadam da će prevladati humanost, a ne profit, ali moja je nada godinama žestoko napadana, a ja više nisam mlad. Naravno, John Pilger je jedan od "dobrih momaka", jedan od najboljih.