Palestina je postala "država nečlanica" u Ujedinjenim narodima od četvrtka 29. studenog 2012. Nacrt rezolucije UN-a koja poziva na ono što mnogi doživljavaju kao povijesni trenutak prošao je s velikom većinom članova Opće skupštine: 138 glasova za , devet protiv i 41 suzdržan.
To je bilo popraćeno strastvenim govorom koji je održao predsjednik palestinskih vlasti Mahmoud Abbas. Ali desetljećima ranije, dojmljiviji i animiraniji palestinski vođa, Yasser Arafat također je tražio međunarodnu solidarnost. Prigoda je tada također nazvana 'povijesnom'.
Osnažen arapskom potporom na summitu Arapske lige u Rabatu u listopadu 1974., koji je Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) dodijelio uvijek neprozirnu titulu "jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda", Arafat je pozvan da govori na Generalnoj skupštini UN-a. Skupština. Unatoč žaru koji je pratio novopronađenu globalnu solidarnost, Arafatov je jezik označio odmak od onoga što su zapadne sile smatrale radikalnim i nerealnim političkim i teritorijalnim ambicijama.
U svom govoru 13. studenog, Arafat je govorio o rastućem legitimitetu PLO-a koji je primorao njegove akcije: “PLO je zaslužio svoj legitimitet zbog žrtve koja je svojstvena njegovoj pionirskoj ulozi i također zbog svog predanog vodstva borbe. Ovaj legitimitet su mu također dale palestinske mase... PLO je također stekao svoj legitimitet predstavljajući svaku frakciju, sindikat ili grupu kao i svaki palestinski talent, bilo u Nacionalnom vijeću ili u narodnim institucijama...” Popis je išao na, i, unatoč nekim rezervama, svaki je imao razuman stupanj zasluga.
Međutim, isto se teško može reći za Abbasovu Palestinsku upravu (PA), koja postoji kao rezultat dvosmislenog 'mirovnog procesa' prije gotovo 20 godina. Gotovo je potpuno uništio nekoć funkcionalne institucije PLO-a, redefinirao palestinski nacionalni projekt oslobođenja oko više 'pragmatičnog' – čitaj sebičnog – diskursa koji je uglavnom skrojen oko samoodržanja, nepostojanja financijske odgovornosti i sustava političkog tribalizam.
Abbas nije Yasser Arafat. No jednakost je važna, Arafat iz 1974. bio je nešto drugačija verzija ranijeg Arafata koji je bio vođa revolucionarne stranke Fatah. Godine 1974. Arafat je dao prijedlog državnosti koji je sam po sebi predstavljao odstupanje od prethodnog Fatahovog opredjeljenja za 'demokratsku državu u cijeloj Palestini'. Arafatovi revidirani zahtjevi sadržavali su spremnost da se zadovolji "uspostavom neovisne nacionalne države na cijelom oslobođenom palestinskom teritoriju". Dok se razlika između obje vizije može pripisati reinterpretaciji palestinske oslobodilačke strategije, povijest je pokazala da je to bilo puno više. Od tog datuma i usprkos velikom zveckanju oružjem od strane SAD-a i Izraela protiv Arafatovog 'terorizma' i sličnog, PLO pod vodstvom Arafatovog Fataha prošao je desetljeće dug proces provjere, gdje su SAD postavljale oštre zahtjeve u zamjenu za američki 'angažman' palestinskog vodstva. To je samo po sebi bio preduvjet koji je iznjedrio Oslo i njegove katastrofalne posljedice.
Arafat je pazio da svaki svoj ustupak uvijek zašećeri paralelnom odlukom koja je Palestincima promovirana kao neka vrsta nacionalnog trijumfa. U to vrijeme nije bilo Hamasa koji bi postavio veliki izazov politici PLO-a, a ljevičarske skupine unutar strukture PLO-a bile su ili politički marginalizirane od strane Fataha ili nisu bile značajnije prisutne među palestinskim masama. Polje je bilo praktički prazno od bilo kakvog pravog protivljenja, a Arafatov kredibilitet je rijetko bio doveden u pitanje. Čak su ga i neki od njegovih protivnika smatrali iskrenim, unatoč njihovim protestima protiv njegova stila i uznemirujućih ustupaka.
Porast prihvatljivosti PLO-a u međunarodnim arenama pokazao se njegovim prijemom u Ujedinjene narode kao "nedržavni entitet" sa statusom promatrača 22. studenoga 1974. Izraelski rat i kasnija invazija Libanona 1982. imali su deklarirani cilj uništavanja PLO-a i zapravo je bio usmjeren na gušenje rastućeg legitimiteta PLO-a na regionalnoj i međunarodnoj razini. Bez stvarne baze moći, u ovom slučaju Libanona, izraelski su čelnici računali da će PLO ili potpuno propasti ili politički kapitulirati.
Oslabljen, ali ne i izbrisan, PLO nakon libanonskog rata bio je drugačiji entitet od onog koji je postojao prije 1982. Oružani otpor više nije bio na stolu, barem ne u bilo kojem praktičnom smislu. Takva promjena sasvim je odgovarala nekim arapskim zemljama. Nekoliko godina kasnije, Arafat i Fatah procjenjivali su novu stvarnost iz sjedišta u Tunisu.
Politički krajolik u Palestini uvelike se mijenjao. Narodni ustanak (intifada) izbio je 1987. godine i sasvim spontano formiralo se lokalno rukovodstvo diljem okupiranih područja. Pojavljivala su se nova imena palestinskih intelektualaca. Oni su bili vođe zajednice i borci za slobodu koji su se uglavnom organizirali oko novog diskursa koji je nastao iz lokalnih sveučilišta, izraelskih zatvora i palestinskih ulica. Tada je rođena legenda o Intifadi s likovima kao što su djeca s praćkama, majke koje se bore s vojnicima i golemi rezervoar novog tipa palestinskog borca zajedno sa svježim jezikom i diskursom. Jednako važno, novi pokreti su se pojavljivali izvan tradicionalnih okvira PLO-a. Jedan takav pokret je Hamas, koji je porastao u broju i političkoj važnosti na načine koji su se nekad smatrali nemogućim.
Ta se stvarnost pokazala alarmantnom za SAD, Izrael i naravno, tradicionalno vodstvo PLO-a. Bilo je dovoljno interesa da se postigne 'kompromis'. To je naravno značilo više ustupaka od strane palestinskog vodstva u zamjenu za neku simboličnu naknadu od strane Amerikanaca. Potonji su sretno plutali izraelske probne balone tako da izraelsko vodstvo nije djelovalo slabo ili kompromitirajuće. Dva su velika događaja definirala tu političku fazu 1988.: Dana 15. studenog, Nacionalno vijeće PLO-a (PNC) proglasilo je palestinsku državu u egzilu iz Alžira, a samo dva tjedna kasnije, američki veleposlanik u Tunisu Robert H. Pelletreau Jr., imenovan je za jedina američka veza čija je misija bila uspostaviti kontakte s PLO-om. Unatoč američkom deklariranom protivljenju Arafatovom potezu, SAD je zapravo bio zadovoljan vidjeti da je simbolična deklaracija bila popraćena velikim političkim ustupcima. PNC je odredio uspostavu nezavisne države na palestinskom 'nacionalnom tlu' i pozvao na instituciju "aranžmana za sigurnost i mir svih država u regiji" putem dogovorenih rješenja na međunarodnoj mirovnoj konferenciji na temelju UN-ove rezolucije 242. i 338 i palestinska nacionalna prava.
Iako je Arafat opetovano bio suočen s još većim američkim zahtjevima – koji uistinu nikada nisu prestali sve do njegovog navodnog ubojstva otrovom u Ramallahu 2004. – usporavanje je bilo prava preambula sporazuma iz Osla nekoliko godina kasnije. Od tada su Palestinci malo toga dobili osim simboličnih pobjeda počevši od 1988. kada je Generalna skupština UN-a "priznala" Alžirsku proklamaciju. Zatim je glasovalo da se referenca na "Oslobodilačku organizaciju Palestine" zamijeni onom na "Palestina". I od tada je to jedna za drugom simbolična pobjeda, prikazana u službeno priznatoj palestinskoj zastavi, poštanskim markama, nacionalnoj himni i slično. Na terenu je stvarnost bila izrazito i uznemirujuće drugačija: novonastala ilegalna židovska naselja postala su utvrđeni gradovi, a relativno mala doseljenička populacija sada se pretvorila u više od pola milijuna doseljenika; Jeruzalem je potpuno opkoljen naseljima i odsječen od ostatka okupiranih područja; palestinska uprava uspostavljena 1994. da vodi Palestince prema neovisnosti postala je stalni status palestinskog vodstva koje je postojalo onoliko koliko mu je izraelsko dopuštalo postojanje; polarizacija uzrokovana korupcijom PA i njezina sigurnosna koordinacija s Izraelom doveli su do građanskog sukoba koji je podijelio palestinski nacionalni projekt između frakcijskih i sebičnih agendi.
Potpora koju je 'Palestina' dobila u Ujedinjenim narodima mora biti ohrabrujuća, u najmanju ruku, za većinu Palestinaca. Ogromna podrška, posebno od strane tradicionalnih pristaša Palestine (većina čovječanstva uz nekoliko iznimaka) ukazuje da je američka hegemonija, zavrtanje ruku i izraelsko-američka propaganda ipak bila od male koristi. Međutim, to se ne bi trebalo pogrešno identificirati kao stvarna promjena kursa u ponašanju palestinskih vlasti kojima još uvijek nedostaje pravni, politički i posebno moralni legitimitet među Palestincima koji traže opipljiv poticaj slobodi, a ne puke simbolične pobjede.
Ako Abbas misli da bi dobivanje nove formulacije za status Palestine u UN-u pružilo potreban politički teatar za opravdanje novih 20 godina posvemašnjih neuspjeha, onda će vrijeme sigurno pokazati da nije u pravu. Međutim, ako se novi status koristi kao platforma za radikalno drugačiju strategiju koja bi revitalizirala iscrpljeni politički diskurs s jedinim ciljem ujedinjenja svih Palestinaca oko novog ponosnog nacionalnog projekta, onda postoji nešto vrijedno rasprave. Doista, novi status nije ono što je uistinu važno, nego kako se on tumači i koristi. Iako povijest nije baš obećavajuća, budućnost će imati posljednju riječ.
Ramzy Baroud (ramzybaroud.net) je međunarodno sindicirani kolumnist i urednik PalestineChronicle.com. Njegova najnovija knjiga je My Father Was a Freedom Fighter: Gaza's Untold Story (Pluto Press, London).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije