ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacijeIako mu je bila namjera inspirirati njegove sljedbenike Stranke Fatah, televizijski govor Mahmouda Abbasa na 51. godišnjicu pokretanja skupine istaknuo je, umjesto toga, krizu bez presedana koja nastavlja pustošiti palestinski narod. Ne samo da je Abbas zvučao defenzivno i bez ikakvih ozbiljnih ili novih inicijativa, nego se njegova krajnja namjera činila kao da se radi o njegovom političkom preživljavanju i ni o čemu drugom.
U svom govoru 31. prosinca ubacio je mnoge stare klišeje, povremeno korivši Izrael, iako pažljivo sročenim jezikom, i inzistirao da će sve vitalne odluke koje se tiču "budućnosti zemlje, naroda i nacionalnih prava" biti “podložno općim izborima i (o kojima glasa Palestina) Nacionalnom vijeću (PNC), jer su naši ljudi podnijeli velike žrtve i oni su izvor svih vlasti.”
Ironično, Abbas predsjeda Palestinskom upravom (PA) s mandatom koji je istekao u siječnju 2009., a njegova stranka Fatah, koja je odbila prihvatiti rezultate demokratskih izbora na okupiranim teritorijima 2006., nastavlja se ponašati kao 'vladajuća stranka' bez mandata, osim političke potvrde koju dobiva od Izraela, SAD-a i njihovih saveznika.
Što se tiče PNC-a, on je služio kao zakonodavno tijelo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) sve dok PA nije osnovana 1994. Potpomognuta međunarodnim fondovima, PA je u početku formirana kao sredstvo za postizanje cilja, što je 'konačni status' ' pregovori i palestinska država. Umjesto toga, postao je status quo sam po sebi, a njegove institucije, koje su u velikoj mjeri odražavale političke interese specifičnog ogranka unutar Fataha, zamijenile su PLO, PNC, zajedno sa svim drugim institucijama koje su izražavale određeni stupanj demokracije i uključenosti.
Bez obzira na strukturu PLO-a koja je simbolično ostala na mjestu nakon mekog puča PA sada je gumeni pečat koji ne odražava samo želje jedne stranke, Fataha (koji je izgubio većinu među Palestincima 2006.), već elitističku, bogatu skupinu unutar nekoć vodeća stranka. Na neki način, Abbasova trenutna uloga uglavnom je služiti interesima ove skupine, za razliku od ucrtavanja puta oslobođenja za cijeli palestinski kolektiv, kod kuće, u izbjegličkim kampovima ili u dijaspori.
Ništa nije tako govorilo o Abbasovoj pravoj misiji na čelu PA kao njegova izjava u govoru od 31. prosinca, gdje je potpuno isključio raspuštanje PA – sada kada nije uspjela u svojoj misiji, i dok je razrađen PLO već postoji politička struktura koja ju je sposobna zamijeniti. Čudno, Abbas je PA opisao kao jedno od najvećih postignuća palestinskog naroda.
Kažem, 'čudno' jer je PA bila rezultat sada praktički nepostojećeg 'mirovnog procesa' iz Osla, koji su Abbas i nekolicina drugih dogovorili u tajnosti s Izraelom, po nalogu pokojnog palestinskog vođe Fataha, Yassera Arafata. Cijela se inicijativa temeljila na tajnovitosti i prijevari i potpisana je bez uzimanja u obzir palestinskog naroda. Što je još gore, kada su Palestinci pokušali glasati kako bi osporili status quo koji je izazvao Oslo, Fatah je odbacio ishod izbora, što je dovelo do građanskog rata 2007. godine u kojem su ubijene stotine Palestinaca.
Ali osim povijesnih propusta Abbasa, koji sada ima 80 godina, njegove riječi – iako su imale za cilj uvjeriti svoje pristaše – zapravo su snažan podsjetnik da palestinski narod, koji prolazi kroz nasilni ustanak od listopada , praktički su bez vođe.
Dok Abbas objašnjava da je razlog iza 'habba' ili 'ustanka' – referenca na trenutnu Intifadu – izraelsko kontinuirano kršenje zakona i nezakonito naseljavanje, on nije podržao trenutni ustanak ili se ponašao kao da je on vođa tog naroda mobilizacija. On stalno pokušava držati poslovičnu palicu u sredini kako ne bi izazvao bijes svog naroda niti Izraela.
Poput lukavog političara, on također pokušava izvući višestruku korist, povremeno stajući na stranu naroda, kao da je revolucionarni vođa, kako bi podsjetio Izrael i SAD na njegovu važnost kao nekoga tko predstavlja nenasilnu stranu palestinske politike, i jahati na valu intifade dok se ne uspostavi stari poredak. Zapravo, znakovi tog starog poretka – beskrajnih pregovora – još uvijek su vidljivi. Glavni pregovarač PA, Saeb Erekat, nedavno je objavio da se razgovori između PA i Izraela još uvijek vode, što je užasan znak u vrijeme kada su Palestinci u očajničkoj potrebi za potpunim preispitivanjem svog propalog pristupa politici i nacionalnom oslobođenju.
Međutim, problem je puno veći od Mahmouda Abbasa. Svođenje palestinskog neuspjeha na karakter jedne osobe duboko je ukorijenjeno u većini političkih analiza koje se odnose na Palestinu dugi niz godina. (Ovo je zapravo više izraženo u zapadnim nego u arapskim medijima). Nažalost, nakon što ostarjeli Abbas više ne bude na političkoj sceni, problem će vjerojatno i dalje postojati, ako se ne riješi.
Dok je Fatah dao značajan doprinos palestinskom otporu, njegov najveći doprinos bio je oslobađanje palestinske stvari, koliko je to bilo praktično moguće, od ograničenja i manipulacije arapske politike. Zahvaljujući toj generaciji mladih palestinskih vođa, koja je također uključivala vođe PFLP-a i drugih socijalističkih grupa, jednom je postojala relativno jedinstvena palestinska platforma koja je predstavljala određeni stupanj palestinskih prioriteta i ciljeva.
Ali to relativno jedinstvo bilo je podijeljeno među palestinskim frakcionašima: unutar samog PLO-a, a zatim i izvan PLO-a, gdje su grupe i podskupine prerasle u razne ideološke pravce, od kojih su mnoge financirali arapski režimi koji su koristili palestinsku borbu da služe nacionalne i regionalne agende. Uslijedila je duga i tragična epizoda nacionalnog kolapsa. Kada je Palestinski otpor protjeran iz Libanona 1982., nakon izraelske invazije na tu zemlju, PLO-om i svim njegovim institucijama uglavnom je upravljala jedna stranka. Fatah je do tada postao stariji i korumpiraniji, djelujući unutar geografskih sfera koje su bile daleko od Palestine. Dominirao je PLO-om koji je do tada izrastao u tijelo ogrezlo u političkom tribalizmu i financijskoj korupciji.
Istina, Abbas je bitan lik u toj tužnoj epizodi koja je dovela do fijaska u Oslu 1993.; međutim, rastuća politička kultura koju je on djelomično zastupao nastavit će djelovati neovisno o težnjama palestinskog naroda, sa ili bez Abbasa.
To je klasa, koja se hrani američko-zapadnim novcem i povlasticama i sretno tolerirana od strane Izraela, s kojom se moraju suočiti sami Palestinci, ako žele imati stvarnu priliku da ponovno zatraže svoje nacionalne ciljeve.
Trenutna mudrost koju neki prenose, da je današnja Intifada zamijenila PA, potpuna je besmislica. Niti jedna narodna mobilizacija nema šanse uspjeti ako ju koči tako moćna grupa kao što su one uložene u PA, a sve ujedinjene velikim interesima.
Štoviše, čekanje da Abbas artikulira jaču, uvjerljiviju poruku također je gubitak vremena, budući da bolest nije Abbasovo korištenje vokabulara, već odbijanje njegove grupe da ustupi centimetar svoje nezaslužene privilegije, kako bi otvorili prostor za demokratičnije okruženje – kako bi svi Palestinci, sekularisti, islamisti i socijalisti jednako sudjelovali u borbi za Palestinu.
Polazna točka bila bi jedinstveno vodstvo na okupiranim teritorijima koje upravlja Intifadom izvan granica frakcija, u kombinaciji s vizijom preuređenja institucija PLO-a kako bi postale uključivije i okupile sve Palestince, posvuda, zajedno.
Abbas će uskoro otići s političke scene, bilo zbog unutarnjeg udara Fataha, bilo zbog starosti. U svakom slučaju, budućnost Palestine ne može biti prepuštena njegovim sljedbenicima, da upravljaju kako im odgovara i da štite vlastite interese. Budućnost cijele nacije je u pitanju.
Dr. Ramzy Baroud piše o Bliskom istoku više od 20 godina. Međunarodni je kolumnist, medijski konzultant, autor nekoliko knjiga i osnivač PalestineChronicle.com. Njegove knjige uključuju 'Searching Jenin', 'The Second Palestinian Intifada' i njegovu posljednju 'My Father Was a Freedom Fighter: Gaza's Untold Story'. Njegova web stranica je: www.ramzybaroud.net.