Dana 10. travnja 2002., tadašnji britanski premijer Tony Blair rekao je Donjem domu parlamenta: "Režim Sadama Huseina... razvija oružje za masovno uništenje i ne možemo ga ostaviti da to radi nekontrolirano."
Godinu dana kasnije, Blair se s entuzijazmom pridružio koaliciji predvođenoj SAD-om koja je pokrenula ilegalni rat protiv Iraka. Njihov lov na oružje za masovno uništenje bio je uzaludan jer takvo oružje zapravo nije postojalo. Iraq Survey Group, organizacija od 1,400 članova koju su osnovali CIA i Pentagon, pokušala je dokazati suprotno, ali se vratila samo praznih ruku. U svom konačnom izvješću Duelfer, objavljenom u rujnu 2004., grupa "nije pronašla dokaze o zajedničkim naporima da se ponovno pokrene [nuklearni] program."
Čovjek bi pomislio da bi godine između 1991. – prvog rata protiv Iraka – i 2003. bile dovoljne da uvjere zapadne saveznike predvođene SAD-om da ekonomski opkoljeni, politički izolirani i ratom razoreni Irak nema kapaciteta za proizvodnju takvog oružja. Ipak, Irak je napadnut sa žestinom koja je ostavila stotine tisuća mrtvih i uništenu zemlju. Ishod nesreće za neke može biti povijest, ali to je razorna stvarnost za milijune Iračana.
S obzirom na sve ovo, ne bismo li trebali očekivati barem malu promjenu kursa?
'Bubnjevi rata sve su glasniji dok Iran i Izrael pojačavaju retoriku', objavio je naslov priče u britanskim Independent novinama 4. veljače, dok su ABC vijesti izjavile da 'Strah od izraelskog rata s Iranom raste usred povećane zabrinutosti za nuklearno oružje.'
Naravno, postoji mnogo novinarskih trikova u načinu na koji se priča prenosi. Iran je obećao odmazdu ako bude napadnut, ali mogući rat je inicirao i projektirao Izrael.
Zapravo, suprotno uvriježenoj percepciji, potencijalni rat nije isključivo izraelsko-iranska stvar. Dok Izrael rješava logistička pitanja, zapadni saveznici aktivno rade na ekonomskom gušenju Irana i političkoj izolaciji. Strategija može ostaviti dojam da je Izrael predator koji želi ubiti, ali svi ostali detalji se rješavaju u zapadnim prijestolnicama.
Kao što je bio slučaj s Irakom, zapadni saveznici sada kuju pravne i političke diskurse. Dok nastavljaju eskalirati na više frontova, čini se da inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) zgodno nailaze na razne prepreke u samom Iranu.
U međuvremenu, glavni mediji nastavljaju širiti ideju o Iranu kao prijetnji Izraelu i Sjedinjenim Državama. Komentari koje je tijekom propovijedi u petak dao iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei, koji je zaprijetio ozbiljnom odmazdom u slučaju napada, razvučeni su u svim mogućim smjerovima kako bi se stvorio dojam opasnog iranskog vodstva. Time se namjeravalo retrospektivno zacementirati bizarni izraelski narativ da se 'Iran mora zaustaviti prije nego što bude prekasno'.
Posjet UN-ovih nuklearnih inspektora Iranu je neuspjeh, kaže West', objavio je naslov u New York Times, iako je sama priča ukazivala na činjenicu da su se inspektori samo suočili s problemima u susretu s ključnim znanstvenicima te da će se vratiti kasnije tijekom mjeseca.
Medijska tjeskoba dosegla je vrhunac u povijesti objavljivanjem izvješća u Nezavisan, koji je sugerirao da američki ministar obrane Leon Panetta “vjeruje da bi Izrael mogao napasti nuklearne mete u Iranu prije ljeta nakon što je zaključio da bi vojna akcija mogla biti potrebna prije nego bude 'prekasno' da se zaustavi teheranski nuklearni program”.
Zveckanje oružjem koje je prethodilo invaziji na Irak pripremilo je javno mnijenje za rat koji se nikada nije trebao dogoditi. U slučaju Iraka, Izrael je bio središnji dio američkog opravdanja za rat. Obranu Izraela od neke zamišljene iračke prijetnje koristio je svaki ratni entuzijast u američkoj vladi i medijima.
Sada je red na Iran. Ružno će djelo ovaj put vjerojatno počiniti izraelske ruke već u travnju, prema Panetti. (Moglo bi se reći da je prljavi rat već u tijeku budući da su počinjena brojna ubojstva usmjerena na iranske znanstvenike.)
Iako je sama sugestija o ratu bila izraelsko-američka 'opcija' koja se bacala naprijed-natrag barem od 2005. godine, u izvješćima zapadnih medija ne može se pronaći nikakvo razumno iransko stajalište.
“Iran tvrdi da kao potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja i član Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) ima svako pravo razvijati i stjecati nuklearnu tehnologiju u miroljubive svrhe”, stoji u članku objavljenom na iranskoj Press TV. web stranica.
Takve tvrdnje neće biti dovoljno uvjerljive za izraelsko vodstvo. Kad izraelski službeni diskurs na Hamasove slabašne rakete domaće izrade gleda kao na 'egzistencijalnu prijetnju', može se zamisliti strepnja suživota s vojno jakim Iranom. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegov ministar obrane Ehud Barak dva su glavna zagovornika argumenta 'bombardirajte Iran prije nego što bude prekasno'. Uzimajući u obzir izraelski postojeći arsenal nuklearnog oružja, pristajanje na izraelsku logiku najvažnije je za prihvaćanje da samo Izrael na neki način ima moralnu sposobnost mudro koristiti oružje za masovno uništenje.
Zastrašujuće, dužnosnici su koristili godišnju konferenciju izraelskog sigurnosnog establišmenta u Interdisciplinarnom centru u Herzilyji da uglavnom raspravljaju o 'kako' i 'kada' pokretanja svojih napada. Zamjenik premijera Moshe Yaalon odlučan je u namjeri da se “na ovaj ili onaj način... ()mesijansko-apokaliptični” iranski nuklearni projekt zaustavi. Yaalon je strastveni zagovornik teorije da se iranske neuzemljene objekte zapravo može probiti bombama za uništavanje bunkera.
Međutim, korištenje ratne priče o Iraku za usporedbu mora ovdje završiti. Činjenica je da postoje i značajne razlike između oba slučaja. Iran je velika regionalna sila, geografski ogromna i ne može se politički 'obuzdati' ili ekonomski ugušiti bez traženja visoke cijene od svih uključenih strana. Nikakva kopnena invazija nije moguća, jer SAD broji svoje gubitke u Iraku i smanjuje svoj vojni proračun. Iran je imao dovoljno vremena da predvidi i pripremi se za sve mračne mogućnosti. Spremnost američko-britansko-zapadne javnosti da prihvati još jedan ratni razlog je na najnižoj razini. A ratni čin mogao bi uništiti svaki preostali privid stabilnosti u strateški i ekonomski dragocjenoj regiji tijekom vremena globalne recesije.
Ako se povijest ikada ponavlja, to se događa samo kada ne uspijemo naučiti njezine važne lekcije. Izrael bi mogao biti spreman prihvatiti takve šanse, ali zašto bi ostatak svijeta?
– Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je kolumnist međunarodnog profila i urednik PalestineChronicle.com. Njegova najnovija knjiga je My Father Was a Freedom Fighter: Gaza's Untold Story (Pluto Press, London).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije