Uklonjena od stvarnosti, samozatajna i očajna, Busheva administracija krenula je u još jednu PR ofenzivu, u onome što se smatra "trećim najvećim naporom u odnosima s javnošću" u prošloj godini.
U svom prvom u nizu govora, predsjednik je govorio o svijetu u kojem su preventivni ratovi ključni za sprječavanje napada terorista, da bi "napuštanje" Iraka Amerikance izložilo riziku, gdje bi teroristi djelovali "u ulice naših gradova.â€
"Rat koji vodimo danas je više od vojnog sukoba," rekao je skupini veterana na konvenciji Američke legije u Salt Lake Cityju 31. kolovoza. "To je odlučujuća ideološka borba 21. stoljeća." €
Ali pet godina nakon jezivog masakra 11. rujna, i tri i pol godine nakon krvavog i besmislenog rata u Iraku — s brojkama mrtvih koje su višestruko veće od 9. rujna 11. — Busheva administracija mora cijeniti golemost svog debakla. Umjesto da se suoči s pogreškama, administracija se trudila lagati o početnim motivima, mijenjati ciljeve kad god je bilo prikladno i igrati na faktoru straha, ustrajno pokušavajući prestrašiti ionako ranjivu i uplašenu javnost.
Samo nekoliko tjedana nakon što su američki tenkovi ušli u "oslobođeni" Bagdad, rat je krenuo naopako; ratni ciljevi pomaknuli su se poput pustinjskog pijeska: kada nije pronađeno oružje za masovno uništenje, svrha invazije preobrazila se u nametanje demokracije; kada je demokratsko pretvaranje dovelo do sektaške politike, praćene krvoprolićem, retorika demokracije je bila napuhana da uključi cijeli Bliski istok. Zamišljeno je kao savršena shema za odvraćanje pozornosti, koja je arapske vlade - ironično, uglavnom američke saveznike za početak - a ne Bushovu administraciju, stavila pod međunarodni nadzor.
Prebacivanje krivnje, mijenjanje bojnih polja i petljanje s retorikom poslužili su kao jedina definirana strategija, koju je Busheva administracija dosljedno ubacivala kako bi opravdala svoj užasni rekord, onaj koji je navodno bio pokvaren porazima i nepoštenjem, ne samo u inozemstvu, već i kod kuće. (Katastrofalan savezni odgovor na humanitarnu krizu potaknutu uraganom Katrina bio je jasan pokazatelj koliko malo administracija cijeni živote nekih Amerikanaca. Godinu dana nakon srceparajuće katastrofe, New Orleans je još uvijek manje nastanjiv od Bagdada.)
Da su se krize u koje je administracija gurnula naciju dogodile u bilo kojoj drugoj zapadnoj demokraciji, ozbiljne bi se promjene u kabinetu dogodile prije mnogo godina, a mnogi kreatori politike i dužnosnici bili bi pozvani na odgovornost. Užasno je uznemirujuće da je američka demokracija opljačkana svojih najosnovnijih elemenata odgovornosti prema javnosti i da su mediji odstupili od svoje povijesne uloge i postali vladino propagandno oruđe, umjesto očiju i ušiju naroda.
Međutim, mora se primijetiti da su, od samog početka, tekući reklamni trikovi skrojeni na načine koji su sve samo ne slučajni. Naprotiv, ohrabrena retorika iskonstruirana je s jasnom logikom i ciljevima, s ciljem slanja lucidnih poruka opreznoj javnosti da:
Prvo, postoji jasna strategija i da Busheva administracija nije tim za upravljanje krizama, već odgovorno predsjedništvo koje vodi moralni i odlučujući rat, držeći se uloge Amerike kao vođe slobodnog svijeta.
Drugo, teroristička je prijetnja još uvijek vrlo stvarna i ako Amerika napusti Irak, teroristi bi mogli potjerati Amerikance natrag na njihove ulice.
Treće, dok je administracija odlučna boriti se protiv terorista ma gdje oni bili, oprezna zbog visoke cijene koju je potrebno platiti da bi se svijet oslobodio “sila tame†koje drže mir i spokoj u zarobljeništvu, demokrati su prikazani kao beskičmenjaci i njihovi stav koji se smatra “pomirljivim†prema američkim neprijateljima. Taj isti pristup tražio je i tajnik Rumsfeld kako bi pobudio bolna sjećanja na Drugi svjetski rat, kada su saveznici (predvođeni Britanijom) bili optuženi za popuštanje kako bi izbjegli potpuni rat s Hitlerom. (Mora se reći da su Izraelci izmislili analogiju prije rata u Iraku, a sada provociraju istu logiku protiv Irana).
Naposljetku - iu srodnom cilju - rat protiv Al-Qaide i terorista jednak je po posljedicama, važnosti i značenju najvećem i najkrvavijem ratu ikada vođenom, ratu protiv fašizma i nacizma.
Kada je predsjednik prvi put uveo izraz "islamofašisti" — odmah nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo najavilo osujećivanje terorističke zavjere da digne u zrak nekoliko putničkih zrakoplova 10. kolovoza — malo tko je očekivao da će takav događaj biti službeni uvođenje odlučne PR kampanje, gdje se nekoliko ćelija koje je ujedinio, makar i labavo, srednjovjekovni klerik, izjednačava s najvećom ikad zabilježenom prijetnjom čovječanstvu. Prema Bushu, današnji teroristi su "nasljednici fašista, nacista, komunista i drugih totalitarista 20. stoljeća."
Ova fantastična analogija, koliko god bila kontradiktorna stvarnosti, zasigurno će naježiti mnoge Amerikance, s nadom da će se još više stisnuti uz svog tvrdog, bezveznog predsjednika. Štoviše, takav pretjerani cilj, onaj borbe protiv islamsko-fašističko-nacističko-komunističke prijetnje, dat će čak i veći mandat administraciji da krene na Iran, ako ne i na Siriju, a možda i na Venezuelu. Neprestano opisivanje iranskog predsjednika Ahmadinejada kao novog Hitlera - također izraelskog doprinosa - učinilo bi rat protiv Irana još opravdanijim, moralno govoreći. (Izrael je inzistirao na tome da je paket poticaja ponuđen Iranu da napusti svoj nuklearni program bio jednak udovoljavanju Hitleru kada se obrušio na svoje neposredne susjede i zaprijetio svjetskim ratom.)
Rumsfled je optužio kritičare administracije da nisu naučili "povijesne lekcije". Istina je da ni Rumsfeld ni njegovi šefovi izgleda nisu svjesni svojih povijesnih pogrešaka. Iako bi promjena retorike mogla poslužiti ograničenim političkim ciljevima u kratkom roku, teško da će početi iskupljivati strašne greške koje je ova administracija počinila, u rasponu od zločina protiv čovječnosti do uplitanja Amerike u jedan od njezinih dosad najkatastrofalnijih vojnih angažmana.
Doista, Drugi svjetski rat pomogao je staviti Ameriku na kartu kao velesile bez premca.
Međutim, Busheva administracija inzistira na pokretanju trećeg svjetskog rata i ako se temeljna promjena kursa ne dogodi odmah, to će sigurno potkopati američki uvoz, prestiž i možda globalnu važnost.
-Ramzy Baroud je američki novinar i pisac. Njegova najnovija knjiga, “Druga palestinska intifada: Kronika narodne borbe” (Pluto Press) dostupna je u mnogim knjižarama, a može se pronaći i na Amazon.com.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije