Desetljećima su čelnici Indije i Pakistana bili opčinjeni snagom bombe. Bez obzira na njihove razne druge razlike, čini se da su vjerovali da je prijetnja masovnog uništenja koju predstavlja nuklearno oružje sila dobra, te da je samo oružje od vitalnog značaja za dobrobit njihovih zemalja. Predsjednik APJ-a Abdul Kalam, na primjer, tvrdio je da je nuklearno oružje "uistinu oružje mira". Sa svoje strane, predsjednik Pervez Musharraf je izjavio da je nuklearno oružje njegove zemlje kritično i važno kao i nacionalna sigurnost, gospodarstvo i Kašmir.
Međutim, onima koji nisu zaslijepljeni bombom, potraga za nuklearnim oružjem nije donijela ništa osim natjecanja u razornim sposobnostima i krize za krizama. Činilo se da je Hladni rat dovoljan dokaz, ali lekcije su izgubljene za one koji vladaju u Indiji i Pakistanu. Nuklearne ambicije New Delhija samo su potaknule Islamabad da ga slijepo slijedi. Nuklearni test 1974. u Pokhranu izoštrio je pakistansku odlučnost da ne bude zaostavljen i, kao što su se mnogi bojali, bomba nije željela dugo ostati u sjeni. Prvo su Indija, a zatim Pakistan testirali nuklearno oružje u svibnju 1998.
Stvari su išle s lošeg na gore. Kargilski rat uslijedio je jedva godinu dana nakon toga, dokazujući da dvije nuklearno naoružane zemlje doista mogu voditi ratove – suprotno sugestijama nekih. Mnogo stotina vojnika poginulo je na obje strane, dok je vodstvo dviju zemalja prijetilo apokalipsom. Nešto više od dvije godine kasnije, Indija i Pakistan su se ponovno pripremili za borbu. Procjenjuje se da je pola milijuna vojnika hitno dopremljeno do granice i, kako su se dani pretvarali u tjedne i mjesece, nuklearne prijetnje su bile napuštene. Koje su lekcije naučene iz produženog zastoja na granici? Ništa, čini se - osim možda da je svaka zemlja trebala biti bolje pripremljena za vođenje nuklearnog rata.
Godine 2005. obje su zemlje izvele velike ratne vježbe koje su pretpostavljale moguću uporabu nuklearnog oružja. Indijsko-pakistanski nuklearni rat, u kojem bi svaki koristio samo pet svojih raspoloživih nuklearnih oružja, ubio bi procijenjenih tri milijuna ljudi i teško ozlijedio još jedan i pol milijun. U međuvremenu, čak i dok južnoazijsko i svjetsko javno mnijenje pritiska obje zemlje da se povuku s nuklearnog ruba, New Delhi i Islamabad odgovaraju naporima da se prikažu kao 'odgovorne' nuklearne države. U isto vrijeme, nastavljaju gurati naprijed što je jače moguće u svojoj utrci u naoružanju.
Ponor između riječi i djela bio je jasan nakon prve javne demonstracije nuklearne odgovornosti – sastanka na vrhu u Lahoreu 1999. između premijera Atala Biharija Vajpayeeja i Miana Nawaza Sharifa. Iako su njih dvojica naredila svojim nuklearnim ustanovama da poduzmu testove tek godinu dana ranije, u Lahoreu su razgovarali o "dijeljenju vizije mira i stabilnosti" i "napretku i prosperitetu" za svoje narode. Summit je proizveo malo opipljivog napretka u kontroliranju utrke u nuklearnom naoružanju. Dvije su se države doduše dogovorile da će se međusobno obavještavati o testiranju balističkih projektila, ali su tek u listopadu 2005. konačno ispoštovale taj dogovor. Unatoč tome, sporazum ne ograničava budući razvoj ili testiranje raketa.
Ratne igre
Potkontinent je usred utrke projektila. I Indija i Pakistan testirali su razne vrste projektila posljednjih godina, čak su poduzeli prve korake prema postavljanju raketa s nuklearnim oružjem. Indija je u svoj arsenal uvela raketu Agni-II dometa 2000 km. Pakistan je učinio isto s raketom Shaheen dometa 750 km, kao i s testiranjem rakete Ghauri dometa 1500 km. Ovim bi projektilima trebalo samo pet minuta leta da dosegnu važne gradove u 'suprotstavljenim' zemljama.
Baš kao što se dogodilo tijekom Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, u Južnoj Aziji razvoj ovih projektila pokrenuo je bjesomučnu potragu za obrambenim štitom, kao i protuuslugom takvoj obrani. Indija je tražila obranu od balističkih raketa od Rusije, Izraela i SAD-a kako bi neutralizirala pakistanske rakete. Pakistan je odgovorio testiranjem krstareće rakete s zemlje dometa dometa 500 km, što je general Musharraf povezao sa zabrinutošću oko indijskih planova: “Postojao je osjećaj da postoji neravnoteža koja se stvara zbog kupnje vrlo naprednih... tehnološko oružje... Dopustite mi da kažem da ovo poboljšava ravnotežu.«
Potraga za prednošću pokreće potragu za ravnotežom i ide dalje. Nije iznenađenje da su vojni proračuni u Indiji i Pakistanu dramatično porasli od početka nuklearnih pokusa. Indija je potrošila više od 2.2 bilijuna INR na svoju vojsku između 2000. i 2004. Gen. Musharraf otkrio je da je Pakistan od 2000. potrošio više na svoj nuklearni arsenal nego u prethodnih 30 godina.
Budućnost izgleda još gore. U lipnju 2005. SAD i Indija potpisale su 10-godišnji sporazum o obrambenoj suradnji, koji uključuje prodaju naprednog oružja i pomoć indijskom svemirskom i nuklearnom programu. Kao što je viši američki dužnosnik objasnio: "[Naš] cilj je pomoći Indiji da postane velika svjetska sila u 21. stoljeću," dodajući, "U potpunosti razumijemo implikacije, uključujući vojne implikacije, te izjave." Svrha sporazuma jasno je stavljena do znanja kada je bivši američki veleposlanik u Indiji, Robert Blackwill, upitao: "Zašto bi SAD želio provjeravati indijske raketne sposobnosti na načine koji bi mogli dovesti do stalne kineske nuklearne dominacije nad demokratska Indija?â€
Nakon odluke iz lipnja uslijedio je eksplicitniji nuklearni sporazum u kojem je Busheva administracija pristala poništiti američke i međunarodne propise koji su desetljećima ograničavali pristup Indiji uranu, sirovini za nuklearno gorivo i nuklearno oružje. Sa svoje strane, Indija će odvojiti svoje vojne i civilne nuklearne objekte i programe te će svoje civilne objekte dobrovoljno dati na inspekciju Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA). SAD nije tražio od Indije da zaustavi proizvodnju materijala za nuklearno oružje kao dio sporazuma; Indija to vjerojatno neće učiniti. Pristup međunarodnom tržištu urana omogućio bi Indiji da oslobodi više svog domaćeg urana za značajno proširenje svojih kapaciteta nuklearnog oružja. Indijske opcije mogle bi, na primjer, uključivati izgradnju trećeg nuklearnog reaktora za proizvodnju plutonija za više oružja; početak proizvodnje visoko obogaćenog urana za oružje; ili pravljenje goriva za nuklearnu podmornicu koju pokušava izgraditi desetljećima.
Pakistan je sada zatražio isti dogovor od Sjedinjenih Država. Bivši načelnik vojske Jahangir Karamat, sada veleposlanik u SAD-u, upozorio je: “Ravnoteža snaga u Južnoj Aziji ne bi trebala postati toliko nagnuta u korist Indije, kao rezultat odnosa SAD-a s Indijom, da Pakistan mora početi poduzimanje izvanrednih mjera kako bi se osigurala sposobnost za odvraćanje i obranu.« SAD je odbio zahtjev Islamabada, navodeći, među ostalim, ulogu Pakistana u širenju tehnologije nuklearnog oružja u Sjevernu Koreju, Libiju i Iran, te njegove odbijanje da se očituje o aferi AQ Khan. Unatoč svim pričama o 'minimalnom sredstvu odvraćanja', Pakistan bi se sada mogao pokušati pripremiti za proširenje vlastitog programa. Bivši pakistanski ministar vanjskih poslova čak je ustvrdio da bi Islamabad "trebao unaprijediti svoju sposobnost odvraćanja pojačavanjem istraživanja i razvoja te integracijom strateških sredstava na kopnu, u zraku i moru - iako bi čak i taj projekt bio skup i trajao bi godinama."
Vrijeme ludaka
Sve moćniji kompleks nuklearnog oružja u Indiji i Pakistanu nadvladava zdrav razum i onemogućuje mogućnost mira. S obje strane, sa podjednako uskim ciljevima, zagovornici nuklearnog oružja tjeraju Potkontinent sve brže niz put prema većim i opasnijim nuklearnim arsenalima i ratu. Došlo je vrijeme da ponovimo riječi američkog sociologa Lewisa Mumforda, koji je napisao ubrzo nakon osvita nuklearnog doba: “Ludaci upravljaju našim poslovima u ime reda i sigurnosti. Glavni luđaci traže titule generala, admirala, senatora, znanstvenika, administratora, državnog tajnika, čak i predsjednika.«
Ako Južna Azija želi preživjeti vlastito nuklearno doba, trebat će nam snažni mirovni pokreti iu Pakistanu i Indiji, kao i u cijelom ostatku Južne Azije. Prvi koraci su već poduzeti. Pakistanska mirovna koalicija, osnovana 1999., nacionalna je mreža skupina koje rade za mir i pravdu. S druge strane granice, indijski aktivisti su 2000. godine osnovali Kampanju za nuklearno razoružanje i mir. Ovi pokreti trebat će svu pomoć i potporu koju mogu dobiti kako bi držali pod kontrolom generale, predsjednike i premijere. Čelnicima u Indiji i Pakistanu mora se čvrsto reći da ljudi neće dopustiti da se vodi nuklearni rat.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije