Dok su izraelske bombe padale na Pojas Gaze tijekom njegovog jednostranog rata između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009., milijuni diljem svijeta izašli su na ulice u potpunom i beskompromisnom bijesu. Razina barbarstva u tom ratu, pogotovo zato što je vođen protiv siromašne, bespomoćne i fizički zarobljene nacije, ujedinila je ljude svih boja, rasa i vjera. Ali među onima koji su djelovali potpuno ravnodušno, bezrezervno hladno, bili su i neki palestinski dužnosnici na Zapadnoj obali.
Mahmoud Habbash, ministar za socijalna pitanja u PA samo je jedan od tih pojedinaca. Njegovi nastupi na Aljazeeri, tih sudbonosnih dana, bili su brojni. Na jednoj polovici ekrana bilo bi vrištanje, unakažena djeca, osakaćene žene i grupe potraga koje su kopale u mraku u potrazi za mrtvim tijelima, ponekad cijele obitelji. S druge strane, bio je Habbash, koji je politički vrijeđao svoje rivale iz Hamasa u Gazi, ponavljajući istu poruku koju su tako neumorno ponavljali njegovi izraelski kolege. Svaki put kad bi se njegovo lice pojavilo na ekranu, naježila bih se. Svaki njegov neobuzdani vrisak pojačavao je moj osjećaj srama. Možda sramota, ali nikad zbunjenost. Oni koji razumiju kako se sporazum iz Osla iz rujna 1993. pretvorio u kulturu koja je uništila samu strukturu palestinskog društva, mogu u potpunosti cijeniti ponašanje palestinskih vlasti na Zapadnoj obali tijekom rata u Gazi, prije njega i danas.
Ali posebno danas.
Oni koji su se nadali da će izraelski zločini u Gazi ponovno probuditi osjećaj kajanja među egoističnim elitama u Ramallahu, sigurno su bili razočarani kada je PA povukla svoj nacrt rezolucije kojom podržava preporuke južnoafričkog suca Richarda Goldstonea. Izvješće Goldstonea dosad je najopsežnija i transparentna istraga o tome što se dogodilo u Gazi tijekom 23-dnevnog rata. Osuđivao je izraelski teror, a kažnjavao i Palestince. Ali fokus na Izrael nedvojbeno je i zasluženo zauzeo veći dio izvješća od gotovo 600 stranica. Sljedeći korak bio je da Vijeće za ljudska prava pošalje izvješće na razmatranje Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je trebalo proučiti nalaze radi mogućeg prosljeđivanja slučaja Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. Takav potez bio bi povijesni. Znajući sve implikacije takve mogućnosti, Hamas je u potpunosti prihvatio preporuke izvješća. Izrael ga je, uz potporu svog tradicionalnog saveznika SAD-a, odbio, izbacujući razne vrste optužbi i uvreda na račun svjetski poznatog židovskog suca.
Nacrt rezolucije – kojom se osuđuje Izrael i poziva na prijenos izvješća Vijeću sigurnosti UN-a – trebao je biti izglasan u Vijeću 2. listopada. Nažalost, povučen je na zahtjev palestinskih vlasti i njihovog predsjednika Mahmouda Abbasa. Palestinski prijatelji i saveznici u UNHRC-u bili su šokirani, ali dužni. Bili su jednako razočarani kada su gledali izaslanike PA kako raspravljaju o tome, ne s azijskim, afričkim ili drugim tradicionalnim saveznicima u Vijeću, već s američkim i europskim diplomatima, za koje se činilo da imaju veći utjecaj na palestinsko političko djelovanje od onih koji imaju desetljećima podržavao prava Palestinaca na svakom koraku.
Nešto je pošlo po zlu. Kako je vođa okupirane i napaćene nacije mogao počiniti takvu 'pogrešku', odgađajući hitno glasovanje i raspravu o izvješću koje se odnosi na smrt više od 1,400 ljudi, sakaćenje i ranjavanje tisuća drugih, za kasniji datum, šest mjeseci od danas?
Teorije su planule. Izraelski i drugi mediji tvrdili su da je američki pritisak na predsjednika PA Mahmuda Abbasa bio glavni razlog iza navodno neočekivanog poteza. Pozitivno glasovanje o rezoluciji ugrozilo bi 'mirovni proces', stoga se svaka akcija mora ugušiti kako bi se 'mirovnom procesu' dala prilika, bilo je obrazloženje.
Amira Hass iz Haaretza je izrazila mišljenje: "Kronična podložnost uvijek se objašnjava željom za 'napretkom'. Ali za PLO i Fatah, napredak je samo kontinuirano postojanje Palestinskih vlasti, koje sada više nego ikada prije funkcioniraju kao podizvođač za IDF, zaštitarsku službu Shin Bet i Civilnu upravu."
Jonathan Cook je, međutim, ponudio drugo stajalište: "Izrael je upozorio da će odustati od obveze dodjele radijskih frekvencija kako bi Wataniyi, pružatelju mobilnih usluga, omogućio da ovaj mjesec započne s radom na Zapadnoj obali. Telekomunikacijska industrija temelj je palestinskog ekonomije, s trenutnom monopolskom tvrtkom, PalTel, koja čini polovicu vrijednosti palestinske burze."
"Nema krvi za mobilne telefone", možda bi trebala glasiti nova pjesma u Palestini. Ali to je ta tužna činjenica koja je držala Palestinca kao taoca previše godina. Međutim, nisu samo mobilne tvrtke čiji interesi trijumfiraju nad agonijom Gaze. Doista, kultura nakon Osla prihvatila je klasu izvođača radova. Riječ je o poslovnim ljudima koji su ili visoki dužnosnici PA i stranke Fatah, ili oboje, ili su blisko povezani s njima. Većina milijardi dolara međunarodne pomoći koja se slila u Palestinu nakon potpisivanja Osla našla je svoj put na privatne bankovne račune. Bogatstvo je stvorilo više bogatstva i tvrtke za "izvoz i uvoz" nicale su poput otrovnog bršljana usred siromašnih stanova izbjeglica diljem okupiranih područja. Klasa poslovnih ljudi, koji se još uvijek predstavljaju kao revolucionari, zahvatila je svaki aspekt palestinskog društva, koristila ga, kontrolirala i na kraju ugušila. Zalagao se za neopisivu korupciju i, naravno, pronašao saveznika u Izraelu, čija vladavina na okupiranim područjima nikada nije prestala.
PA je postala pokorna ne zbog straha od izraelskog gnjeva samog po sebi, već zbog straha da bi takav gnjev poremetio poslovanje, pa se tako smanjio protok pomoći. A budući da korupcija nije ograničena geografskim granicama, dužnosnici PA u inozemstvu iznijeli su palestinsku sramotu na međunarodnu razinu. Milijuni su marširali u SAD-u, Europi, Aziji, Južnoj Americi i ostatku svijeta, skandirajući za Gazu i njezine žrtve, dok neki veleposlanici PA nisu uspjeli ni doći sudjelovati. Kada su neki od tih diplomata došli na javne forume, to je bilo samo radi drskog napada na palestinske kolege u Hamasu, a ne kako bi pridobili međunarodnu solidarnost s vlastitim narodom.
Spremno okrivljivanje 'američkog pritiska' za objašnjenje Abbasove odluke u UNHRC-u više nije dovoljno. Čak je i poziv 74-godišnjem palestinskom čelniku da podnese ostavku jednako prazan. Abbas predstavlja kulturu, a ta kultura je sebična, sebična i krajnje pokvarena. Ako Abbas ode, a s obzirom na njegove godine, uskoro hoće, Mohammed Dahlan bi mogao biti sljedeći vođa, ili čak Mahmoud Habbash, koji je pozvao Gazu da se pobuni protiv Hamasa dok je Izrael dizao u zrak palestinske domove i škole lijevo i desno.
Palestinci koji sada pozivaju na promjene nakon epizode s UN-om, moraju razmotriti kulturu Osla u cijelosti, njezine 'revolucionarne' milijunaše, njezine elite i izvođače. Mora se brzo osmisliti praktična alternativa onima korumpiranima. Izraelski zid zadire u palestinske gradove i sela na Zapadnoj obali, a opkoljenu Gazu možda čeka novi rat. Vrijeme ističe, a naša kolektivna sramota je skoro potpuna.
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je autor i urednik stranice PalestineChronicle.com. Radovi su mu objavljeni u mnogim novinama, časopisima i zbornicima diljem svijeta. Njegova posljednja knjiga je "Druga palestinska intifada: Kronika narodne borbe" (Pluto Press, London), a njegova nadolazeća knjiga je "Moj otac je bio borac za slobodu: Gaza's Untold Story" (Pluto Press, London), sada dostupan za prednarudžbe na Amazon.com.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije