Godinama su postojali razni "palestinski Gandhiji" koji su vodili nenasilne borbe za dobivanje prava dok su bili pod izraelskom okupacijom. Ayed Morrar vodio svoje seljane Budrus do pobjede kako bi spasio svoje maslinike, svoj način života, kada je Izraelskim obrambenim snagama naređeno da probiju zid. Ili Mubarak Awad, palestinski vođa nenasilja i osnivač Nonviolence International – čovjek još uvijek zove za nenasilnu borbu.
Postojali su i “izraelski John F. Kennedyji” koji su vodili tu zemlju do mira i pravde s Palestincima. Sjetite se izraelskog premijera Yitzhaka Rabina, koji je potpisao sporazum iz Osla kako bi pregovarao o miru s Yasserom Arafatom, palestinskim vođom. Ili dvije generacije Izraelaca koji rade Mir sada i traje već 55 godina.
Pa ipak ...
Doslovno svaki put kad su pomaci prema miru, pravdi i nenasilju izgledali obećavajuće, netko iz najoštećenijih i traumom izobličenih skupina pobrinuo se da bude kvaritelj počinivši neku grozotu i poništivši mržnju i nasilje.
Desničarski Izraelac ubio Rabina na mirovnom skupu 1995., zaboga. Više od 100,000 ljudi, likujući, došlo je proslaviti mir u Tel Aviv. Jedan ogorčeni Izraelac s tvrdom desnicom pretvorio je to u tugu i tragediju.
Hamas je digao u zrak autobus pun nevinih uoči sporazuma iz Osla.
Traumatiziranim ljudima ti su činovi bili dovoljni da ih odmah vrate u opravdanu odmazdu, dublju mržnju, potvrdu da “oni” nisu ni ljudi.
Vođe Hamasa i puni mržnje palestinski novinari poznato je da žale kako “Hitler nije završio posao”.
Izraelski školski udžbenici često imaju okarakterizirao Palestince kao divlje zvijeri.
Dok nam analiza utemeljena na traumi govori da se zločini ponavljaju sve češće i žešće, analitičari također znaju da ništa od tog osvetničkog nasilja ne postiže mir niti pravdu. Palestinac Mohammed Abu-Nimer je ovog tjedna primijetio:
“Nismo li naučili lekciju da nasilje i ubijanje neće dovesti do mira i sigurnosti?
Davanje ljudima prostora za slobodu da žive u dostojanstvu i sigurnosti je temelj mira među ljudima otkako su počeli hodati ovom zemljom.”
Logika se cijeni u vojnoj strategiji. Ali postoji taj logički jaz koji je vječito prevladan i prevladan osvetom i maloljetničkim "On je započeo!" naprijed-nazad.
U slučaju Izraela i Palestine, može li postojati potpuna predanost nenasilju jedne strane, predanost koja može nadvladati naslijeđe mržnje?
To se dogodilo u pokretu za građanska prava SAD-a tijekom desetljeća, 1955.-1965., kada su južni Afroamerikanci prakticirali strateški, disciplinirani nenasilni otpor segregaciji. Izgubljeni su životi, disciplina je održavana cijelo desetljeće, a rezultat je bio dugi niz značajnih pobjeda.
Izraelci su potekli od naroda koji su nacisti genocidirali. Ipak, nitko u Izraelu ili Palestini ne može tvrditi da ima više patnje i više razloga za nasilni ustanak od Afroamerikanaca, nakon stotina godina ropstva pokretnine, ubojstava po nahođenju robovlasnika ili policije i strukturalnog rasizma koji proizvodi siromaštvo i bijedu. Pa ipak, jedinstvo i disciplinirana predanost nenasilju cijelo desetljeće bila je snaga koja je uvijek iznova pobjeđivala.
To se dogodilo u Srbiji kasnih 1990-ih, kada se kultura naviknuta na užasne pokušaje genocida, neizrecive osvete i duge, duge zamjerke umjesto toga posvetila nenasilnom ustanku koji je zapravo svrgnuo diktatora. Bio je diktator koji je nadgledao logore za silovanje, pokolj 7500 nenaoružanih muslimanskih muškaraca i dječaka i neizrecivo mučenje nevinih. Svi su “znali” da je nenasilje na Balkanu glupost. Onda je pobijedilo.
Što je s Južnom Afrikom, gdje su legije briljantnih političkih analitičara 1980-ih bili sigurni da je krvoproliće neizbježno? Umjesto toga, najsiromašniji među siromašnima, mladi u općinama, pridružili su se moralnim vođama poput nadbiskupa Desmonda Tutua i vodili discipliniranu nenasilnu borbu koja je oslobodila Mandelu i okončala apartheid bez naširoko predviđanog građanskog rata.
Da ne spominjemo žene Liberije, u najhrabrijem i discipliniranom prikazu nenasilne moći, ustale su i okončale užasan građanski rat djece vojnika, silovanja i genocida. Nitko to nije vidio.
Dakle, na kraju sve ovisi o ljudima. Prihvaćamo li da su rat i nasilje neizbježni? Pravdaju li se pričama o traumama i grozotama?
Često, da. Ali ne uvijek. Ljudi biraju. To je ono što mi radimo.
dr. Tom H. Hastings, PeaceVoice Viši urednik, koordinator je BA/BS programa i certifikata za rješavanje sukoba na Sveučilištu Portland State.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije