Kada SAD daje oružje drugim nacijama, to se reklamira kao diplomacija. Ako je tako, diplomaciji je potrebna velika promjena.
Godine 1978., protiv svih predviđanja uspjeha, Jimmy Carter nastojao je donijeti mir na Bliski istok/Sjeverna Afrika (MENA). Drugi su se usuđivali pokušati i jadno nisu uspjeli, sa svim mogućim ratovima u kojima su Egipat i drugi napadali Izrael ili Izrael napadao njih.
Od 1948., 1956., 1967. i 1973. činilo se da su te nacije uskočile u buzzpile rat više od jednom u 10 godina.
Carter je tražio, i dobio, izraelskog premijera Menachema Begina i egipatskog predsjednika Anwara Sadata da mu se pridruže u Camp Davidu kako bi vidjeli mogu li uspjeti spriječiti sljedeći rat, barem između Egipta i Izraela. Sadat je mrzio Begina. Begin je mrzio Sadata. Što bi moglo poći po zlu?
Begin je imao Povijest kao terorist. Pravi. Protiv britanskih časnika, ali i protiv nasumičnih civila u tom području. Vodio je bombašku zavjeru koja je uspjela ubiti mnoge od njih u hotelu King David 1946. Činilo se da ga je to učinilo privlačnijim Izraelcima, koji su to vidjeli kao dio svog oslobodilačkog rata, a ne kao kampanju terora.
Begin je bio majstor postavljanja niskih očekivanja i malog obećanja, dok je naporno radio da pruži više. Rekao je da vidi Carterove razgovore samo kao preliminarne razgovore o tome kada treba imati detaljnije pregovore.
Sadat je bio kozmopolitski nastrojeniji, opušteniji, moderan vođa, spreman na velike uspjehe ako to ide u korist Egipta.
Carter je strpljivo radio s njihovim timovima 13 dana, ostajući ondje, ne odlazeći u onom obliku poremećaja pozornosti koji je mučio druge američke potencijalne posrednike u poslovima u prošlosti i koji će opet biti u budućnosti. Na kraju su uspjeli i od tada se održao mir između Izraela i Egipta. Zvuči kao win-win, zar ne?
Ne tako puno. Postoje dugoročne negativne posljedice na elemente sporednih poslova koji traju do danas i koštali su mnoge živote. Sve se odnosi na transfere oružja – prodaju ili davanje oružja i streljiva kao diplomatske mrkve. U slučaju hvaljenog Camp David sporazuma koji je dobio Nobelovu nagradu za mir, zlonamjerni aspekt bila je pomoć u oružju Carter je obećao i Izraelu i Egiptu, pomoć koju je SAD nastavio od tada, naoružavajući obje zemlje i osiguravajući da će mnogi nevini životi biti izgubljeni.
Sa svojim naprednim oružjem iz SAD-a, Izrael s vremena na vrijeme nanosi masovnu civilnu štetu Palestini. Na primjer, tijekom rada Lijevano olovo ubio je više od 1400 Palestinaca, od kojih su mnogi bili djeca i drugi neborci, dok je Izrael pretrpio samo 13 smrtnih slučajeva, što je omjer 100:1 koji je tipičan za takve oružane sukobe. To je najgore strukturalno nasilje. To je moguće samo zbog "mirovnog" dogovora u kojem je posredovao Jimmy Carter.
Egipat je prava Palestinaca učinio središnjim dijelom svog dogovora u Camp Davidu. Tvrdio bih da rezultati nisu nimalo koristili Palestincima.
A Sadat je možda bio pomalo liberalan u usporedbi s Egipatski vođe prije i poslije, ali svo oružje koje mu je Carter ponudio da potakne uspjeh pregovora u Camp Davidu također je korišteno za ugnjetavanje ljudi – posebno samih Egipćana – i za osnaživanje sve diktatorskih egipatskih vođa. To ugnjetavanje dovelo je do Arapskog proljeća, ali Arapsko proljeće je razotkrila dobro naoružana (od strane SAD-a) egipatska vojska i sada je to vojna diktatura.
Možda Carter nije mogao predvidjeti te strašne ishode svojih nastojanja da donese mir u regiju. Ali nakon što se takve stvari počnu odvijati u MENA-i, u srednjoj Aziji, Kolumbiji i drugdje, diplomati i drugi međunarodni pregovarači trebali bi znati bolje.
Bili smo ovdje opet i opet. Oružje Saudijskoj Arabiji da ih usreći. Onda oni desetkovali Jemen, pretvarajući siromašnu zemlju u najgoru humanitarnu krizu na svijetu, zahvaljujući oružju i municiji s oznakom Made In America. U međuvremenu, SAD humanitarna pomoć za Jemen, iako je od pomoći, gruda je snijega bačena u pakao stvoren dijelom američkim oružjem poslanim u regiju.
Zašto se sve to događa? Je li to neumjesni altruizam?
Oh HTTFN (Hell To The F___ Ne). Ovo je industrija oružja, koja kontrolira državu, kontrolira Kongres, kontrolira sve do predsjednika SAD-a.
Najveće opsceno profitabilne ratnoprofiterske korporacije imaju ogromnu korist bilo da SAD prodaje oružje ili ga daje. Sve to za njih znači ugovore bez nadmetanja s troškovima plus. Ogromnost krađe i krvoprolića je zapanjujuća. To je dvostranački. Trump se hvalio svojim ugovorima o oružju sa Saudijskom Arabijom i Biden je tiši, ali radi isto.
Tko to plaća?
Radimo. Američki porezni obveznici plaćaju svaki nikal pomoći Ukrajini i mnogim drugim zemljama u oružju, a to samo znači da se ratni profiteri kotrljaju u profitu koji podsjeća na ono što je bivši Ured za upravljanje i proračun David Stockman mislio rekao je novinar, "Svinje se sada stvarno hrane."
Oni se hrane vašom zdravstvenom njegom za starije osobe.
Hrane se tvojim studentskim zajmovima.
Oni se hrane vašom slabom infrastrukturom.
Oni uzimaju ono što je zadržano od vašeg prihoda u vrijeme isplate plaće i preusmjeravaju to ratnim profiterima.
I oni su najodgovorniji za rastući savezni dug i deficit. Kongres se može po cijele dane buniti oko besmislenih pitanja kulturnog rata koji su manji od pogreške zaokruživanja u saveznom proračunu, ali prava krađa od svih nas koji radimo za život je od korporacija ratnih profitera. Kongres se može pretvarati da nas socijalno osiguranje i zdravstvena skrb osiromašuju, ali korporacije izvođači su te koje uzimaju više od bilo koga od naših plaća, doslovno.
Samo američki narod to može ispraviti. Neće to činiti oni koje smo do sada birali, uz neke spomena vrijedne iznimke. Promijeni to. Dovedite one koji su zaista predani tome da to poprave.
Ovo nije naivno. Ovo je novo Realpolitik.
Kada se američki diplomati bave pokušajima uspostavljanja mira, oni mogu ponuditi mnogo više od američkog oružja. Puno puno više. Oni mogu ponuditi humanitarnu pomoć. Oni mogu ponuditi veći broj izbjeglica primljenih u našu zemlju. Oni mogu ponuditi mnogo prilika stranim studentima da ovdje studiraju ili podržati pristojna sveučilišta u zaraćenim nacijama nakon što sklope mir. Oni mogu ponuditi bolje trgovinske uvjete. Mnogo je mrkvi, mnogo poticaja.
Palice bi trebale biti ekonomske i reputacijske. Na primjer, SAD bi mogao reći ratobornoj naciji da se drži sporazuma koji ste potpisali i time ćete dobiti, ili ako to ne učinite, bit ćete ekonomski kažnjeni od strane većine zemalja i vaš će ugled patiti.
Ukratko, prisila nije ograničena na nasilje i oružje nikada ne mora biti nikakav poticaj. Ovo bi trebao biti zakon. Kongres? Uđite, Kongres...
Ozbiljno, da je to zakon, ne bismo uzalud trošili svoje goleme resurse odobravajući ga $ 60 milijardi u vojnoj pomoći Ukrajini (do sada). Umjesto toga bismo se bavili pronalaženjem onih koji mogu osmisliti rješenje kroz iskrene mirovne pregovore.
Tako je mir došao u mjesta poput Liberije i Filipina. Drugi dobici osim oružja mogu dovesti strane do sporazuma.
SAD je broj jedan dobavljač oružja i streljiva u svijetu. Time ne pomažemo. Proizvodimo više smrti, više represije, više rata. To se može i treba promijeniti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije