Nasir Khan, 10. ožujka 2013
Podjela islama na šijitske i sunitske ogranke od sredine sedmog stoljeća bila je više posljedica političkih čimbenika nego temelja vjere jer su oni bili isti za sve ljude i moćne elite. Očito, dva suparnika koja se bore za prevagu u političkoj utrci ne mogu pobijediti ako ne postignu neki kompromis i izbjegnu sukob. Ovo je bilo moguće, ali se nije dogodilo u ranoj fazi rastuće polarizacije koja se odvijala u muslimanskoj zajednici (ummetu).
Jedna puritanska skupina, Kharajiti, vidjela je razvoj događaja sa strepnjom prema novoj vjeri i muslimanskoj zajednici, koja je do tada bila velika i brzo se širila u mnogim regijama. Kharajitsko rješenje za zaustavljanje plime politike moći koja je štetila novoj naciji bilo je drastično: likvidirati suparničke pretendente na kalifat i spasiti vjeru i kalifat! Unatoč onome što su učinili, problem nije nestao. Jedna je stranka pobijedila, a druga izgubila. Tako je u novom političkom poretku nasljedno načelo vladanja zamijenilo pravo izbora vladara. Sada vjera nije oblikovala političku moć, već političku moć koja je imala mnogo veze s oblikom društva koje se oblikovalo. Tijekom tog razdoblja podjela na sunite i šiite postala je izraženija i podjela je poprimila oblik koji je još uvijek prisutan.
Sada su se pojavili sunitski i šijitski oblici divergentne političke misli o uredu kalifa i imama. Poslije su počele rasti i teološke razlike. Neizbježno, sunitske i šiitske doktrinarne razlike postale su izraženije, a različite škole pravne znanosti stavile su svoj pečat na rastuću nejednakost između dviju skupina. Stoga se ono što je započelo kao politička borba za nasljeđivanje najvišeg položaja u državi na kraju razvilo u dvije suparničke sekte unutar islama. Islam se podijelio na dvije glavne grane. Ovaj je razlaz bio trajan. Imao je dalekosežne posljedice na razvoj islamske moći i civilizacije.
Kakav je odnos postojao između dviju grana kada je islam postao svjetska religija, a islamsko carstvo poraslo u veličini i moći, može se ukratko izraziti na sljedeći način: sunitski islam postao je dominantan, ali šijiti nisu bili izolirani ili žrtve. Odnosi su uglavnom bili srdačni i vladala je međusobna popustljivost i tolerancija.
Netolerancija prema šiitima i njihova viktimizacija u zemljama poput Pakistana u ovim vremenima je tragična priča o tolerantnoj vjeri koju su oteli neki fanatični neuki ljudi u ime svoje marke teologije. Ova tekfirska teologija je jednostavna: šijite nisu muslimani; stoga ih moramo prevesti na islam. Ako ne pređu na islam, dužni smo ih ubiti! Dakle, ovi zavedeni huligani imaju veliki zadatak: iskorijeniti šiite u Pakistanu koji čine oko jednu četvrtinu stanovništva, gotovo 40 milijuna.
Međutim, trebamo imati na umu da su ti desničarski kriminalci i bezosjećajni ubojice samo rubni element unutar Pakistana koji uzrokuje pustoš. Velika većina sunitskih muslimana nema ništa protiv šiitskih muslimana i obrnuto. I jedni i drugi gledaju jedni na druge kao na braću i prihvaćaju pravo jedni drugih da slijede islam u skladu sa svojim tradicijama i običajima.
Ali u Iraku pod predsjednikom Bushom, američki osvajači i okupatori zemlje raspirivali su sektaške podjele i ono što sada vidimo nije skriveno ni od koga. Tako Takfiri ubojice unutar Pakistana s vezama s drugim islamskim zemljama i američki imperijalizam izvana pridonose istom cilju upotrebom nasilja i terora: podijeli, zdrobi i pobijedi! Ali ovi ciljevi su neplemeniti i neljudski ciljevi protiv kojih se moraju suprotstaviti svi ljudi dobre volje bez obzira na sve vrste političkih i vjerskih identiteta i opredjeljenja. Religije, politike i ideologije trebale bi pridonijeti ljudskoj dobrobiti, sreći i mirnom postojanju, a ne obrnuto.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije