Naši marševi su bili bez presedana, ali su do sada bili neuspješni. Imunološki sustavi vlada SAD-a i Velike Britanije pokazali su se prilično snažnijima nego što smo se nadali. Njihova nepopustljivost ostavlja svijet s nizom neodgovorenih pitanja.
Zašto, kada je najhitnija prijetnja koja proizlazi iz ilegalnog oružja za masovno uništenje nuklearni sukob između Indije i Pakistana, američka vlada to ignorira i usredotočuje se na Irak? Zašto je, kada je američka vlada tako malo stalo čak i do vlastitog naroda da uništava socijalnu skrb, odjednom razvila takvu brigu za interese Iračana? Zašto, ako vjeruje da su ljudska prava toliko važna, financira ugnjetavanje Alžiraca, Uzbeka, Palestinaca, turskih Kurda i Kolumbijaca? Zašto je bombardiranje Iraka, umjesto nahraniti gladne, osigurati čistu vodu ili spriječiti bolesti, postalo najhitnija svjetska humanitarna briga? Zašto je postala toliko hitnija od bilo koje druge da bi trebala imati proračun četiri puta veći od cjelokupne godišnje potrošnje Amerike na inozemnu pomoć?
U nizu prepunih predavanja u Oxfordu, profesor David Harvey, jedan od najuglednijih svjetskih geografa, pružio je ono što bi moglo biti prvo sveobuhvatno objašnjenje odlučnosti američke vlade da krene u rat. Njegova analiza sugerira da to nema mnogo veze s Irakom, manje s oružjem za masovno uništenje i nimalo s pomaganjem potlačenima.
Temeljni problem s kojim se Sjedinjene Države suočavaju je onaj koji povremeno pogađa sva uspješna gospodarstva: prekomjerna akumulacija kapitala. Pretjerana proizvodnja bilo koje robe - bilo da se radi o automobilima, cipelama ili bananama - znači da, osim ako se ne pronađu nova tržišta, cijena tog proizvoda pada, a profiti padaju. Baš kao što je bilo ranih 1930-ih, SAD pati od viškova roba, industrijskih proizvoda, proizvodnih kapaciteta i novca. Kao i tada, suočena je i s viškom radne snage, no ta se dva viška, kao i prije, ne mogu isplativo parirati. Ovaj se problem razvija u SAD-u od 1973. Sada je iskušala sva raspoloživa sredstva da ga riješi i na taj način zadrži svoju globalnu dominaciju. Jedina preostala, politički održiva opcija je rat.
U 1930-ima, američka vlada se kroz New Deal pozabavila problemima viška kapitala i viška radne snage. Njegova ogromna ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje i socijalnu potrošnju skupila su višak novca, stvorila nova tržišta za proizvodnju i vratila stotine tisuća na posao. Godine 1941. koristila je vojne izdatke s istim učinkom.
Nakon rata, golema potrošnja u Europi i Japanu omogućila je Americi da oslobodi višak novca, dok je gradila nova tržišta. U istom je razdoblju izdašno trošila na domaću infrastrukturu i na razvoj gospodarstava južnih i jugoistočnih država. Ova strategija je dobro funkcionirala sve do ranih 1970-ih. Tada su počela sazrijevati tri neumoljiva procesa. Kako su se njemačko i japansko gospodarstvo razvijalo, SAD više nije mogao dominirati proizvodnjom. Kako su rasle, te su nove ekonomije također prestale apsorbirati višak kapitala i počele su ga izvoziti. Istodobno su se počele isplaćivati investicije prethodnih desetljeća, proizvodeći nove viškove. Kriza 1973. započela je svjetskim kolapsom tržišta nekretnina, koja su, zapravo, povratila višak novca koji više nisu mogla probaviti.
SAD je hitno zahtijevao novi pristup i primijenio je dva tupa rješenja. Prvi je bio prijelaz s dominacije globalne proizvodnje na dominaciju globalnih financija. Ministarstvo financija SAD-a, blisko surađujući s MMF-om, počelo je projektirati nove mogućnosti u zemljama u razvoju za američke komercijalne banke.
MMF je počeo inzistirati da zemlje koje primaju njegovu pomoć trebaju liberalizirati svoja tržišta kapitala. To je omogućilo špekulantima na Wall Streetu da uđu i, u mnogim slučajevima, napadnu njihova gospodarstva. Financijska kriza koju su izazvali špekulanti prisilila je na devalvaciju imovine tih zemalja. To je imalo dva korisna učinka za američko gospodarstvo. Kroz kolaps banaka i proizvođača u Latinskoj Americi i istočnoj Aziji, višak kapitala je uništen. Bankrotirane tvrtke u tim zemljama mogle bi zatim kupiti američke korporacije po najnižim cijenama, stvarajući novi prostor u koji bi se američki kapital mogao proširiti.
Drugo rješenje bilo je ono što Harvey naziva "akumulacija kroz oduzimanje imovine", što je zapravo pristojan izraz za pljačku po danu. Zemlja je oteta seljacima, javna imovina je oduzeta građanima kroz privatizaciju, intelektualno vlasništvo je oduzeto svima patentiranjem informacija, ljudskih gena i životinjskih i biljnih sorti. To su procesi koji su, uz grabež MMF-a i poslovnih banaka, doveli do pokretanja globalne pravde. U svim slučajevima stvorena su nova područja u koja se kapital mogao proširiti i u koja su se njegovi viškovi mogli apsorbirati.
Oba ova rješenja sada ne funkcioniraju. Kako su se istočnoazijske zemlje čija je gospodarstva prije pet godina uništio MMF oporavile, one su ponovno počele stvarati goleme vlastite kapitalne viškove. Američko prebacivanje s proizvodnje na financije kao sredstvo globalne dominacije, i posljedično vladino loše gospodarsko upravljanje, učinili su je osjetljivijom na poremećaje i ekonomski kolaps. Korporacije sada nailaze na ogroman otpor javnosti dok nastoje proširiti svoje mogućnosti oduzimanjem imovine. Jedino mirno rješenje je novi New Deal, ali tu opciju blokira politička klasa u SAD-u: jedina nova potrošnja koju će dopustiti je vojna potrošnja. Dakle, sve što ostaje je rat i imperijalna kontrola.
Napad na Irak nudi SAD-u tri dodatna načina iskrcavanja kapitala dok zadržava svoju globalnu dominaciju. Prvi je stvaranje novog geografskog prostora za gospodarsku ekspanziju. Drugo (iako to nije ono što Harvey ističe) je vojna potrošnja (proces koji neki ljudi nazivaju "vojnim keynesijanizmom"). Treći je sposobnost kontroliranja gospodarstva drugih nacija kontroliranjem opskrbe naftom. To će, kako se globalne rezerve nafte budu smanjivale, postati sve snažnija poluga. Srećom, baš kao što je potrebna legitimacija, mnoštvo bivših demokrata u SAD-u i Britaniji iznenada je odlučilo da imperij ipak nije tako prljava riječ i da bi barbarske horde drugih naroda doista mogle zadovoljiti s malo civilizacije u rukama. dobroćudne i nesebične supersile.
Strateški mislioci u SAD-u godinama su planirali ovu sljedeću fazu širenja. Paul Wolfowitz, sada zamjenik ministra obrane, pisao je o potrebi invazije na Irak sredinom 1990-ih. Nadolazeći rat neće se voditi zbog terorizma, antraksa, VX plina, Saddama Husseina, demokracije ili tretmana iračkog naroda. Radi se, kao i kod gotovo svih takvih poduzeća, o kontroli teritorija, resursa i gospodarstava drugih nacija. Oni koji to planiraju prepoznali su da se njihova buduća dominacija može održati pomoću jednostavne ekonomske formule: krv je obnovljiv izvor; ulje nije.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije