SVATKO KOJI PREDLAŽE smrtnu kaznu je ili potpuna budala, nepopravljivi cinik ili mentalno poremećen - ili sve ovo.
Ne postoji učinkovita terapija ni za jedan od ovih nedostataka. Ne bih ni pokušavala.
Budala ne bi razumjela goleme dokaze za zaključak. Za cinika, zagovaranje smrtne kazne dokazano je hvatanje glasova. Psihički poremećena osoba izvlači zadovoljstvo od same pomisli na smaknuće. Ne obraćam se nikome od ovih, već običnim građanima Izraela.
DOPUSTI MI DA počnem ponavljanjem priče iz svog osobnog iskustva.
Godine 1936. arapsko stanovništvo Palestine pokrenulo je nasilni ustanak. Nacistički progon u Njemačkoj otjerao je mnoge Židove u Palestinu (uključujući i moju vlastitu obitelj), a lokalni Arapi vidjeli su kako im zemlja izmiče ispod nogu. Počeli su burno reagirati. Oni su to zvali Velikom pobunom, Britanci su govorili o "nemirima", a mi smo to zvali "događajima".
Grupe mladih Arapa napadale su židovska i britanska vozila na cestama. Kada su uhvaćeni, neke od njih britanski su sudovi poslali na vješala. Kad arapski napadi nisu prestali, neki desničarski cionisti započeli su kampanju “odmazde” i pucali na arapska vozila.
Jednog od njih uhvatili su Britanci. Zvao se Shlomo Ben-Yosef, 25-godišnji ilegalni imigrant iz Poljske, član desničarske omladinske organizacije Betar. Bacio je granatu na arapski autobus, koja nije eksplodirala, te ispalio nekoliko hitaca koji nikoga nisu pogodili. Ali Britanci su vidjeli priliku da dokažu svoju nepristranost.
Ben-Yosef je osuđen na smrt. Židovsko stanovništvo je bilo šokirano. Čak su i oni koji su se potpuno protivili "odmazdi" molili za pomilovanje, rabini su molili. Polako se bližio dan pogubljenja. Mnogi su očekivali odgodu u zadnji čas. Nije došlo.
Vješanje Ben-Yosefa 29. lipnja 1938. izazvalo je snažan šok u židovskoj javnosti. To je izazvalo duboku promjenu u mom životu. Odlučio sam popuniti njegovo mjesto. Pridružio sam se Irgunu, najekstremnijoj naoružanoj podzemnoj organizaciji. Imao sam samo 15 godina.
Ponavljam ovu priču jer je lekcija toliko važna. Opresivni režim, posebno strani, uvijek misli da će pogubljenje "terorista" prestrašiti druge da se ne pridruže pobunjenicima.
Ova ideja proizlazi iz arogancije vladara, koji svoje podanike smatraju nižim ljudskim bićima. Pravi rezultat uvijek je suprotan: pogubljeni pobunjenik postaje nacionalni heroj, za svakog pogubljenog pobunjenika deseci drugih se pridružuju borbi. Smaknuće rađa mržnju, mržnja vodi u još više nasilja. Ako je i obitelj kažnjena, plamen mržnje još više raste.
Jednostavna logika. No, logika je izvan dosega vlastodržaca.
Samo neka misao: prije nekih 2000 godina, jednostavan stolar je pogubljen u Palestini razapinjanjem na križ. Pogledajte rezultate.
U SVAKOJ vojsci postoji nekoliko sadista koji se izdaju za domoljube.
U svojim vojnim danima jednom sam napisao da u svakom odredu postoji barem jedan sadist i jedan moralni vojnik. Ostali nisu ni jedno ni drugo. Oni su pod utjecajem bilo kojeg od njih, ovisno o tome tko od njih dvoje ima jači karakter.
Prošli tjedan dogodilo se nešto užasno. Od objave američkog glavnog klauna o Jeruzalemu, svakodnevno se održavaju demonstracije na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Palestinci u Pojasu Gaze prilaze razdjelnoj ogradi i bacaju kamenje na vojnike s izraelske strane. Vojnici dobivaju upute da pucaju. Svaki dan Palestinci budu ranjeni, svakih nekoliko dana Palestinci budu ubijeni.
Jedan od demonstranata bio je Ibrahim Abu-Thuraya, 29-godišnji arapski ribar bez nogu. Prije devet godina amputirane su mu obje noge, nakon što je ranjen u izraelskom zračnom napadu na Gazu.
Guran je u invalidskim kolicima po neravnom terenu prema ogradi kada je vojni strijelac naciljao i ubio ga. Bio je nenaoružan, samo je "huškao".
Ubojica nije bio običan vojnik, koji je u metežu možda pucao nenaciljano. Bio je profesionalac, strijelac, znao je identificirati svoju žrtvu, pažljivo naciljati i pogoditi točno u točku.
Pokušavam razmišljati o tome što se događalo u strijelčevom mozgu prije pucanja. Žrtva je bila blizu. Apsolutno nije bilo načina da se ne vide invalidska kolica. Ibrahim nije predstavljao apsolutno nikakvu prijetnju strijelcu ili bilo kome drugom.
(Odmah se rodila okrutna izraelska šala: strijelcima je naređeno da pogađaju donje dijelove tijela demonstranata. Kako Ibrahim nije imao donje dijelove tijela, vojnik nije imao izbora nego pucati mu u glavu.)
Ovo je bio kriminalni čin, čisto i jednostavno. Gnusni ratni zločin. Dakle, je li vojska – da, moja vojska! – uhapsiti ga? Nikako. Svaki dan se pronalazio novi izgovor, jedan smješniji od drugog. Ime strijelca držano je u tajnosti.
Bože moj, što se to događa s ovom državom? Što nam radi okupacija?
Ibrahim je, naravno, preko noći postao palestinski nacionalni heroj. Njegova smrt će potaknuti druge Palestince da se pridruže borbi.
ZAR NEMA zraka svjetlosti? Da postoje. Iako ne mnogo.
Nekoliko dana nakon ubojstva Ibrahima Abu-Thuraye ovjekovječena je gotovo komična scena.
U palestinskom selu Nabi Saleh na okupiranoj Zapadnoj obali stoje dva potpuno naoružana izraelska vojnika. Jedan je časnik, drugi narednik. Prilazi im grupa od tri-četiri arapske djevojke, od nekih 15-16 godina. Viču na vojnike i uvredljivo gestikuliraju. Vojnici se prave da ih ne primjećuju.
Jedna djevojka, Ahd Tamimi, prilazi vojniku i udara ga. Vojnik, znatno viši od nje, ne reagira.
Djevojka priđe još bliže i udari vojnika u lice. Rukama brani lice. Druga djevojka snima scenu svojim pametnim telefonom.
A onda se događa nevjerojatno: oba vojnika hodaju unatrag i napuštaju mjesto događaja. (Kasnije se čini da je rođak jedne od djevojaka nekoliko dana ranije upucan u glavu.)
Vojsku je šokirala činjenica da dvojica vojnika nisu upucala djevojku. Obećavalo je istragu. Djevojčica i njena majka privedene su te noći. Vojnike čeka ukor.
Za mene su dva vojnika pravi heroji. Nažalost, oni su izuzeci.
Svako ljudsko biće ima pravo biti ponosno na svoju zemlju. Po mom mišljenju, to je osnovno ljudsko pravo, kao i osnovna ljudska potreba.
Ali kako se ponositi zemljom koja trguje ljudskim tijelima?
U islamu je vrlo važno umrle ukopati što prije. Znajući to, izraelska vlada zadržava tijela desetaka “terorista” kako bi ih koristila kao žetone za povrat židovskih tijela koja drži druga strana.
Logično? Naravno. Odvratno? Da.
Ovo nije Izrael u čijem sam osnivanju pomogao i za koji sam se borio. Moj Izrael bi vratio tijela očevima i majkama. Čak i ako to znači odreći se nekih žetona za trgovanje. Zar gubitak sina nije dovoljna kazna?
Što je postalo s našom uobičajenom ljudskom pristojnošću?
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Kakav pristojan, mudar i inteligentan esej.
Uz ovo, skoro sam završio Juan Coleov “Engaging the Muslim World.” I to je inteligentna i pristojna knjiga.
Često sam se pitao čitaju li vođe dobre knjige i eseje poput Urijevih i Coleovih? Ako nisu, oni su budale i cinici i nisu podobni za obnašanje svojih političkih pozicija.
Možda još važnije, obični ljudi poput mene trebaju čitati te stvari i prestati birati i vjerovati u gluposti vođa koji su tek nešto više od prevaranata i samopromotivnih narcisa.