IZRAELSKA DEMOKRACIJA klizi prema dolje. Klizi polako, udobno, ali nepogrešivo.
Klizanje gdje? To svi znaju: prema ultranacionalističkom, rasističkom, religioznom društvu.
Tko vodi vožnju?
Zašto, vlada, naravno. Ova skupina bučnih nitkova koja je došla na vlast na posljednjim izborima, predvođena Binyaminom Netanyahuom.
Ne baš. Uzmite sve te brbljave male demagoge, ministre ovoga ili onoga (ne mogu se točno sjetiti tko bi za što trebao biti ministar) i zatvorite ih negdje i ništa se neće promijeniti. Za 10 godina nitko se neće sjećati imena nijednog od njih.
Ako vlada ne vodi, tko vodi? Možda desničarska mafija? Oni ljudi koje vidimo na TV-u, s licima iskrivljenim od mržnje, kako viču “Smrt Arapima!” na nogometnim utakmicama dok ne promuku ili demonstriraju nakon svakog nasilnog incidenta u mješovitim židovsko-arapskim gradovima “Svi Arapi su teroristi! Ubiti ih sve!"
Ova gomila može održati iste demonstracije sutra protiv nekoga drugog: homoseksualaca, sudaca, feministica, bilo koga. Nije dosljedno. Ne može izgraditi novi sustav.
Ne, postoji samo jedna grupa u zemlji koja je dovoljno jaka, dovoljno kohezivna, dovoljno odlučna da preuzme državu: doseljenici.
SREDINOM prošlog stoljeća, istaknuti povjesničar, Arnold Toynbee, napisao je monumentalno djelo. Njegova je središnja teza bila da su civilizacije poput ljudskih bića: rađaju se, odrastaju, sazrijevaju, stare i umiru. To zapravo nije bila novost – prije njega je nešto slično rekao njemački povjesničar Oswald Spengler (“Propast Zapada”). Ali Toynbee, budući da je bio Britanac, bio je mnogo manje metafizičan od svog njemačkog prethodnika i pokušao je izvući praktične zaključke.
Među mnogim Toynbeejevim uvidima, postojao je jedan koji bi nas sada trebao zanimati. Odnosi se na proces kojim granični okruzi dolaze do vlasti i preuzimaju državu.
Uzmimo za primjer njemačku povijest. Njemačka civilizacija rasla je i sazrijevala na jugu, uz Francusku i Austriju. Bogata i kulturna viša klasa proširila se diljem zemlje. U gradovima je patricijska buržoazija bila pokrovitelj pisaca i skladatelja. Nijemci su sebe doživljavali kao “narod pjesnika i mislilaca”.
Ali tijekom stoljeća, mladi i energični iz bogatih krajeva, posebno drugi sinovi koji nisu ništa naslijedili, čeznuli su za tim da sebi izrezuju nove posjede. Išli su na istočnu granicu, osvajali nove krajeve od slavenskog stanovništva i stvarali sebi nove posjede.
Istočna zemlja zvala se Mark Brandenburg. “Mark” znači marševi, granica. Pod linijom sposobnih knezova proširili su svoju državu sve dok Brandenburg nije postao vodeća sila. Nezadovoljan time, jedan od prinčeva oženio se ženom koja je u miraz donijela malo istočno kraljevstvo zvano Pruska. Tako je princ postao kralj, Brandenburg je pripojen Pruskoj i širio se ratom i diplomacijom sve dok Pruska nije zavladala pola Njemačke.
Pruska država, smještena usred Europe, okružena snažnim susjedima, nije imala prirodnih granica – ni široka mora, ni visoke planine, ni široke rijeke. Bila je to samo ravna zemlja. Tako su pruski kraljevi stvorili umjetnu granicu: moćnu vojsku. Grof Mirabeau, francuski državnik, slavno je rekao: “Druge države imaju vojske. U Pruskoj vojska ima državu.” Sami su Prusi skovali izraz: “Vojnik je prvi čovjek u državi”.
Za razliku od većine drugih zemalja, u Pruskoj je riječ "država" poprimila gotovo sveti status. Theodor Herzl, utemeljitelj cionizma i veliki obožavatelj Pruske, prihvatio je taj ideal, nazvavši svoju buduću tvorevinu "Der Judenstaat" - Židovska država.
TOYNBEE, koji nije bio sklon misticizmu, pronašao je zemaljski razlog za ovaj fenomen civiliziranih država koje su preuzeli manje civilizirani, ali tvrđi ljudi s granice.
Prusi su se morali boriti. Osvojite zemlju i uništite dio njezinih stanovnika, stvorite sela i gradove, izdržite protunapade ogorčenih susjeda, Šveđana, Poljaka i Rusa. Samo su morali biti izdržljivi.
U isto vrijeme, ljudi u centru vodili su mnogo lakši život. Građani Frankfurta, Kölna, Münchena i Nürnberga mogli su se opustiti, zaraditi novac, čitati svoje velike pjesnike, slušati svoje velike skladatelje. Prema primitivnim Prusima mogli su se odnositi s prezirom. Sve do 1871. kada su se našli u novom njemačkom Reichu kojim su dominirali Prusi, s pruskim Kaiserom.
Ovakav proces dogodio se u mnogim zemljama kroz povijest. Periferija postaje centar.
U antičko doba grčko carstvo nisu utemeljili civilizirani građani grčkog grada poput Atene, već vođa s makedonske granice, Aleksandar Veliki. Kasnije, mediteransko carstvo nije uspostavio civilizirani grčki grad, već periferni talijanski grad zvan Rim.
Mala njemačka granična zona na jugoistoku postala je ogromno višenacionalno carstvo zvano Austrija (Österreich, "Istočno Carstvo" na njemačkom) sve dok ga nisu okupirali nacisti i preimenovali u Ostmark - istočno granično područje.
Primjera ima napretek.
ŽIDOVSKA POVIJEST, i stvarna i izmišljena, ima svoje primjere.
Kada je dječak koji je bacao kamenje s južne periferije po imenu David postao kralj Izraela, preselio je svoju prijestolnicu iz starog grada Hebrona na novo mjesto, koje je upravo osvojio – Jeruzalem. Ondje je bio daleko od svih gradova u kojima se ustalila i napredovala nova aristokracija.
Mnogo kasnije, u rimsko doba, izdržljivi krajišnici iz Galileje spustili su se u Jeruzalem, tada već civilizirani patricijski grad, i nametnuli miroljubivim građanima ludi rat protiv beskrajno nadmoćnih Rimljana. Uzalud ih je židovski kralj Agripa, potomak Heroda Velikog, pokušavao zaustaviti dojmljivim govorom koji je zabilježio Josip Flavije. Graničari su prevladali, Judeja se pobunila, (“drugi”) hram je uništen, a posljedice su se mogle osjetiti ovaj tjedan na Hramskom brdu (“Haram al Sharif”, svetište na arapskom), gdje su arapski dječaci, imitatori Davida, bacao kamenje na židovske imitatore Golijata.
U današnjem Izraelu postoji jasna razlika – i antagonizam – između bogatih velikih gradova, poput Tel Aviva, i mnogo siromašnije “periferije”, čiji su stanovnici uglavnom potomci imigranata iz siromašnih i zaostalih istočnjačkih zemalja.
To nije uvijek bilo tako. Prije osnutka Države Izrael, židovskom zajednicom u Palestini (nazvanom "Yishuv") vladala je Laburistička stranka, kojom su dominirali kibuci, komunalna sela, od kojih su mnoga bila smještena uz granice (moglo se kažu da su oni zapravo činili "granice" Yishuva.) Tamo je rođena nova rasa izdržljivih boraca, dok su razmaženi stanovnici grada bili prezreni.
Kibuci su u novoj državi postali samo sjena samih sebe, a središnji gradovi centri civilizacije kojima periferija zavidi, pa čak i mrzi. Takva je situacija bila donedavno. Sada se ubrzano mijenja.
Sutradan nakon šestodnevnog rata 1967. novi izraelski fenomen digao je glavu: naselja na novookupiranim palestinskim teritorijima. Osnivači su im bili “nacionalno-vjerska” omladina.
Za vrijeme Yishuva, vjerski cionisti bili su prilično prezreni. Bili su mala manjina. S jedne strane, bili su lišeni revolucionarnog elana sekularnih, socijalističkih kibuca. S druge strane, pravi ortodoksni Židovi uopće nisu bili cionisti i osudili su cijeli cionistički pothvat kao grijeh protiv Boga. (Nije li Bog osudio Židove da žive u progonstvu, raspršeni među narodima, zbog njihovih grijeha?)
Ali nakon osvajanja 1967., “nacionalno-religijska” skupina je odjednom postala pokretačka snaga. Osvajanje Brda hrama u istočnom Jeruzalemu i svih drugih biblijskih mjesta ispunilo ih je vjerskim žarom. Od marginalne manjine postali su moćna pokretačka snaga.
Oni su stvorili pokret doseljenika i postavili mnoge desetke novih gradova i sela diljem okupirane Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema. Uz energičnu pomoć svih uzastopnih izraelskih vlada, i lijevih i desnih, rasli su i napredovali. Dok je ljevičarski “tabor mira” degenerirao i venuo, oni su širili krila.
“Nacionalno-religijska” stranka, nekada jedna od najumjerenijih snaga u izraelskoj politici, pretvorila se u ultranacionalističku, gotovo fašističku stranku “Židovski dom”. Doseljenici su također postali dominantna snaga u stranci Likud. Oni sada kontroliraju vladu. Avigdor Lieberman, doseljenik, vodi još desničarsku stranku, u nominalnoj oporbi. Zvijezda “centra” Yair Lapid osnovao je svoju stranku u naselju Ariel i sada govori kao ekstremni desničar. Yitzhak Herzog, vođa Laburističke stranke, slabašno ih pokušava oponašati.
Svi oni sada koriste govor doseljenika. Oni više ne govore o Zapadnoj obali, već koriste jezik doseljenika: "Judeja i Samarija".
PRIJEDEĆI TOYNBEE ovu pojavu objašnjavam izazovom koji nosi život na granici.
Čak i kada je situacija manje napeta nego što je sada, doseljenici se suočavaju s opasnostima. Okruženi su arapskim selima i gradovima (ili bolje rečeno, ubacili su se u njihovu sredinu). Izloženi su kamenicama i sporadičnim napadima na autocestama i žive pod stalnom zaštitom vojske, dok ljudi u izraelskim gradovima žive lagodnim životom.
Naravno, nisu svi doseljenici fanatici. Mnogi od njih otišli su živjeti u naselje jer im je vlada dala, gotovo u bescijenje, vilu i vrt o kakvima u užem Izraelu nisu mogli ni sanjati. Mnogi od njih su državni službenici s dobrim plaćama. Mnogima se sviđa samo pogled - svi ti slikoviti muslimanski minareti.
Mnoge su tvornice napustile uži Izrael, prodale svoju tamošnju zemlju za pretjerano visoke iznose i dobile ogromne državne subvencije za preseljenje na Zapadnu obalu. Zapošljavaju, naravno, jeftine palestinske radnike iz susjednih sela, oslobođene zakonskih minimalnih plaća ili bilo kakvih zakona o radu. Palestinci se muče za njih jer drugog posla nema.
Ali čak i ti “komforni” doseljenici postaju ekstremisti, kako bi preživjeli i obranili svoje domove, dok ljudi u Tel Avivu uživaju u svojim kafićima i kazalištima. Mnogi od ovih oldtajmera već imaju drugu putovnicu, za svaki slučaj. Nije ni čudo što doseljenici preuzimaju državu.
PROCES je već dobro uznapredovao. Novi šef policije bivši je doseljenik koji nosi kipu. Kao i šef tajne službe. Sve više vojske i policije su doseljenici. U vladi i Knesetu doseljenici imaju ogroman utjecaj.
Prije nekih 18 godina, kada smo moji prijatelji i ja prvi put proglasili izraelski bojkot proizvoda iz naselja, vidjeli smo što dolazi.
OVO je sada prava bitka za Izrael.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
mehr lebensraum, nacistički bojni poklič