Izvor: Jacobin
Tijekom čileanskih prosvjeda, uobičajeni refren je bio: “No son 30 pesos, son 30 años” (“30 godina, ne 30 pesosa”). Načelo je bilo da, iako je povećanje cijene prijevoza moglo pokrenuti ustanak, ono nije bio pravi uzrok masovnih prosvjeda. Umjesto toga, dublji uzrok bilo je gomilanje nepravdi i poniženja diljem Čilea, smiješno visoki troškovi života u zemlji, očita društvena i ekonomska nejednakost koja karakterizira čileanski život i širok raspon nepravednih politika koje se provode i štite ustavom koji nije se duboko promijenio nakon kraja Pinochetove diktature 1989.
Na sličan način, trenutna situacija u Sjedinjenim Državama ne može se adekvatno shvatiti samo kao reakcija na ubojstvo Georgea Floyda. To je odgovor na desetljeća nezadovoljstva policijskom brutalnošću i militarizacijom (osobito protiv crnaca) i sve dubljim ekonomskim, društvenim i rasnim nejednakostima. U novije vrijeme, ustanak je također odgovor na vladu kapital-prvi odgovor do pandemije COVID-19, ostavljajući desetke milijuna Amerikanaca u okolnostima koje variraju od nesigurnih do očajnih usred paralizirajuće ekonomske krize. Dvostranačko odbijanje služenja velikoj većini Amerikanaca tijekom krize učinilo je mase nevjerojatno nemirnima.
Čile pokazuje kako bi uskoro mogli izgledati politički učinci i pobuna i policijskog nasilja koje dolazi s takvim narodnim otporom. Čileanska "socijalna eksplozija" uključivala je pet mjeseci stalne mobilizacije na ulicama. Također je počelo nasilnom reakcijom policije koja je katalizirala dugogodišnji bijes. Spaljeno je 20 stanica podzemne željeznice, ulice su bile prekrivene grafitima, a stotine tisuća ljudi izlazilo je mirno prosvjedovati na ulice. Mediji nisu govorili ni o čemu drugom.
Ali ono što je doista napravilo razliku u Čileu bio je neuspjeh njegove desničarske vlade da shvati dubinu raširenih problema zbog kojih su prosvjednici bili toliko ljuti. Umjesto da pokuša ponuditi neka rješenja za ove društvene probleme, čileanska desničarska vlada — koju je vodio Sebastián Piñera i podržavaju Unión Demócrata Independiente, Renovación Nacional i Evopoli — pokušala je zaustaviti mobilizaciju potiskujući ih na ulicama.
Čile je prošle godine također doživio masovna kršenja ljudskih prava od strane vojske i jako militariziranih policijskih snaga, koje su bile raspoređene da obuzdaju prosvjede i provedu policijski sat. Više od tri stotine Čileanaca izgubilo je oči od gumenih metaka koje je ispalila policija. Vidjeli smo isto u gradovima SAD-a, ali s nedržavnim bijelim suprematistima i fašističkim volonterskim snagama koje su pridonijele nasilnoj represiji. I kao u Čileu, mnogi američki prosvjednici su izgubivši oči, Previše.
Sličnosti između dviju zemalja tu ne prestaju. Soledad Rolando, izvršni tajnik RD-a, u razgovoru s čelnicima DSA-e istaknuo je da postoje tri paralelna zahtjeva društvene eksplozije Čilea i pobune Sjedinjenih Država. Čileanci pozivaju na bolji tretman autohtonih zajednica, posebice Mapuchea. Aktivisti u Sjedinjenim Državama traže jednakost za crnce. Obje skupine suočavaju se s povijesnim oblicima državne represije, što je povezano s drugim zahtjevom promjene policijske politike koja utječe na tretman ovih skupina. U Čileu to znači reformu nacionalnih snaga za provođenje zakona; u Sjedinjenim Državama to je poziv za oduzimanje novca policiji i ukidanje imigracijske i carinske provedbe (LED). I obje strane suočavaju se i nastoje promijeniti i stvarne desničarske predsjednike.
U razgovoru, Blanca Estevez iz Nacionalnog političkog odbora DSA govorila je o ovoj korporativnoj kontroli i jedinstvenoj ulozi Walmarta u oba ustanka. U Čileu se sindikalno organizirana radna snaga solidarizirala s prosvjedima čak i kad su spaljene trgovine tvrtke. U Arkansasu, gdje Estevez živi, nalazi se sjedište globalnog korporativnog diva — nedavna meta zbog odgovornosti tvrtke u antisindikalnoj klimi i rasnoj nejednakosti u ovoj zemlji uz promicanje neoliberalne politike kroz napore i lobiranje svoje zaklade. Ona vjeruje da postoji potencijal za međunarodnu solidarnost ako bismo pokrenuli kampanju protiv Walmarta koja cilja i na sjedište u Arkansasu te na trgovine i urede u inozemstvu.
Ove paralele između obiju zemalja pokazuju određene procese zajedničke američkim zemljama koji se mijenjaju: nesposobnost države da sluša i učini društvenu organizaciju dijelom razvoja, nezadovoljstvo policijskim i institucionalnim zlostavljanjem te rasistički stav prema povijesno potlačenim skupinama. Čileanski i američki socijalisti imaju mnogo toga za naučiti jedni od drugih.
Na primjer, jedan dobitak postignut kao rezultat mobilizacije u Čileu bilo je njegovo forsiranje ustavne reforme. Desničarske stranke, koje tradicionalno nisu bile otvorene za ustavne promjene, bile su prisiljene velikim mobilizacijama tražiti izlazni ventil. Potaknuti strankama ljevice i desnog centra, velik dio čileanskih političkih stranaka (s izuzetkom Komunističke partije) potpisao je kao odgovor na prosvjede sporazum o održavanju nacionalnog referenduma o tome treba li i kako preinačiti postojeći ustav.
Ustav je relikt Pinochetove diktature i, nevjerojatno, održavan je uz izmjene i dopune od povratka demokraciji i uspješno je ograničio progresivne reforme kako su njegovi autori namjeravali. Ovaj je referendum prvotno bio zakazan za travanj, ali je pandemija primorala izborni kalendar za listopad ove godine.
Konačni rezultati pobune za živote crnaca i pomoći COVID-19 u Sjedinjenim Državama još se trebaju utvrditi. Gradovi poput Los Angeles kreću se, barem retorički, prema ponovnom predstavljanju javne sigurnosti na načine koji su prije vala masovne akcije smatrani nemogućima. Nesposobnost predsjednika Trumpa da okrene javno mnijenje protiv prosvjeda očituje njegovu vlastitu slabost u predsjedničkoj utrci.
Ali njegovi protivnici imaju svoje probleme. Demokrati poput Nancy Pelosi inzistirali su na olakšicama u vezi s virusom COVID-19 temeljem provjere imovinskog stanja to bi trebao biti univerzalni i pretpostavljeni predsjednički kandidat Joe Biden pozvao je na više federalnih sredstavag policiji kao dio njegovih reformi. Ravnodušnost republikanskih državnih i lokalnih izabranih dužnosnika prema ljudskoj patnji i znanosti pomogla je prikriti nevješte i opasne početne odgovore na pandemiju u izrazito plavom New Yorku i DC-u. Bez obzira na stranku na vlasti, jasno je da još uvijek postoji potreba za stalnim pritiskom pokreta i socijalističkim djelovanjem.
Kao i socijalistički heroji naših zemalja Salvador Allende i Eugene Debs, naša vjera u socijalizam je ukorijenjena u našoj vjeri u radne ljude. Danas se kolektivna akcija SAD-a izražava u pokretu bez presedana za rasnu pravdu — u Čileu, u stalnom nastojanju da se okončaju ostaci diktature. U oba slučaja ostaje nada da mi ljudi možemo izboriti održivu i sustavnu društvenu promjenu — reforme koje su ukorijenjene u predanosti demokraciji i izgradnji uključivog, demokratskog, dostojanstvenog društva.
David Duhalde dugogodišnji je član Demokratskih socijalista Amerike i bivši politički direktor Naše revolucije.
Carlos Figueroa glavni je koordinator odbora za međunarodne poslove čileanske stranke Revolución Democrática, a također služi i kao glavni tajnik Stalnog foruma vanjskih poslova u Čileu. Diplomirao je filozofiju na Katoličkom sveučilištu u Čileu i magistrirao političke znanosti na Sveučilištu u Čileu.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije