Latinska Amerika, koja se nekoć smatrala američkim "dvorištem", u posljednjih se desetak godina sve više udaljila od orbite Sjedinjenih Država. Kao poligon za testiranje neoliberalnih politika koje je nametnuo Washington, Latinska Amerika je sada postala mjesto niza lijevih vođa koji se suprotstavljaju tim politikama, a dok to čine, okreću se prema saveznicima u Europi, Kini i Bliski istok kao kontra hegemoniji SAD-a. Europa je posebno počela skicirati alternativne politike zbog kojih se SAD čini sve izoliranijim u svom pristupu Latinskoj Americi.
Između sredine 1970-ih i sredine 1980-ih, mjere strukturne prilagodbe privatizacije, deregulacije i tržišno utemeljenog rasta formulirane su u koherentan i opsežan skup neoliberalnih načela poznatih kao Washingtonski konsenzus, a reforme su poticane na zemlje Latinske Amerike. Desetljeće 1990-ih obilježeno je relativnom hegemonijom neoliberalnog modela i njegovom primjenom u cijeloj regiji.
Washington je neoliberalni model naširoko proglašavao lijekom koji bi mogao riješiti krizu vanjskog duga i potaknuti gospodarski rast oživljavanjem privatnog sektora. Ključna komponenta politike slobodne trgovine bili su predloženi trgovinski sporazumi poznati kao Područje slobodne trgovine Amerike (FTAA), koji bi smanjio prepreke trgovini između Sjedinjenih Država i zemalja u Americi. Prvi sporazum potpisan je između Meksika, Kanade i SAD-a, poznat kao Sjevernoatlantski sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA). NAFTA je zahtijevala nametanje politike strukturne prilagodbe u Meksiku, a suočila se s dramatičnim ustankom Zapatističke nacionalne oslobodilačke vojske (EZLN) 1. siječnja 1994., na dan kada je stupila na snagu.
U posljednjem desetljeću širom Srednje i Južne Amerike došlo je do mobilizacije protiv privatizacije i sporazuma o slobodnoj trgovini. Nekoliko vođa koji su u većoj i manjoj mjeri osporavali neoliberalnu ortodoksiju došli su na vlast: Hugo Chávez u Venezueli 1998., Lula Inacio Lula da Silva u Brazilu 2003., Nestor Kirchner u Argentini 2003., Tabaré Vázquez u Urugvaju 2004., Evo Morales u Boliviji 2005., Daniel Ortega u Nikaragvi 2006. i Rafael Correa u Ekvadoru 2006. Nacionalne mobilizacije, izbacivanje neoliberalnih političara i izbor vođa ljevice, označili su dublje odbacivanje neoliberalnog modela nego raniji ciklus prosvjeda .
Ovaj jedinstveni položaj Latinske Amerike mogao bi biti posljedica njezina statusa onoga što je Greg Grandin nazvao "radionicom carstva", mjesta gdje su Sjedinjene Države stekle svoju koncepciju o sebi kao carstvu, škole u kojoj su naučili kako provoditi nasilje preko posrednika, i poprište za eksperimente s izgradnjom nacije slobodnog tržišta. Među prvima na udaru učinaka politike strukturne prilagodbe, zemlje Latinske Amerike također su prve reagirale prosvjedom, a sada je vidljivo sve veći jaz između vlada ljevice i lijevog centra u regiji, te neo- kontra u Washingtonu. Nekoliko ljevičarskih vođa odbacuje Rat protiv terorizma Georgea Busha, FTAA, i diktate Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
S izuzetkom pokušaja državnog udara protiv Cháveza 2002., rast ljevičarskih tendencija do sada još nije doveo do američkih oružanih kontraša ili državnih udara koji su se suočili sa socijalističkom vladom Salvadora Allendea u Čileu tijekom 1970-ih, i Farabunda Martíja Nacionalni oslobodilački front (FMLN) u El Salvadoru i sandinisti u Nikaragvi tijekom 1980-ih. Dio razloga je bila umiješanost SAD-a u Irak. Ali nedavni incidenti u Columbiji indikativni su za tajne taktike koje američki State Department možda koristi kako bi intervenirao u latinoameričke poslove. Nakon racije u kampu Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC) u ožujku, kolumbijska vlada je tvrdila da je pronašla dokaze na prijenosnim računalima koji povezuju Cháveza s FARC-om. Te su tvrdnje, iako još uvijek neutemeljene, američki tisak i dužnosnici shvatili kao dokaz da Chávez koristi FARC za destabilizaciju regije. No, suprotno ovim tvrdnjama, francusko-kolumbijska političarka Ingrid Betancourt, nedavno oslobođena nakon što je FARC držala kao taoca šest godina, zapravo je zahvalila Chávezu na njegovim intervencijama u ime talaca, u pismu koje je napisala dok je bila u zatočeništvu još u prosincu 2007. godine.
SAD pruža vojnu pomoć konzervativnoj vladi Alvara Uribea kroz svoje vojne objekte, a najveća je zračna baza Manta u Ekvadoru. Correa je nedavno zaprijetio da će zatvoriti bazu kada istekne najam i ponuditi prostor Kini. Ova mogućnost ilustrira sve sužavanje opcija koje su otvorene američkoj vladi u provođenju preventivnih intervencija.
Jedina svijetla točka u turobnoj slici odnosa SAD-a i Latinske Amerike je mogući izbor demokratskog kandidata Baracka Obame na izborima u studenom. Obama je pokazao veću otvorenost za pregovore s ljevičarskim čelnicima u regiji ako bude na vlasti, uključujući rušenje dugogodišnjih trgovinskih i diplomatskih prepreka s Kubom. Međutim, javno se obratio i konzervativnoj kubansko-američkoj nacionalnoj zakladi u Miamiju, obećavši da će održati embargo na Kubu. Huga Cháveza je nazvao demagogom. A u nedavnom sukobu s Kolumbijom, Obama je branio pravo Kolumbije da napadne Ekvador u potrazi za teroristima. Govori li on te stvari jednostavno kako bi zadovoljio ključne birače i osigurao svoj izbor ili će se doista pridržavati te politike kada bude na dužnosti, ostaje za vidjeti.
Nasuprot tome, Europa je nedavno preuzela vodstvo u osmišljavanju alternativnih pristupa politici prema Latinskoj Americi. Europska unija glasovala je 19. lipnja za ukidanje diplomatskih sankcija protiv Kube koje su uvedene 2003. Ovaj potez povezan je s paketom reformi koje je posljednjih mjeseci donio kubanski predsjednik Raúl Castro, a koje uključuju mogućnost Kubancima da putuju u inozemstvo slobodno bez traženja službenog dopuštenja, legalizacija istospolnih brakova, ukidanje zakona koji zabranjuju unutarnju migraciju, dopuštanje malih poslovnih pothvata i mogućnost Kubanaca da iznajmljuju svoje domove i sobe u svojim domovima. Glasnogovornik američkog State Departmenta kritizirao je europsko ukidanje sankcija, rekavši da su reforme kozmetičke i da administraciju Raúla Castra ne treba legitimizirati. Ali ove su izjave samo daljnji pokazatelj koliko State Department nije u korak s javnim mnijenjem u inozemstvu i unutar SAD-a.
Dok zemlje u Americi formiraju nove trgovinske blokove kao alternativu FTAA-u, one također gledaju prema Europi kao modelu za unutarnju integraciju. Tijekom Trećeg samita šefova država, održanog u Brasiliji u svibnju, nekoliko latinoameričkih nacija potpisalo je ugovor o osnivanju Unije južnoameričkih naroda. Unija je oblikovana po uzoru na Europsku uniju (EU), a spaja dva postojeća trgovinska tijela – Mercosur i Andsku zajednicu. Sjedište Unije bit će u Quitu, Ekvador; južnoamerički parlament u Cochabambi, Bolivija; a Banka juga bit će smještena u Caracasu u Venezueli. Čelnici se nadaju da će svoju uniju oblikovati na temelju EU-a, sa zajedničkom valutom, putovnicom i parlamentom na snazi do 2019.
Ovo ne znači da Europa zamjenjuje ulogu SAD-a u poslovima Latinske Amerike ili da je SAD nevažan. Mnogo je znakova da je američka vojna i gospodarska moć još uvijek na vlasti. Ljevičarski vođe možda će se u ovom razdoblju za potporu obratiti nekim od svojih starih dobročinitelja iz Hladnog rata. Na primjer, nakon što je SAD obustavio prodaju Venezueli 2006., Chávez se obratio Rusiji za prodaju oružja. Ali u posthladnoratovskoj eri, Latinska Amerika sama sebi stvara neovisniju ulogu i umjesto pokrovitelja ili dobročinitelja trebaju joj saveznici. Stupanj do kojeg ti čelnici uspješno uspijevaju izgraditi ta savezništva – s Europom i izvan nje – može biti ključan za održivost novih lijevih agendi u Americi.
Sujatha Fernandes: [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije