Nedavno sam u nedjelju ujutro sjedio na stazi u srednjoj školi u Piedmontu. Bio sam iscrpljen od brutalne vježbe s kettle bellom koju je osmislio naš trener i glavni trener Roy San Filippo. Napravio sam krug od 1 440 metara, 10 ponavljanja sklekova s daskom i 40 ponavljanja zamaha sa zvonom od 35 funti, ponovljenih tri puta u rasponu od nešto više od 17 minuta. Bio sam senior u dobi od 63 godine. Energija je tekla iz mladosti, od kojih me je jedan, moj sin Nelson, sramotno pljeskao tijekom treninga.
Slušao sam fascinantan razgovor između Nelsona i sindikalne električarke kalfe po imenu Emily, Amerikanke tajvanskog porijekla u East Bay International Brotherhood of Electrical Workers (IBEW) Lokalni 595. Savjetovala je Nelsona, novopečenog pripravnika prve godine u lokalu San Mateo, o rješavanju problema otpuštanja i nedostatka posla. Rekla mu je: “Kad me zamole da sjedim kod kuće, radije ću uzeti otkaz, a zatim se vratiti u dvoranu i prijaviti se za rad u novoj tvrtki. Ne čekam okolo i nadam se da će me sadašnji poslodavac nazvati. Moj stav je da radim za Sindikat, a ne za tvrtku, i na teži način sam naučio da je to najbolji način za dobivanje posla”.
Poslovni direktor Emilynog lokala je Victor Uno, Japanski Amerikanac kojemu je kao mladom šegrtu Sargent iz Armsa isprva zabranio ulaz na sindikalni sastanak, koji mu je poderao račun za članarinu i zabranio mu ulazak. Kad je konačno uspio ući na sastanak, član je komentirao "hej, Fred, dopuštamo li sada Kinezima?" Uistinu, prešli smo dug put od kineskog Zakona o isključenju koji je donesen 1882. godine i za koji se zalagala stara Američka federacija rada i njezin vođa Samuel Gompers. To je bila mjera koju su podržali baroni rada Vijeća građevinskih obrta SF-a i koju je Dennis Kearney, gradonačelnik SF-a na Radnička stranka ulaznica izborena.
“Bili bismo lažni prema njima i prema sebi i prema cilju sindikalizma kad bismo sada za sebe prihvatili privilegije koje njima nisu dodijeljene…” JM Lizarras, 1903.
Victor Uno dao mi je velik dio povijesti koji dramatizira sukob između klasne solidarnosti i rasne netrpeljivosti: "Kada Japansko meksičko udruženje radnika pokušao udružiti s AFL-om 1903., Gompers je naložio sindikatu da Japancima i Kinezima zabrani članstvo. JM Lizarras, meksički predsjednik udruge je odbio, rekavši: “Bili bismo lažni prema njima i prema sebi i prema cilju sindikalizma ako sada za sebe prihvatimo povlastice koje njima nisu dodijeljene… Odbit ćemo bilo kakvu povelju, osim onaj koji će izbrisati rasne predrasude i prepoznati naše kolege na poslu kao jednako dobre kao i mi.” Gompers nikada nije odgovorio kada je Lizarras vratio povelju AFL-a.”
IBEW razred šegrta mog sina od 30 u San Mateu većinom su obojeni ljudi sa 7 žena. The SF Željezara primili su preko 100 kineskih radnika kao kalfe kako bi se nosili s rastućim nesindikalnim sektorom željezara. Što bi Dennis Kearney rekao na to? Zanati kad sam se 1972. godine počeo poroditi bili su ljiljanski bijeli, au mom rodnom gradu Bostonu novi sindikat afroameričkih radnika,Udružena zajednica građevinskih radnika, stvoren je za borbu protiv isključivosti i rasizma građevinskih sindikata. Umarširali bi na sva bijelačka radilišta u Bostonu i zatvorili projekt tražeći obvezu zapošljavanja crnih građevinskih radnika.
Možda je najčešća slika građevinskog obrta ukrašena u svijesti mladih radikala poput mene u ranim sedamdesetima bila slika mobilizacija tvrdih kapa 8 pretući mirovne prosvjednike u donjem Manhattanu. Marš je predvodio Peter J. Brennan iz New York City Building Trades Councila, kojeg je Nixon kasnije imenovao ministrom rada SAD-a. Gotovo 42 godine kasnije, u ožujku 2002., na dan kada su bombe počele padati na Bagdad dok je Bush započeo rat protiv Iraka, Kalifornijska radnička federacija i State Building Trades otvorili su svoju godišnju zakonodavnu konferenciju u hotelu u Sacramentu. Okupljene vođe bile su zauzete razgovorom o ratu. Međutim, govori s podija bili su o reformi naknada radnicima i drugim pitanjima o otpadu. Zatim Bob Balgenorth, član IBEW-a i vođa Državnog građevinskog obrta prišao je podiju. Održao je dirljiv i nezaboravan govor pod naslovom: “Bedževi? Ne trebaju nam smrdljive značke” u kojoj je osudio nadolazeći zločinački gubitak života i blaga u Iraku. Evo podužeg citata iz Balgenorthovog govora:
“U nezaboravnoj sceni iz klasičnog vesterna, Blago Sierra Madre, Humphrey Bogart zahtijeva da zna jesu li ljudi koji će ga opljačkati razbojnici ili policajci kako tvrde. Njihov odgovor je poznati: "Ne trebaju nam smrdljive značke!"
Moć čini pravo.
Bush će imati svoj rat, Kongres će mu morati dati 90-100 milijardi dolara koje traži za troškove rata. Milijarde za obnovu Iraka dodat će se toj svoti. A u pozadini svega ovoga je trenutni deficit od 400 milijardi dolara predviđen samo za ovu godinu. Podržavamo naše trupe bilo gdje u svijetu gdje su oštećene'način. Molimo za njihovu sigurnost posebno u Iraku i gnijezdu stršljenova koje će se razviti oko te regije osuđene na propast. U previranjima koja slijede možemo se samo nadati da će gubitak života biti minimalan. Ali ratovi imaju čudnu naviku izmicati kontroli"
Balgenorth je bio tako pronicljiv. Neke stvari su se doista promijenile. Ovo nisu građevinski obrti tvog tate!!
Zvona za čajnik su me izbrisala, ali me razgovor između Nelsona i Emily pomladio. Vratit ću se po još.
Peter Olney je umirovljeni organizacijski direktor ILWU-a. Bio je 40 godina organizator rada u Massachusettsu i Kaliforniji. Radio je za više sindikata prije nego što je 1997. prešao na ILWU. Tri godine je bio pomoćni direktor Instituta za rad i zapošljavanje na Kalifornijskom sveučilištu.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije