Revolucionarna Venezuela dovodi u pitanje stoljetne predrasude mačizma i homofobije, nasljeđa španjolskog kolonijalizma u Latinskoj Americi. Ipak, kao što je Heisler Vaamonde iz Revolucionarnog gay pokreta (MGR) rekao Kirazu Janickeu i Federicu Fuentesu iz tjednika Green Left Weekly, oni još uvijek moraju preći put. Vaamonde stoji kao kandidat izvan službenog prorevolucionarnog saveza "Chavista" za izbore za Nacionalnu skupštinu u Venezueli 4. prosinca. Radi u uredu za promicanje socijalnih prava u Alcaldiji u Caracasu, a također je i koordinator Bolivarske mreže homoseksualaca, lezbijki, biseksualaca, transseksualaca i transrodnih osoba te snažan borac protiv onoga što opisuje kao “katolička neoinkvizicija”. ”.
Dana 15. prosinca 2002., tri godine nakon usvajanja novog ustava Bolivarske Republike Venezuele, predsjednik Hugo Chavez rekao je u svojoj tjednoj televizijskoj emisiji Alo Presidente da je 1999. tijekom Nacionalne ustavotvorne skupštine napravljena velika pogreška, kada su prava homoseksualaca i lezbijki izostavljeni su iz novog ustava.
Prema Vaamondeu, “nešto se probudilo u glavama mnogih homoseksualaca i lezbijki koje podržavaju Chaveza, interes za formiranje prostora koji bi nam omogućio obranu revolucije”.
“Movimiento Ambiente Venezuela (MAV), prva organizacija za prava homoseksualaca u Venezueli, osnovana 1980., bila je usredotočena na socijalni rad, udaljavajući se od onoga što je smatrala političkim”, rekao je Vaamonde. Međutim, “nema proturječja između aktivizma i politike. Politikom možete postići jasan cilj i možete poboljšati uvjete sektora stanovništva kao što je naš... Iz tog razloga je rođen Movimiento Gay Revolucionario, da dovede u ravnotežu društveni i politički rad.”
Vaamonde je objasnio kako je na Nacionalnoj ustavotvornoj skupštini 1999. Osvaldo Reyes, iz MAV-a i pionir pokreta za prava homoseksualaca u Venezueli, predstavio prijedlog “koji je u sebi imao koncept nediskriminacije homoseksualaca i lezbijki. Ovo je bila razrada protiv diskriminacije na ustavnoj razini.”
Vaamonde je objasnio da je miješanje Katoličke crkve u Ustavotvornu skupštinu blokiralo izglasavanje ove rezolucije. “Ovaj ustav je odbacio interese crkve, ali je crkva ipak imala izravan utjecaj na rasprave o pobačaju, eutanaziji i pravima homoseksualaca i lezbijki, a to je dovelo do toga da su ta pitanja isključena iz ustava.”
Prema Vaamondeu, da je taj članak odobren, “ni pod kojim okolnostima ne bismo mogli biti diskriminirani, poput [po pitanju] pitanja homoseksualnih brakova”. Međutim, dodao je, "sudjelovanje gay aktivista, koji nije pobijedio, ali je sudjelovao u glasovanju ... osiguralo je da se pitanje homoseksualnosti otvoreno raspravlja u revolucionarnom procesu".
Nakon toga, MGR je u Narodnoj skupštini predstavio prijedloge antidiskriminacijskog zakona. Ali prema Vaamondeu, “Političari nisu htjeli slušati nas homoseksualce. Vjerovali smo da će zato što su revolucionari imati viziju, širi um, ali sve je bilo suprotno…imali smo previše prepreka od njih da bismo postigli rezultate. Nije bilo političke volje od strane Narodne skupštine, od strane čavista, jer desnica nam nikada nije ni otvorila vrata, nisu nam htjeli dati ni da ni ne, uvijek su 'smatrali'... pa u čekanju nikad nismo stigli.”
Iz tog iskustva MGR je odlučio o “nužnosti izvođenja vlastitih kandidata na izbore”. Iako Vaamonde nije siguran koliko ljudi u gay i lezbijskoj zajednici podržava revolucionarni proces, “ono što znamo je da ne postoji gay opozicija. Rasprava je općenito bila vrlo pozitivna u korist vlade, toliko da smo bili jedan od najvažnijih pokreta u revoluciji.”
Međutim, Vaamonde je dodao: “Nažalost, u vladi iza Chaveza stoje ličnosti koje nisu baš revolucionarne. Chavez je revolucionar, ali oko njega postoje reformisti.” Za Vaamondea, izbor homoseksualnih i lezbijskih zastupnika značilo bi da postoji stvarna "revolucija unutar revolucije". Njihov cilj bi bio "stvaranje nacionalnog zakona koji ne traži diskriminaciju lezbijki i homoseksualaca". To bi uključivalo osnivanje posebnog povjerenstva Nacionalne skupštine koje bi proučavalo razine diskriminacije s kojima se suočavaju homoseksualci i lezbijke te predstavilo plan za provedbu zakona protiv diskriminacije.
Vaamonde je objasnio da država nije odgovorna za diskriminaciju, “već je to kulturološki problem”. Ipak, država nema “javne politike koje su protiv ove kulture i to je loše jer izbjegava stvarnost … homoseksualci i lezbijke ove zemlje i dalje su napadani, maltretirani i u nekim slučajevima ubijeni i ne postoji sustav koji jamči naše obrana”.
Vaamonde vjeruje da kroz obrazovanje, promjenu svijesti i kroz revoluciju, “možemo postići iskorijenjivanje diskriminacije. Nadamo se da će zakon poslužiti kao način generiranja te kulturne revolucije i postići razinu jednakosti za nas i za druge koji su diskriminirani. Želimo stvarnu jednakost za sve.”
Unatoč problemima, Vaamonde je tvrdio da je bilo nekih konkretnih dobitaka za prava homoseksualaca i lezbijki pod Chavezovom vladom. “Svake godine od početka Chavezove vlade obilježavamo Međunarodni dan prava homoseksualaca”. Homoseksualne marševe prije je ometala desnica. “Ove godine sudjelovali su gradonačelnik Alcaldea, Ministarstvo kulture i Nacionalno vijeće kulture. Prvi put u povijesti Venezuele vlada je bila izravno predstavljena na Danu ponosa homoseksualaca.”
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije