kad su mi prvi put pustili struju, dahtao sam; tijelo mi se ukočilo i vreća mi je pala s glave”, rekla je za Human Rights Watch (HRW) zatočena Iračanka Israa Salah. Israa (nije njezino pravo ime) uhitile su američke i iračke snage 2010. Mučena je do te mjere da je priznala optužbe za terorizam koje nije počinila.
Prema HRW-ovom "Nitko nije siguran"—izvješću od 105 stranica objavljenom u veljači 2006.—postoje tisuće iračkih žena u zatvoru koje su podvrgnute sličnim praksama, držane bez optužbi, premlaćivane i silovane. U Israinom slučaju, prema njoj se postupalo ponižavajuće, ali tipično. Stavili su joj lisice, gurnuli je na koljena i udarali nogama po licu dok joj nije pukla vilica. Kad je odbila potpisati priznanje, na lisice su joj zakačili električne žice.
Dobrodošli u "oslobođeni" Irak, "demokraciju" u nastajanju koju američki dužnosnici rijetko prestaju slaviti. Ne može se poreći da je brutalna politika iračke vlade pod Nouri al-Malikijem nastavak iste politike američke vojne administracije, koja je vladala Irakom od 2003. do odlaska američkih trupa u prosincu 2011.
Kao da su mučitelji čitali iz istog priručnika. Zapravo, jesu. Mučenje i ponižavajući tretman iračkih zatvorenika – muškaraca i žena – u zatvoru Abu Ghraib nije bio izolirani incident koji je izvela nekolicina “loših jabuka”. Samo bi naivni povjerovali u teoriju loših jabuka, a ne zbog užasnog i učestalog zlostavljanja. Od otkrića Abu Ghraiba početkom 2004. pojavile su se mnoge takve priče, potkrijepljene osuđujućim dokazima, ne samo diljem Iraka, već i u Afganistanu. Zločine nisu počinili samo Amerikanci, već i Britanci, a zatim i Iračani, koji su odabrani da nastave s misijom “demokratizacije”.
Izvješće "Nitko nije siguran" predstavilo je neke od najstrašnijih dokaza o zlostavljanju žena od strane iračkog kriminalnog "pravosudnog sustava". Fenomen otmice, mučenja, silovanja i pogubljenja žena toliko je raširen da se čini šokantnim čak i prema standardima dosadašnjeg stanja ljudskih prava u zemlji. Da je takva stvarnost postojala u drugačijem političkom kontekstu, globalni bi bijes bio dubok. Neki u "liberalnim" zapadnim medijima - navodno prisiljeni pravima žena - pozvali bi na neku mjeru humanitarne intervencije, čak i rat. Ali u slučaju današnjeg Iraka, izvješće HRW-a vjerojatno će na kraju biti zaboravljeno.
Zapravo, rasprava o zlostavljanju tisuća žena - a kamoli desetaka tisuća muškaraca - već se raspravljala u političkom vakuumu. Pozlatka koja se, čini se, pojavljuje nakon objave izvješća jest da zlostavljanje potvrđuje slabosti iračkog pravosudnog sustava. Izazov tada postaje pitanje jačanja slabog sustava, možda usmjeravanjem više novca, izgradnjom većih objekata i pružanjem boljeg nadzora i obuke, koju će vjerojatno provoditi obuka osoblja pod vodstvom SAD-a.
Uglavnom su odsutni glasovi ženskih grupa, intelektualaca i feministica koje su, čini se, neprestano uznemirene tradicionalnim bračnim praksama u Jemenu, na primjer, ili pokrivanjem lica žena u Afganistanu. Malo je negodovanja i bijesa kada smeđe žene pate od ruku zapadnih muškaraca i žena, ili njihovih prijatelja, kao što je situacija u Iraku.
Kad bi se izvješće HRW-a ponovno pojavilo u potpunoj izolaciji od jednako mučnog političkog konteksta stvorenog američkom invazijom na Irak, moglo bi se nevoljko ispričati za relativnu šutnju. Ali to nije slučaj. Kultura Abu Ghraiba i dalje je sama taktika kojom se upravlja Iračanima od ožujka 2003.
Godinama nakon što je započela istraga o zlostavljanjima u Abu Ghraibu, general bojnik Antonio Taguba, koji je proveo istragu, otkrio je da postoji više od 2,000 neobjavljenih fotografija koje dokumentiraju daljnja zlostavljanja. “Jedna slika prikazuje američkog vojnika kako navodno siluje zatvorenicu, dok se na drugoj kaže kako prevoditelj siluje zatvorenika”, izvijestio je Telegraf novine u svibnju 2009.
General bojnik Taguba tada je podržao Obaminu odluku da ne objavi fotografije, ne iz moralističkih razloga, već zato što bi „posljedica bila ugrožavanje naših trupa, jedinih zaštitnika naše vanjske politike kada su nam najpotrebniji i britanskih trupa koje su pokušavajući izgraditi sigurnost u Afganistanu.” Naravno, Britanci, graditelji sigurnosti u Afganistanu, ispisali su vlastitu povijest sramote kroz stalnu kampanju zlostavljanja otkako su prvi put kročili u Afganistan.
Uzimajući u obzir nabijenu političku atmosferu u Iraku, najnovija prijavljena zlostavljanja su, naravno, smještena u svoj jedinstveni kontekst. Većina zlostavljanih žena su sunitkinje i njihova sloboda bila je glavni poklič za okupljanje pobunjenih sunitskih pokrajina u središnjem i zapadnom Iraku. U arapskoj kulturi, obeščašćavanje okupacijom i pljačkom nečije zemlje je na drugom mjestu nakon obeščašćavanja žena.
Dok je post-SAD invazija Irak nije bio raj za demokraciju i ljudska prava, "novi Irak" je učvrstio kulturu nekažnjivosti kojoj ništa nije sveto. Zapravo, obeščašćenje cijelih društava bila je taktika u al-Malikijevom prljavom ratu. Mnoge su žene “uhićene zbog navodnih terorističkih aktivnosti od strane muških članova obitelji”, izvijestio je Associated Press pozivajući se na izvješće HRW-a.
“Iračke snage sigurnosti i dužnosnici ponašaju se kao da će brutalno zlostavljanje žena učiniti zemlju sigurnijom”, rekao je Joe Stork, zamjenik direktora MENA-e u HRW-u. Bila je to ista logika koja je odredila da se kroz "šok i strahopoštovanje" Iračani mogu prisiliti na pokornost. Nijedna se teorija nije pokazala točnom. Rat i pobuna u Iraku nastavit će se sve dok oni koji drže ključ tog golemog iračkog zatvora shvate da se ljudska prava moraju poštivati kao preduvjet za trajni mir.
_______________________________________________________________________________________________________
Ramzy Baroud je međunarodni kolumnist, savjetnik za medije i urednik stranice PalestineChronicle.com. Njegova najnovija knjiga je Moj otac je bio borac za slobodu: neispričana priča Gaze.