Hoće li arapsko proljeće služiti stvari Palestine? pitanje je koje se u zadnjih godinu i pol više puta, na razne načine, postavljalo. Upravo oko ovog upita vode se mnoge medijske rasprave, ali odgovor je daleko od jednostavnog. Zašto bi se to pitanje uopće trebalo postaviti? Nije li arapska veza s palestinskom borbom dosljedno jaka, bez obzira na prevladavajući oblik vlasti u bilo kojoj arapskoj zemlji? Retorički, barem, arapska veza s Palestinom ostala je jaka u svakom značajnom povijesnom preokretu.
Istina, disparitet između retorike i stvarnosti star je koliko i arapsko-izraelski sukob. No, relativno mali jaz između riječi i djela enormno se proširio nakon poraza Arapa u ratu 1967., koji je učvrstio američko-izraelske veze kao nikada prije. Rat je okončao dilemu neovisnog palestinskog djelovanja, pomaknuo fokus na Zapadnu obalu i Gazu i omogućio još uvijek dominantnoj stranci Fatah da učvrsti svoju poziciju u svjetlu arapskog poraza i potonjih podjela. Ova je podjela najoštrije istaknuta na summitu u Khartoumu u Sudanu u kolovozu 1967., gdje su se arapski čelnici sukobili oko prioriteta i definicija. Trebaju li izraelski teritorijalni dobici redefinirati status quo? Trebaju li se Arapi usredotočiti na povratak na situaciju prije 1948. ili prije 1967.?
PLO je inzistirao da poraz iz 1967. ne smije ugroziti integritet borbe. Također je naglašeno da je Palestina – cijela Palestina – još uvijek gorući problem. Poruke tadašnjeg egipatskog predsjednika Jamala Abdela Nassera činile su se, jednom, zbunjenima, iako je on nastavio zagovarati konvencionalni vojni sukob s Izraelom. Sirija, s druge strane, nije sudjelovala na summitu.
Ni međunarodni odgovor na rat nije bio obećavajući. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je Rezoluciju 242 22. studenog 1967., odražavajući želju SAD-a da kapitalizira novi status quo (izraelsko povlačenje "s okupiranih područja" u zamjenu za normalizaciju s Izraelom). Novi jezik razdoblja neposredno nakon 1967. uznemirio je Palestince koji su shvatili da će svako buduće političko rješenje vjerojatno ignorirati situaciju koja je postojala prije rata i samo će pokušati ispraviti trenutne pritužbe. Tada su se granice sukoba trajno promijenile. Za neke su Palestina i njen sukob postali više teret nego zajednička odgovornost. Službena arapska solidarnost s Palestincima postala je oblik svakodnevne politike - ključan za tvrdnju o važnosti za šire arapske ciljeve, ali nepotreban u smislu sadržaja i primjene.
Današnji palestinski čelnici - budući da postoji nekoliko tijela koja tvrde da predstavljaju Palestince "posvuda" - također su naučili upravljati službenom arapskom manipulacijom Palestinom. Često su to činili iz očaja, budući da su trebali fizičku bazu i izvore financijske potpore.
S vremenom je postalo jasno da je službena arapska solidarnost s Palestinom bila uglavnom – iako ne u potpunosti – farsa. Solidarnost o kojoj oni govore ili uopće ne postoji ili se grubo krivo predstavlja. Palestinske zajednice u raznim arapskim zemljama tretiraju se u najboljem slučaju sa sumnjom. Oni koji se nikad nisu umorili javno pozivati na slobodu Jeruzalema nisu se s poštovanjem odnosili prema palestinskim izbjeglicama. Odbili su ulazak Palestincima bez državljanstva i Palestincima uskratili posao i stalni boravak. Mnogi su Palestinci zasigurno zaključili da se mora naučiti razlikovati arapske narode od arapskih vlada. Budući da potonji uglavnom dominiraju prvima bez legitimnog mandata, bilo je glupo očekivati od službenih arapskih institucija da preduzmu bilo kakvu značajnu akciju kako bi okončali pokoravanje Palestinaca.
Sve dok se nekoliko arapskih naroda nije pobunilo. Što je pobuna bila iskrenija i uključivija, to je ishod bio reprezentativniji. Nagli porast narodne solidarnosti s Palestinom u Tunisu zamijenio je stidljive, ali stvarne pokušaje bivšeg tuniskog režima da normalizira odnose s Izraelom.
Prema izraelskim proračunima, Arape je nemoguće odbaciti. Oni su ne-entitet. Ali sada je Izrael prisiljen preispitati tu staru računicu. Njegovi strahovi da će novi egipatski predsjednik, Muhammad Mursi, izbjegavati, ili barem ponovno razmotriti, mirovni sporazum iz Camp Davida potpisan između Egipta i Izraela 1979. godine—s krajnjim ciljem da se Egipat makne po strani od sukoba koji ostaje suštinski “arapski”—su opravdani. -osnovan. Ali Mursi nije taj kojeg se istinski plaše niti njegovo Muslimansko bratstvo. Strah proizlazi iz činjenice da istinski demokratski Egipat vjerojatno neće raditi u tandemu s SAD-om i Izraelom na daljnjem pritisku i izolaciji Palestinaca ili izolaciji Egipta od njegovog arapskog konteksta. Izrael i njegovi saveznici strahuju od istinske egipatske demokracije.
Uz značajne pomake koji mogu redefinirati položaj Palestine unutar arapskih prioriteta, ne može se zanemariti činjenica da nekoliko arapskih zemalja nastavlja normalizirati odnose s Izraelom, nesvjesne bilo kakvih sezonskih političkih promjena u regiji. Čine to kao da postoje skrivene ruke koje žele uravnotežiti moguće gubitke u Tunisu i Egiptu s dobicima drugdje. Palestinci u Gazi, kao i drugdje, još uvijek govore o arapskoj solidarnosti sa strašću, ali i s gorčinom. I dalje se mole za svoju braću da priteknu u pomoć. Starija generacija govori o hrabrosti i žrtvama mnogih Arapa koji su se borili uz Palestince. Ali generacijska očekivanja također su se promijenila. Palestinci žele istinsku solidarnost. Žele vidjeti kako se palestinske zajednice tretiraju s poštovanjem i potpuni kraj arapske normalizacije s Izraelom.
Z
Ramzy Baroud je kolumnist međunarodnog profila i urednik PalestineChroniclea. com. Njegova najnovija knjiga je Moj otac je bio borac za slobodu: neispričana priča Gaze (Pluto Press, London).