U svom izvještavanju o bombardiranju Londona, istina se borila da se čuje. Uz časne iznimke, rečeno je oprezno, ispričavajući se. Povremeno, član javnosti prekine šutnju, kao što je to učinio jedan stanovnik istočnog Londona kada je izašao pred CNN-ovu snimateljsku ekipu i novinara usred slobodne riječi. "Irak!" On je rekao. “Napali smo Irak i što smo očekivali? Reci to.”
Pokušao je to reći škotski zastupnik Alex Salmond na radiju BBC. Rečeno mu je da govori “neukusno . . . prije nego što su tijela uopće pokopana.” Zastupnika Stranke poštovanja Georgea Gallowaya televizijska voditeljica BBC-ja je prozborila da je "bezobrazan". Gradonačelnik Londona, Ken Livingstone, rekao je dijametralno suprotno od onoga što je ranije rekao, a to je da će invazija Iraka doći kući na naše ulice. S izuzetkom Gallowaya, niti jedan takozvani antiratni zastupnik nije govorio na jasnom, nedvosmislenom engleskom. Ratnim huškačima bilo je dopušteno odrediti granice javne rasprave; jedan od idiotskijih, u Guardianu, nazvao je Blaira "vodećim svjetskim državnikom".
Pa ipak, poput čovjeka koji je prekinuo CNN, ljudi razumiju i znaju zašto, baš kao što se većina Britanaca protivi ratu i vjeruje da je Blair lažac. To plaši britansku političku elitu. Na velikoj medijskoj zabavi kojoj sam prisustvovao, mnogi od važnih gostiju izgovarali su “Irak” i “Blair” kao svojevrsnu katarzu za ono što se nisu usudili profesionalno i javno izgovoriti.
Bombe od 7. srpnja bile su Blairove bombe.
Blair je u ovu zemlju donio svoju i Bushevu ilegalnu, ničim izazvanu i krvavom avanturu na Bliskom istoku. Da nije bilo njegove epske neodgovornosti, Londonci koji su umrli u podzemnoj željeznici i autobusu broj 30 gotovo bi sigurno danas bili živi. Ovo je Livingstone trebao reći. Da parafraziramo možda jedino izazovno pitanje postavljeno Blairu uoči invazije, sada je sigurno izvan svake sumnje da taj čovjek nije sposoban biti premijer.
Koliko još dokaza treba? Prije invazije, Blaira je Zajednički obavještajni odbor upozorio da će "daleko najveća teroristička prijetnja" ovoj zemlji biti "pojačana vojnom akcijom protiv Iraka". Upozorilo ga je 79 posto Londonaca koji su, prema anketi YouGov-a u veljači 2003., vjerovali da bi britanski napad na Irak "teroristički napad na London učinio vjerojatnijim". Prije mjesec dana procurilo je povjerljivo izvješće CIA-e koje je otkrilo da je invazija pretvorila Irak u žarište terorizma. Prije invazije, rekla je CIA, Irak "nije izvozio nikakvu terorističku prijetnju svojim susjedima" jer je Sadam Husein bio "neumoljivo neprijateljski nastrojen prema al-Qaidi".
Sada, izvješće od 18. srpnja organizacije Chatham House, "think tanka" duboko unutar britanskog establišmenta, moglo bi nazvati Blairov coup de grâce. Kaže da "nema sumnje" da je invazija na Irak "dala poticaj mreži al-Qaeda" u "propagandi, novačenju i prikupljanju sredstava" dok je pružala idealno područje za ciljanje i obuku za teroriste. “Jahanje na čelu s moćnim saveznikom” koštalo je života Iračane, Amerikance i Britance. Desničarski akademik, Paul Wilkinson, glas zapadne moći, bio je glavni autor. Čitajte između redaka i kaže da je premijer sada ozbiljna prepreka. Oni koji vode ovu državu znaju da je počinio veliki zločin; "link" je napravljen.
Blairova bunker-mantra je da je terorizma bilo puno prije invazije, osobito 11. rujna. Svatko tko ima razumijevanja za bolnu povijest Bliskog istoka ne bi bio iznenađen 11. rujna ili bombardiranjem Madrida i Londona, samo da se nisu dogodili ranije. Izvještavao sam o regiji 35 godina, i ako bih jednom riječju mogao opisati kako su se osjećali milijuni Arapa i muslimana, rekao bih “poniženo”. Kad se činilo da Egipat ponovno osvaja svoj osvojeni teritorij u ratu s Izraelom 1973., hodao sam kroz likujuću gomilu u Kairu: činilo se kao da je težina povijesnog poniženja nestala. U vrlo egipatskom stilu, jedan mi je čovjek rekao: “Jednom smo ganjali lopte za kriket u britanskom klubu. Sad smo slobodni."
Nisu bili slobodni, naravno. Amerikanci su ponovno opskrbili izraelsku vojsku i skoro su opet izgubili sve. U Palestini je ponižavanje zarobljenog naroda izraelska politika. Koliko je palestinskih beba umrlo na izraelskim kontrolnim točkama nakon što su njihove majke, krvareći i vrišteći u prijevremenim trudovima, bile prisiljene roditi pokraj ceste na vojnoj kontrolnoj točki sa svjetlima bolnice u daljini? Koliko je staraca bilo prisiljeno iskazati poštovanje mladim izraelskim vojnim obveznicima? Koliko je obitelji razneseno na komadiće F-16 koje je isporučila Amerika s dijelovima koje je isporučila Britanija? Težina bombaškog napada na London, rekao je BBC-jev komentator, "može se mjeriti činjenicom da je to prvi samoubilački bombaški napad u Britaniji". Što je s Irakom? U Iraku nije bilo bombaša samoubojica dok Blair i Bush nisu izvršili invaziju. Što je s Palestinom? U Palestini nije bilo bombaša samoubojica sve dok na vlast nije došao Ariel Sharon, akreditirani ratni zločinac kojeg su sponzorirali Bush i Blair. U Zaljevskom "ratu" 1991. američke i britanske snage ostavile su više od 200,000 mrtvih i ozlijeđenih Iračana, a infrastrukturu njihove zemlje u "apokaliptičnom stanju", prema Ujedinjenim narodima. Embargo koji je uslijedio, osmislili su ga i promicali fanatici u Washingtonu i Whitehallu, bio je sličan srednjovjekovnoj opsadi. Denis Halliday, dužnosnik Ujedinjenih naroda koji je zadužen za isporuku hrane za gotovo gladovanje, nazvao je to "genocidnim".
Svjedočio sam njegovim posljedicama: dijelovima južnog Iraka kontaminiranim osiromašenim uranom i kazetnim bombama koje čekaju da eksplodiraju. Gledao sam kako umiru djeca, neka od pola milijuna dojenčadi čiju je smrt Unicef pripisao embargu - smrti za koje je američka državna tajnica Madeline Albright rekla da su "vrijedne toga". Na zapadu se o tome jedva izvještavalo. Diljem muslimanskog svijeta, gorčina je bila poput prisutnosti, a njena zaraza doprla je do mnogih mladih muslimana rođenih u Britaniji.
Godine 2001., u znak osvete za ubojstvo 3,000 ljudi u kulama blizancima, u angloameričkoj invaziji na Afganistan stradalo je više od 20,000 muslimana. Ovo je otkrio Jonathan Steele u londonskom Guardianu i nikada nije bila vijest, koliko ja znam. Napad na Irak bio je Rubikon, čineći odmazdu protiv Madrida i bombardiranje Londona potpuno predvidljivim: potonje "kao odgovor na masakre koje je Britanija izvršila u Iraku i Afganistanu...", tvrdila je skupina pod nazivom Organizacija za El Qaedu u Europa. Bez obzira na to je li tvrdnja bila istinita ili ne, razlog je bio. Bush i Blair htjeli su "rat protiv terorizma" i dobili su ga. Izostavljeno iz javne rasprave je da njihov državni teror čini da se Al-Qaida čini minijaturnom u usporedbi s njima. Više od 100,000 iračkih muškaraca, žena i djece ubijeno je, ne od strane bombaša samoubojica, već od strane anglo-američke "koalicije", kaže recenzirana studija objavljena u Lancetu, koja je uglavnom zanemarena. U svojoj pjesmi “Iz Iraka”, Michael Rosen je napisao: Mi smo nepronađeni Mi smo nepobrojani Ne vidite domove koje smo napravili Mi nismo čak ni sitna slova ili dio u zagradama. . . jer smo živjeli daleko od vas, jer imate kamere koje pokazuju na drugu stranu. . .
Zamislite, na trenutak, da ste u iračkom gradu Falluji. To je američka policijska država, poput golemog zatvorenog geta. Od travnja prošle godine tamošnje bolnice podvrgnute su američkoj politici kolektivnog kažnjavanja. Osoblje su napali američki marinci, liječnici su ubijeni, hitni lijekovi blokirani. Djeca su ubijana pred očima svojih obitelji. Sada zamislite isto stanje stvari nametnuto londonskim bolnicama koje su primile žrtve bombardiranja. Kada će netko povući ovu paralelu na jednoj od Blairovih namještenih "konferencija za tisak", na kojoj mu je dopušteno pred kamerama govoriti o tome kako "naše vrijednosti traju [od] njihovih"? Šutnja nije novinarstvo. U Faludži predobro poznaju “naše vrijednosti”. I kada će netko pozvati poniznog Boba Geldoffa da objasni zašto je njegov heroj, Blairov "otpis duga" iz dima i ogledala manji od novca koji Blairova vlada potroši u tjedan dana, brutalizirajući Irak?
Lomljenje oko toga "gdje je duša islama" je još jedna distrakcija. Kršćanstvo ostavlja islam mrtvim kao industrijskog ubojicu. Uzrok sadašnjeg terorizma nije ni vjera ni mržnja prema “našem načinu života”. To je političko, zahtijeva političko rješenje. Nepravda i dvostruki standardi su ono što unosi najdublju zamjerku. To, i krivnja naših vođa, i "kamere koje pokazuju na drugu stranu", srž su toga.
Dana 19. srpnja, dok su guverneri BBC-ja održavali svoju godišnju skupštinu u Televizijskom centru, nadahnuta skupina britanskih redatelja dokumentarnih filmova sastala se ispred glavnih vrata i izvela niz vijesti kakve ne vidite na televiziji. Glumci su glumili poznate reportere koji su radili svoje “prizore za kameru”. “Priče” o kojima su izvještavali uključivale su ciljanje civilnog stanovništva Iraka, primjenu Nürnberških načela na Irak, američko ilegalno prepisivanje zakona Iraka i krađu njegovih resursa kroz privatizaciju, svakodnevno mučenje i ponižavanje običnih ljudi i neuspjeh u zaštiti iračke arheološke i kulturne baštine.
Blair koristi bombaški napad u Londonu kako bi dodatno umanjio naša prava i prava drugih, kao što je Bush učinio u Americi. Njihov cilj nije sigurnost, već veća kontrola. Sjećanje na njihove žrtve u Iraku, Afganistanu, Palestini i drugdje zahtijeva obnovu našeg bijesa. Vojnici se moraju vratiti kući. Ništa manje ne dugujemo onima koji su umrli i patili u Londonu 7. srpnja, nepotrebno, a ništa manje ne dugujemo onima čiji su životi obilježeni ako ova travestija potraje.