Kada je general Suharto, čovjek zapada, preuzeo vlast u Indoneziji sredinom 1960-ih, ponudio je "tračak svjetla u Aziji", radovao se časopis Time. To što je ubio do milijun "komunista" nije bilo od značaja za stjecanje onoga što je Richard Nixon nazvao "najbogatijim bogatstvom prirodnih resursa, najvećom nagradom u jugoistočnoj Aziji".
U studenom 1967. plijen je podijeljen na izvanrednoj konferenciji u hotelu na obali jezera u Ženevi. Među sudionicima su bili najmoćniji kapitalisti na svijetu, poput Davida Rockefellera, te viši rukovoditelji velikih naftnih kompanija i banaka, General Motorsa, British American Tobacca, Imperial Chemical Industriesa, American Expressa, Siemensa, Goodyeara, US Steela. Predsjednik Time Incorporateda, James Linen, otvorio je postupak ovim proročanskim opisom globalizacije: "Pokušavamo stvoriti novu klimu u kojoj privatna poduzeća i zemlje u razvoju rade zajedno za veći profit slobodnog svijeta. Svijet međunarodnog poduzeće je više od vlada... To je besprijekorna mreža koja oblikuje globalno okruženje revolucionarnom brzinom."
Suharto je poslao tim ekonomista uglavnom odgojenih u SAD-u, poznat kao "Berkeley Boys". Prvog dana razmijenjeni su pozdravi. Drugog dana, indonezijsko gospodarstvo je podijeljeno. To je učinjeno na spektakularan način: industrija u jednoj prostoriji, šume i ribarstvo u drugoj, bankarstvo i financije u drugoj. Konačna nagrada bilo je rudno bogatstvo Zapadne Papue, gotovo polovice golemog i udaljenog otoka na sjeveru Australije. Američko-europski konzorcij "nagrađen" je niklom i zlatom. Tvrtka Freeport iz New Orleansa dobila je brdo bakra. Četrdeset i dvije godine kasnije, zlato i bakar donose više od milijun dolara dobiti svaki dan.
Za indonezijsku elitu, bogaćenje je bilo osigurano. Od 1992. do 2004. Freeport je osigurao 33 milijarde dolara izravnih i neizravnih "dobrobiti", od kojih je velik dio pronašao put do indonezijske vojske, stvarne moći u zemlji, koja "štiti" strane investicije na način mafije. Nagrada za ljude Zapadne Papue bila je stopa osiromašenja dvostruko veća od one u ostatku Indonezije, kaže izvješće Svjetske banke. U zaljevu Bintuni, gdje BP eksploatira prirodni plin, 56 posto ljudi živi u krajnjem siromaštvu. "Više od 90 posto sela u Papui nema osnovne zdravstvene ustanove", navodi se u izvješću. Godine 2005. glad je zahvatila okrug Yahukimo, gdje netaknute šume i nalazišta plina donose nepogrešiv profit. Rijetko se izvještava o patnji Zapadnih Papuanaca; indonezijska vlada zabranjuje stranim novinarima i organizacijama za ljudska prava, kao što je Amnesty, pristup nevjerojatno lijepom teritoriju kojeg domorodačko stanovništvo naziva "zaboravljenom rajskom pticom".
Kada je došlo do podjele njezina prirodnog bogatstva, Zapadna Papua nije bila dio Indonezije, već je samo polagala pravo na nju, čiji bivši kolonijalni gospodari, Nizozemci, nisu priznavali nikakve povijesne ili kulturne veze s Jakartom i počeli su pripremati teritorij za neovisnost. Indonežani nisu imali ništa od toga; nisu bili ni Amerikanci, Britanci i Australci, koji su izmislili hladnoratovsku priču da Rusi dolaze. Godine 1962. Nizozemci su predali koloniju Ujedinjenim narodima, koji su je odmah dali "na povjerenje" Indoneziji pod uvjetom da Zapadni Papuanci glasaju o svojoj budućnosti.
Godine 1969. dogodio se "Akt slobodnog izbora". Indonežani su ručno odabrali 1,026 muškaraca iz Zapadne Papue i naredili im da glasaju za integraciju s Jakartom. Pištolji su bili upereni u glave, doslovno. Kad su dva Zapadna Papuanca pobjegla u lakom zrakoplovu, u nadi da će stići do New Yorka i upozoriti opću skupštinu UN-a, australska ih je vlada zadržala nakon slijetanja na obližnji otok Manus, kojim je upravljala Australija. Zapadnopapuanska sela koja su željela pravi "čin slobodnog izbora" gađana su i bombardirana od strane indonezijskih zračnih snaga opremljenih SAD-om.
Zapadna Papua bi pala u zaborav da nije bilo otpora, OPM-a ili Pokreta za slobodnu Papuu, čija je izdržljivost prkosila gotovo nemogućim izgledima. Indonežani su bili nepoštedni u svom ugnjetavanju, potpomognuti mitraljezima britanske proizvodnje i vozilima s vodenim topovima Tactica. Kada je Suharto svrgnut 1998. godine, ljudi na otoku Biak slavili su pjevanjem himni zahvalnosti i podizanjem zastave Jutarnje zvijezde Zapadne Papue. Zbog toga je indonezijska vojska ubila njih 150. Godine 2004. Filep Karma i Yusak Pakage osuđeni su na 15, odnosno na deset godina zbog podizanja zastave, nemjerljivog čina hrabrosti u zemlji koju učinkovito kontroliraju snage Gestapoa poznate kao Kopassus, koje su provodile genocid u Istočnom Timoru. Prema studiji Sveučilišta Yale, uništavanje zapadnopapuanskog društva također je genocid.
Post-Suhartov režim u Jakarti sebe voli smatrati respektabilnom demokracijom i osjetljiv je na pritisak na Zapadnu Papuu. U Britaniji, rudarski div Rio Tinto, bivši dioničar Freeporta, zadržao je udjel u zajedničkom ulaganju koji je tvrtki zaradio bogatstvo. U rijetkim prilikama u kojima je britansko ministarstvo vanjskih poslova osporavano o ponašanju Jakarte u Zapadnoj Papui, dužnosnici su govorili o "poštivanju teritorijalnog integriteta Indonezije", ponavljajući desetljećima lažne isprike Ministarstva vanjskih poslova za pokolj u Istočnom Timoru. Odgovor američkog State Departmenta je isti.
Pa ipak, Istočni Timor se oslobodio Suhartove uzice i sada je slobodan, zahvaljujući otpornosti svojih ljudi i međunarodnoj mreži. Ljudi Zapadne Papue ne zaslužuju ništa manje. 1. prosinca, koji stanovnici Zapadne Papue nazivaju svojim danom neovisnosti, oni koji su prognani u Britaniji i njihovi pristaše prekinut će tišinu ispred indonezijskog veleposlanstva u Londonu.
Web stranica Free West Papua Campaign je freewestpapua.org. Za pomoć, pošaljite e-mail [e-pošta zaštićena]