Kao što sam obećao ili (ovisno o vašoj perspektivi) prijetio prije nekog vremena, postavljam (nakon pristojnog dvotjednog intervala) članak o ZNet Sustainer-u koji sam napravio kao odgovor na jezivu vrlo čitanu kolumnu Jonaha Goldberga koja napada "sekularne" i ( za Goldberga) "europska" (odnosno, nedovoljno američka) "ljevica" Sjedinjenih Država jer ne daje toliko novca u privatne dobrotvorne svrhe kao religioznija desnica.
Kao što se nadam da ovaj esej (u nastavku) razjašnjava, Goldberg je krenuo s prilično predvidljivom buržoaskom pričom o sebičnim stvarima koje "ljevica" navodno izvlači iz sklonosti preferirati vladinu intervenciju nad privatnom dobrotvornom organizacijom kada se radi o rješavanju siromaštva: on misli da mi izbjeći osobnu odgovornost za druge i prenijeti troškove društvenog ozdravljenja na plemenite, marljive bogataše (kroz oporezivanje, naravno).
Da, naravno da je ovo idiotsko na brojnim razinama, uključujući činjenicu da je najveći dio bogatstva parazitskih bogataša u SAD-u dodijeljen njima temeljnim društvenim aranžmanima. Ali kritizirajući Goldbergovu kolumnu, želio sam učiniti više od puke obrane "ljevice" (prilično široka kategorija za paranoičnu američku desnicu, uzgred rečeno: kreće se od korporativnog centrističkog ratnog jastreba Hilary Clinton do Komunističke radničke partije i uključuje svakoga tko je ikada čita Noama Chomskog ili jede tofu koliko mogu zaključiti) protiv napada. Također sam želio okrenuti ploču i razgovarati o tome što "desni" (i bogati) imaju od naglašavanja milosrđa.
To je stari argument i ne znam jesam li posebno originalan, ali bilo je uznemirujuće (iako ne iznenađujuće) vidjeti kako Goldbergov zlobni desničarski napad dobiva tako široku igru u našim navodno "liberalnim" korporativnim medijima (morao sam vidio sam njegovu kolumnu u najmanje sedam različitih novina) i osjetio sam se ponukanim biti predvidljivo reaktivan (iako se nadam ne reakcionaran):
Što "bolji ljudi" dobivaju od privatne dobrotvorne organizacije
ZNet komentar, Veljače 4, 2007
Pavlova ulica
Do sada je dosta nas vidjelo šaljivdžiju sindiciranog desničarskog kolumnista Jonaha Goldberga koji tvrdi da su ljudi na "sekularnoj ljevici" licemjerni zlobnici. Prema Goldbergu, u kolumni pod naslovom "Predavanje navika povezanih s političkim opredjeljenjima", tvrdnja bezbožnih radikala i lijevih liberala da više brinu o siromaštvu i nepravdi nego o vjerskoj desnici je velika laž. Američki "konzervativci" su jednostavno "bolji ljudi" od sekularnije i više "europske" "ljevice" u zemlji kada je u pitanju pomoć drugima.
Dokaz je, kaže Goldberg, u navodnom otkriću profesora javne uprave Arthura Brooksa da dajemo manje vremena i novca u dobrotvorne svrhe nego što to čine "konzervativci" i "kršćani". U tome smo mi američki sekularni ljevičari poput onih "sebičnih" i "sekularnih" Europljana, koji, tvrdi Goldberg, daju mnogo manje novca i vremena u dobrotvorne svrhe nego nesrazmjerno konzervativna i religiozna populacija Amerike.
Naravno, tvrdi Goldberg, mi ljevičari i naši europski drugovi mogli bismo tvrditi da više volimo socijalnu pravdu i vladine programe protiv siromaštva i socijalne skrbi nego milosrđe. Mogli bismo tvrditi da smo spremni platiti velike poreze kako bismo smanjili ekonomsku bijedu i unaprijedili pravednost. Ali duboka mračna istina, Goldberg tvrdi da zna, jest da "Sam Secular" samo želi dati "nečiji tuđi novac".
Mi ljevičari, vidite, samo smo obični stari "etatisti". Želimo da "država pomogne svima" tako da ne moramo nikome pomagati. Nasuprot tome, "Joe Churchgoer" spreman je dati vlastiti novac (Goldberg, "Giving Habits Tied to Political Leaning," Glasnik [Iowa City i Cedar Rapids], 5. siječnja 2006., str. 4A).
Nemam pojma jesu li profesorovi podaci točni i neću uskoro ganjati njegov skup podataka. Ali to je u redu. Pretpostavimo samo da je dotični akademik – kolega po imenu dr. Arthur Brooks (Sveučilište Syracuse) – sto posto u pravu. Nemojmo se zezati s Brooksovim brojevima. Možemo ih prihvatiti u potpunosti i svejedno zaključiti da je Jonah Goldberg pun gluposti.
Ljevičarima je jako stalo do siromaštva i drugih ljudi, ali mi inzistiramo na tome zašto toliko je ljudi tako nevjerojatno i sve siromašnije. Odgovor nalazimo – s dobrim razlozima – u duboko strukturiranim sustavima klasa, rasa, spolova i carskih privilegija i izrabljivanja, a mi (slijedeći savjete Martina Luthera Kinga, Jr. među ostalim velikim duhovnim vođama) zagovaramo radikalnu politiku i strukturalne promjene za ukidanje siromaštva i izjednačavanje bogatstva.
Zato često vidite onaj poznati poster katoličkog biskupa Dom Heldera Camare u mnogim uredima ili jazbinama sekularno-ljevičarskih aktivista ili intelektualaca. Govorim o onom koji citira Camara ovako: "Kad sam nahranio gladne, zvali su me svecem. Kad sam pitao zašto su ljudi gladni, zvali su me komunistom." Kako je to za neku podlu sekularnu ljevičarinu?
Ljevičari su iskreni kada kažu da se brinu da će zapeti na površnoj razini samo liječenja simptoma i ignoriranja uzroka. Puno razgovaramo i radimo oko sustavnih temeljnih korijena. Iskreno smo zabrinuti da milosrđe jednostavno produžava nepravdu i stavlja "flastere na gangrenu". Zbog toga nas nazivaju prljavo pokvarenim Crvenima i očito sada (od Goldberga) "sebičnima".
Još uvijek dajemo mnogo u dobrotvorne svrhe. Ali kada sekularni ljevičari s nešto viška novca dođu na vrijeme za donacije na kraju godine, borimo se s prastarom neprofitnom dihotomijom između "izravne usluge" i "zagovaranja". Možemo (nemam podataka o tome) završiti tako da damo jednako mnogo zagovaranju usmjerenom na sustavne i društvene promjene nego što dajemo uslugama (dobrotvornim akcijama). To se temelji na našem opažanju da siromaštvo ima duboko ukorijenjeno društveno podrijetlo koje treba napasti u njihovoj strukturnoj i povijesnoj srži.
Malo smo vezani za državu per se, ali imamo dobre razloge vidjeti institucije javnog sektora kao nezamjenjive i relevantne puteve kako za izravnu uslugu smanjenja siromaštva, tako i za sustavnu promjenu protiv siromaštva.
Spremni smo platiti znatne poreze iz vlastitih džepova kako bismo financirali takve vladine aktivnosti. Ne vidimo "etatizam" kao način da dopustimo da nas "novac drugih naroda" skine s udice društvenih obveza. Podržavamo progresivno oporezivanje na razumnoj osnovi da bi oni koji dobiju najviše od kolektivnog stvaranja društvenog bogatstva trebali najviše vratiti. Reakcionarno protivljenje progresivnom oporezivanju svakako je u korijenu Goldbergove tvrdnje da želimo trošiti “tuđi novac”.
Iskreno mislimo da bogati duguju mnogo, čak (posebno za nas na pravoj ljevici) veći dio svog bogatstva natrag kolektivu i stoga se progresivno oporezivanje zapravo odnosi na uzimanje vlastitog novca ljudima natrag za šire društveno dobro. Kao što je profesor etike s Princetona Peter Singer nedavno primijetio u a Magazin New York Times članak koji zagovara privatne donacije u dobrotvorne svrhe, "dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i sociolog Herbert Simon procjenjuje da je 'društveni kapital' odgovoran za najmanje 90 posto onoga što ljudi zarađuju u bogatim društvima poput onih u Sjedinjenim Državama ili sjeverozapadne Europe.
Pod društvenim kapitalom, Simon podrazumijeva "ne samo prirodne resurse, već, što je još važnije, tehnologiju i organizacijske vještine u zajednici, te prisutnost dobre vlade. To su temelji na kojima bogati mogu započeti svoj rad . 'Iz moralnih razloga', dodao je Simon, 'mogli bismo se zalagati za paušalni porez na dohodak od 90 posto.'" (Singer, "Što bi milijarder trebao dati – a što bi ti trebao?," New York Times Magazine, 17. prosinca 2006., str. 61).
Simon i Singer bi možda htjeli riječ "zaraditi" staviti pod navodnike (to je više o uzimanju nego o "zarađivanju") i čimbenik u ulozi koju kapitalističko izrabljivanje rada (izvlačenje onoga što je Marx nazvao viškom vrijednosti, tehnički neplaćeno) ima u stvaranju bogatstva "elite", ali točka o oporezivanju je dobro shvaćena.
Goldberg tvrdi da mi "sebični" sekularni ljevičari stječemo prednosti od našeg prihvaćanja "države blagostanja s visokim porezima". On zgodno zanemaruje činjenicu da široke populacije imaju ogromne koristi od ozbiljne i značajne javne socijalne skrbi. Znatno veća snaga navodno zle i "lijeve" "socijalne države" u Europi je – zajedno s drugim i srodnim čimbenicima (uključujući veću snagu sindikata, lijevih stranaka i egalitarnih vrijednosti općenito) – glavni razlog što nacije poput Francuska, Njemačka, Italija, Norveška i Danska pokazuju mnogo niže stope siromaštva i znatno bolje fizičko i socijalno zdravlje i demokraciju u usporedbi s relativno regresivnim, zakržljalim i autoritarnim Sjedinjenim Državama.
Ali postoji još jedna, dublja i mračnija stvar koju Goldberg prirodno ignorira. Budući da je preokret poštena igra, imamo pravo postaviti zanimljivo pitanje: što "konzervativci" (koji su obično bogatiji od ljevičara i liberala) imaju od privatnog dobrotvornog djelovanja?
Dobivaju poprilično. Dobivaju porezne olakšice, naravno, ali dobici su puno dublji i mračniji od toga. Dobivaju potporu privatnim programima koji promiču njihove vjerske i ideološke programe protiv javnog sektora, za koji smatraju da je opasno zagađen popularnim i demokratskim poticajima i osjećajima. Oni mogu potkrijepiti svoj plutokratski argument da su vladini programi potpomognuti porezima nepotrebni i nefunkcionalni.
Oni mogu prigušiti vatru stalno prisutnog potencijala siromašnih ljudi za pobunu na načine koji ne prijete proširiti potencijal narodne vlasti da se ponovno pojavi kao temelj za radikalno-demokratsko društveno "restrukturiranje" i preuređivanje nacionalnih prioriteta duž linije koje su zagovarali demokratski socijalisti poput Martina Luthera Kinga Jr.
Osjećaju se altruistima dok nastavljaju uživati u postojanju lako iskorištavane, sve više i često očajnički osiromašene radničke i niže klase.
Posljednje, ali ne i najmanje važno, a to se ne smije podcijeniti – osobito kada se radi o procjeni motiva imućnih zagovornika dobrotvornih organizacija – oni uživaju u posebnoj perverznosti psihološka plaća površnog privatnog davanja usmjerenog na simptome. Osjećaju se kao prosvijećeni aristokrati i plemeniti dobročinitelji dok zamišljaju obespravljeno mnoštvo koje se okuplja oko njihovih zlatnih kočija, moleći za mrvice sa stolova navodno superiornih i zasluženo privilegiranih.
Prelazak s milosrđa na pravdu udaljio bi tu narcisoidnu, buržoasku i lažnokršćansku žurbu od "boljih ljudi" kojima se Jonah Goldberg zaklinje na moralnu odanost.
Koliko god vrijedilo, Isus je savjetovao bogatima da se ukinu ako žele dobiti prolaz u jedino Kraljevstvo koje je po njegovom mišljenju bilo važno (vidi Garry Wills, Što je Isus mislio [New York: Viking, 2006]).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije