Proveo sam neuobičajene dijelove vikenda povodom Dana sjećanja dajući svoj doprinos globalnim klimatskim promjenama vozeći se nacionalnim međudržavnim sustavom autocesta. Povremeno bih upalio radio u autu, da pogledam vijesti, poslušam…
drugi Chicago bejzbol tim (White Sox – prvo mjesto AL Central), čujte neke glazba, i pratiti radio za razgovor. Na svakom od ovih mjesta (vijesti, razgovor, sport i glazba), opetovano mi je rečeno da moram izmoliti molitvu zahvale za američke "pale heroje" u Iraku: vojnike Sjedinjenih Država koji su ubijeni u trenutnom ratu protiv te nacije. Moja bi molitva, rečeno mi je, trebala izražavati zahvalnost ovim plemenitim mučenicima za dvije stvari: (1) umiranje kako bih zaštitio svoju američku sigurnost i slobodu; (2) umiranje za širenje slobode diljem svijeta.
Dobio sam ovu “domoljubnu” opomenu od jednog bejzbol analitičar u boji, jedan rock and roll disk džokej, jedan voditelj radijskih vijesti, tri voditelja radio talk showa (uključujući voditelja sportskog talk showa) i tri voditelja radio talk showa.
Oprosti. Razumijem da su se mnogi ljudi pridružili vojsci i odmarširali u ovaj rat pod dojmom da štite sigurnost i slobodu Amerikanaca kod kuće i izvoze demokraciju i slobodu u inozemstvo.
Međutim, moja sposobnost da ponudim iskreno "hvala" američkim mrtvima u Iraku ozbiljno je ograničena trima zabrinjavajućim činjenicama. Prvo, priča Bushove administracije o "samoobrani" bila je smicalica. Ilegalna "preventivna" invazija na Irak bila je drsko imperijalna okupacija prodana pod lažnom izlikom da ta nacija predstavlja neku vrstu ozbiljne opasnosti za Amerikance. Saddamov ozbiljno oslabljeni irački režim nije predstavljao takvu prijetnju. U Iraku nikada nije pronađeno nikakvo oružje za masovno uništenje i nije dokazana nikakva vjerodostojna veza između Saddama i Al Qaide.
Znamo da su ključna administracija i insajderi Pentagona željeli izvršiti invaziju na Irak mnogo prije nego što im je 9. rujna pružio sjajnu priliku za napad na Bliski istok pod okriljem "rata protiv terorizma" - rata koji je brzo pomaknuo fokus s teškog terena Afganistan na mekše i "lakše mete" (Rumsfeld) u Iraku.
Drugo, priča o oslobađanju iračkog naroda i njihovih susjeda u ime demokracije bila je i jest bajka. Američka vojna okupacija Iraka i dalje traje bez rasporeda za povlačenje usprkos jasno izraženoj želji iračkog naroda za takvim rasporedom i brzim američkim izlaskom. SAD je "neo-liberalizirao iračko gospodarstvo bez pristanka iračkog naroda" (kako primjećuje Edward S. Herman), pretvorio Irak u predviđenu stalnu vojnu bazu za američke snage i na druge načine napao irački kapacitet za smislenu demokraciju na brojne načine. , uključujući otvaranje svoje ekonomije za transnacionalno vlasništvo.
Invazija administracije Georgea W. Busha na Irak odnosi se na pokazivanje američkih vojnih mišića i kontrolu protoka nafte iz Perzijskog zaljeva. Radi se o tome da Irak posjeduje druge najveće poznate rezerve nafte na svijetu i golemu stratešku globalnu (i gospodarsku i vojnu) moć koja proizlazi iz sposobnosti da se vojna čizma drži na bliskouskršnjem naftnom priključku. Sve se vrti oko carstva.
Naravno, narativ o "slobodi izvoza" i "spašavanju Iračana" postao je vodeća službena priča iza "Operacije Iračka sloboda" nakon što je narativ o "samoobrani" javno diskreditiran.
Također treba napomenuti da se sloboda vjerojatno ne može smisleno izvoziti ni na koji drugi način osim primjerom. I onda treba priznati da Amerika (“najbolja demokracija od novca može [i jest] kupiti”) ima puno posla u tom odjelu za „dobar primjer”.
Treće, postoji ova ne tako mala stvar mnogih desetaka tisuća nevinih iračkih civila koji su umrli kako bi Ujak Sam mogao pokušati (ne tako uspješno) (a) pokazati svoju neograničenu vojnu moć i (b) osigurati veću kontrolu preko preplašiti globalne izvore nafte. U Sjedinjenim Državama ne čujemo mnogo o tim anonimnim, službeno nepobrojanim i nedostojnim iračkim žrtvama, koje u ogromnom omjeru nadmašuju naše precizno tabelirane žrtve.
Iz ovih i drugih razloga, svako "hvala" koje bih mogao uputiti "palim herojima" ispalo bi samo prigušeno i neiskreno. Ne mogu to izvesti i neću pokušati.
Ipak ću se iskreno ispričati američkim vojnicima koji su poginuli u "Operaciji Iračka sloboda" i njihovim preživjelima. Žao mi je što nisam učinio više da zaustavim nezakonitu, nemoralnu i imperijalističku invaziju na Irak.
Ispričavam se što nisam učinio više da se oduprem američkim gospodarima rata (i u privatnom i u javnom sektoru) koji su često slali dobronamjerne američke vojnike da ubijaju i umiru za profit i carstvo bogatijih i moćnijih drugih.
Žao mi je što nisam učinio više da se suprotstavim otrovnoj i autoritarnoj kulturi militarizma u američkom životu ili da preusmjerim američke resurse s rata i carstva na društvenu pravdu u zemlji i inozemstvu. Žao mi je što nisam učinio više da SAD učinim smislenim pozitivnim primjerom demokracije na djelu.
Žao mi je što nisam učinio više da interveniram protiv lažnih vojnih regruta i da pružim smislene alternative novačenju za uglavnom siromašnu mladež iz radničke klase koja je uhvaćena u vojni sustav.
Žao mi je što nisam više radio na suprotstavljanju i transformaciji loše kvalitete i povezane korporativne dominacije u našem obrazovnom sustavu, što ostavlja mnoge novake loše pripremljene da procijene i odupru se beskrajnoj reakcionarnoj propagandi koju vojni regruti, narednici za vježbu, fundamentalistički propovjednici, srednjoškolski profesori povijesti i državni profesori, roditelji i dominantni medijski autoriteti nameću mlade umove u mračnim i zbunjujućim vremenima.
Odat ću počast žrtvama palih Amerikanaca i Iračana tako što ću dramatično podići razinu svog otpora opasnostima koje predstavlja američki militarizam. Ta razina tek treba postati čak i izdaleka primjerena prijetnji, i zbog toga mi je iskreno žao.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije