prijepis
AMY DOBAR ČOVJEK: Ovo je Democracy Now!, democracynow.org, Izveštaj o ratu i miru. Ja sam Amy Goodman, sa Nermeen Shaikh.
Na današnji dan prije dvadeset godina, mirovni protesti potresli su svijet, održani širom svijeta, pozivajući Sjedinjene Države da zaustave svoje neposredne planove za invaziju na Irak. Bilo je više od 6,000 bdijenja sa svijećama održanih 16. marta 2003. godine, kao dio dana akcije koju su sazvali pokojni nadbiskup Južne Afrike Desmond Tutu i drugi.
Tri dana kasnije, američki predsjednik George W. Bush objavio je da je počela invazija na Irak. Govorio je u noći 19. marta 2003. u Washingtonu, DC; već je bio 20. mart u Iraku.
PREDSJEDNIK GEORGE W. BUŠ: Moji sugrađani, u ovom času, američke i koalicione snage su u ranoj fazi vojnih operacija za razoružavanje Iraka, oslobađanje njegovog naroda i odbranu svijeta od ozbiljne opasnosti. Po mom naređenju, koalicione snage su počele da gađaju odabrane ciljeve od vojnog značaja kako bi potkopali sposobnost Sadama Huseina da vodi rat. Ovo su početne faze onoga što će biti široka i usklađena kampanja.
AMY DOBAR ČOVJEK: Predsjednik Bush je opravdao invaziju lažnom tvrdnjom da je irački bivši diktator Sadam Husein koji je podržavao SAD tajno skupljao oružje za masovno uništenje. U narednim danima dalje Democracy Now!, osvrnut ćemo se na to kako je američka invazija opustošila Irak, izazvala potrese širom svijeta.
Danas nam se pridružuje Nadje Al-Ali. Direktorica je Centra za bliskoistočne studije na Univerzitetu Brown, gdje je profesorica antropologije i bliskoistočnih studija. Ona je također autor nekoliko nagrađivanih knjiga o američkoj invaziji i okupaciji Iraka, uključujući Kakva vrsta oslobođenja? Žene i okupacija Iraka.
Profesore Al-Ali, dobrodošli Democracy Now!, profesor Al-Ali.
NADJE DO THE-ALI: Da, hvala.
AMY DOBAR ČOVJEK: Pridružujete nam se iz Providencea, gdje ste profesor na Brownu. Gledate u ovo i svoju istoriju godinama. Razgovarajte o tome šta bismo trebali razumjeti 20 godina nakon što su SAD napale Irak.
NADJE DO THE-ALI: Pa, invazija je imala razoran uticaj na iračko društvo. I sama sam pokušavala dokumentirati jaz između retorike oslobođenja i dovođenja ljudskih prava, demokratije, a posebno u vezi sa pravima žena, u Irak i realnosti onoga što se dogodilo nakon toga, stavljajući to u istorijsku pozadinu od 13 godina najsveobuhvatnijih sankcija koje je jedna zemlja ikada doživjela. Mislim da je to zaista važno, da kada razmišljamo o devastaciji i destrukciji iračkog društva, to zapravo ne počinje 2003. godine. Počelo je sa režimom sankcija 2. avgusta 1990. godine.
Ali, da, po mom mišljenju, zaista, najveći gubitnici u postinvazijskom scenariju su bile žene - mislim, isti ljudi koji ih je zapravo predsjednik Bush koristio kao simbol babica novog Iraka, kao što je on koristio reći. I iako je istina da žene imaju – u početku, nakon toga, postojala je neka nada. Bilo je dosta mobilizacije, nagomilavanja organizacija za ženska prava. Ono što smo sistematski viđali od 2003. godine je erozija vrsta prava i pristupa resursima, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, radnoj snazi, koje su žene zapravo imale tokom Baath režima. I ne želim da opravdavam zločine koje je Sadam Husein počinio tokom 35 godina Baatha, ali činjenica je da je invazija 2003. dovela do veće rodne nejednakosti, ka pomaku ka većem društvenom konzervativizmu. To je dovelo do bezakonja, haosa, uništene infrastrukture. Zdravstvo je u ruševinama. Obrazovanje se bori. I tako, svakodnevni život je postao zaista, zaista težak, ne samo za hiljade i hiljade Iračana koji su interno raseljeni ili su postali izbjeglice u susjednim zemljama ili su došli u Evropu ili SAD, već, znate, za ljude koji su ostali iza.
I tako, za mene je priča o proteklih 20 godina priča o destrukciji, devastaciji, korupciji, nesposobnosti, ali i priča o otpornosti. Mislim, znate, Iračani nisu samo pasivne žrtve. A kada razmišljam o 20 godina, ne razmišljam samo o SAD i UK i njihovoj odgovornosti; Razmišljam i o korumpiranim iračkim političarima, vođama sektaških milicija i kriminalnim bandama koje terorišu zemlju. I dok im je invazija olakšala, oni također moraju preuzeti odgovornost. Dakle, to je veoma složena slika. Ali mislim, znate, jedna od stvari koje smo vidjeli je da postoji nova generacija Iračana koja zaista pokušava preokrenuti stvari. Vidjeli smo proteste velikih razmjera u posljednjih nekoliko godina. Dakle, postoji neka nada. Ali to je — ono što smo vidjeli, zapravo, tragedija koja se odvijala i koja definitivno nije bila neophodna. I iako ne mislim da postoji “dobra invazija”, mislim da su pored invazije SAD učinile sve loše što su mogle da urade nakon invazije.
NERMEEN SHAIKH: Dakle, profesore Al-Ali, možete li to detaljnije objasniti? Šta su SAD učinile nakon pogrešne invazije?
NADJE DO THE-ALI: Pa mislim, prije svega na raspuštanje vojske, i odjednom imamo milion i više mladića na ulici bez posla, sa oružjem. To je doprinelo stvaranju milicije i, znate, dosta pritužbi unutar ovog elementa stanovništva.
Druga stvar je otići u Irak i razmišljati o tome u sektaškim terminima. Dakle, Koaliciona privremena vlast koju su uspostavile SAD bila je zasnovana na tolikom broju sunita, toliko šiita, toliko hrišćana, toliko Kurda, umesto da razmišlja o zemlji u smislu političkih termina. Tako da je to zapravo poistovetilo i doprinelo sektaškim podelama u Iraku.
Osim što su ženska prava bila prva — prve stvari koje su sišle s dnevnog reda. Mislim, vi ste – nakon invazije, kada je došlo do eksplozije bezakonja i haosa i rodno zasnovanog nasilja, imali ste američko vojno osoblje kojem su se obratile iračke aktivistkinje za prava žena i koje su im rekli: “Pa, mi ne radimo žene.” Dakle, znate, uprkos svoj ovoj retorici „Da, mi doprinosimo oslobođenju žena“, dogodilo se suprotno. Američka administracija, vojska i privremene koalicione vlasti zatvorile su oči kada smo vidjeli bujanje rodno zasnovanog nasilja.
I onda, takođe de-Baathifikacija, iako je, naravno, bila veoma važna, proces suočavanja sa proteklih 35 godina brutalne diktature, ali način na koji je de-Baathifikacija zapravo na kraju funkcionisala je da je zaista otuđila veliki postotak stanovništva, i to je opet doprinijelo sektaškim podjelama. I mi to, naravno, znamo ISIS je jedna nuspojava invazije i okupacije.
NERMEEN SHAIKH: Profesore Al-Ali, spomenuli ste, mislim, da pogledate kontekst u kojem se dogodila ova invazija. Došlo je nakon 11 godina ovih brutalnih sankcija protiv Iraka — više od 11 godina, mislim da je bilo 13 godina.
NADJE DO THE-ALI: Trinaest. Trinaest godina, da.
NERMEEN SHAIKH: Trinaest godina, da, izvini. Trinaest godina sankcija, a neposredno prije toga, Irak koji je izašao iz osmogodišnjeg rata sa Iranom.
NADJE DO THE-ALI: Tačno.
NERMEEN SHAIKH: Dakle, ako biste mogli -
NADJE DO THE-ALI: Da.
NERMEEN SHAIKH: — razgovarati o obe te stvari?
NADJE DO THE-ALI: Da da. Da, ne, mislim, znate, zaista moramo pažljivije razmisliti o 35 godina, jer je 70-ih, zapravo, Irak bio, iako je bio diktatura, ekonomski cvjetao. Znate, postojao je pritisak da žene uđu u radnu snagu, obrazovanje. Postojala je država blagostanja.
Stvari su počele da se pogoršavaju tokom '80-ih, kao što ste spomenuli, od 1980. do '88., rata sa Iranom. Tokom ovog perioda, svi između — svaki muškarac između 15 i 65 godina morali su da odu na front. Žene su tokom ovog perioda postale „superžene“, jer je Sadam Husein u jednom trenutku izašao, '85. ili — '85., i rekao: „Svaka dobra Iračanka treba da ima petoro dece“. U isto vrijeme, dok su žene bile pod pritiskom da proizvedu buduće vojnike Iraka, one su bile — naći ćete ih na svim vrstama poslova. I kada sam u to vrijeme bio u posjeti Iraku, vidio sam žene kako rade na benzinskim pumpama, voze kamione. I tako, znate, žene su popunjavale mnoge poslove koje su ranije obavljali muškarci. Dakle, nije dobra situacija, ali situacija u kojoj su žene imale aktivnu ulogu.
A onda, od — nakon invazije na Kuvajt u avgustu 1990. godine, imali smo početak sankcija. I iako je ideja bila da je opravdanje bilo obuzdavanje Sadama, zapravo je imala suprotan efekat. Sadam je kontrolisao ograničene resurse. U to vrijeme smo vidjeli ovu nevjerovatnu promjenu u smislu povećanog siromaštva. Vidjeli smo feminizaciju siromaštva. Videli smo da su sve socijalne usluge koje je država pružala, kao što su besplatna briga o deci, besplatan prevoz do posla, snažan zdravstveni sistem, snažan obrazovni sistem, sve to erodiralo u ovom periodu. I sećam se da mi je tetka pričala u to vreme, rekla je, znate, prvi Zalivski rat, 1991. godine, nakon invazije na Kuvajt, mostovi su uništeni, ali sankcije su uništile naše društvo. I, znate, od toga se ne možete oporaviti.
AMY DOBAR ČOVJEK: Profesore Al-Ali, ako možete završiti -
NADJE DO THE-ALI: Ili se ne možete brzo oporaviti.
AMY DOBAR ČOVJEK: — imamo samo minut — sa vašim —
NADJE DO THE-ALI: Da.
AMY DOBAR ČOVJEK: — šta želite ljudima ostaviti na ovu 20. godišnjicu rata?
NADJE DO THE-ALI: Pa, mislim da je za ljude u SAD-u ovo krajnje vrijeme da preispitaju američke vojne intervencije u svijetu, ali je također vrijeme da razmisle o odgovornosti, odgovornosti i mogućim reparacijama. Ali isto tako želim da završim napomenom da, kao što sam rekao, mlada generacija Iračana pokušava da ode dalje, da živi izvan uticaja invazije i okupacije. Ima puno kreativnosti i snalažljivosti i pozitivne energije. Tako da imam malo nade. Ali mislim da je za ljude posebno u ovoj zemlji, znate, krajnje vrijeme da zaista preispitaju vojnu umiješanost SAD-a i politiku šire, ne samo u Iraku, već i na Bliskom istoku i u svijetu općenito.
AMY DOBAR ČOVJEK: Nadje Al-Ali je direktorica Centra za bliskoistočne studije na Univerzitetu Brown, gdje je profesorica antropologije i bliskoistočnih studija. Njene knjige uključuju Kakva vrsta oslobođenja? Žene i okupacija Iraka. U stvari, još uvijek ima 2,500 američkih vojnika u Iraku.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati